Ajme kući koja miša nema - riječi su kojima smo ispraćeni iz Primorskog Doca.
A dočekao nas je Franjo Tuđman. Mrk kao da je jučer bilo.
- Vi pitate zašto ga nismo skinili, a ja van kažen da se on ne skida! I da bi ga mi sami stavili da ga slučajno nismo našli - govori Josip Penić i nudi nas rakijom.
- Nećemo, hvala.
- Ionako nema rakije, odakle nam ovde rakija?! - smije se.
Veseljak je Josip Penić, šaljivdžija, a mi smo u njegov kraj radi ozbiljnih stvari došli. Jer, izbori će. Lokalni. Ćute se kao kad se pljusak sprema. Teški oblaci nadvijaju se nad cijelom zemljom, od Drave do Jadrana grmjet će i sijevati sve dok sredinom svibnja nad plodnim njivama mita i korupcije ne svane zora novoga dana.
Tako nekako su i stanovnici Primorskoga Doca, pitome općine ukotvljene u divljini Dalmatinske zagore, rezonirali prije četiri proljeća kada su povjerenje dali nezavisnoj listi Joška Dujmovića.
- Dok san ja živ, moj će glas bit za njega - jasno će Nikola Vržina.
Presrećemo ga dok karijolom prebacuje grane za potpalu vatre. Jer, hladno je. Kad se Nikola tog jutra probudio, a ljudi se u Primorskome Docu rano bude, bilo je minus osam.
Hladnije je tek u općinskome proračunu. Tamo je kao u sibirskom gulagu. Minus koji ubija svaku nadu.
- Kad smo došli, zatekli smo u kasi manjak od 14 milijuna kuna. A kad vam kažem da općinski godišnji proračun ne prelazi 800 tisuća kuna, onda će vam biti jasniji razmjeri te katastrofe. Zasad smo uspjeli vratiti pet milijuna - govori Joško Dujmović.
On je načelnik. A do njega u kancelariji sjede zamjenik Josip Penić, šaljivdžija, i vijećnik Marko Franić. Iznad svih, na zidu, bdije predsjednik. Navodno je jedno vrijeme tu bila i predsjednica, ali nje više nema.
- Pokušavamo držati glavu iznad vode, borimo se, račun nam je praktično stalno u blokadi zbog starih dugova, ali svejedno polako izlazimo iz gliba. A to očito nekima smeta - objašnjava načelnik.
Tvrdi da oporbenjaci iz HDZ-a čine razna nedjela da mu napakoste. Bilo je tu svega. Recimo, ostavljanja smeća i lešina pred općinskim vratima. A najbizarniji je svakako bio "nadgrobni spomenik" pred vratima crkve.
- Naši protivnici su potkapacitirani krkani i u tome se krije...
- Pomalo, načelniče - prekidamo ga - ružne su to riječi.
- Slobodno to napišite, nikoga se ne bojim, moram to reći jer je to izvor svih problema u općini - nastavlja Dujmović.
Kidanje koštela
Zadnji problem je kidanje tek zasađenih koštela na friško uređenom vidikovcu. Netko se dobro potrudio da dvije mladice polomi. Lakše bi mu bilo da je pilu od kuće ponio. A čitava investicija plaćena je novcem iz europskih fondova, 350.000 kuna je to koštalo. I Mrvoševa pametna klupa je postavljena. Nije dirana.
- Ma, dajte, šta van je, di će neki naš čovik nekome za inat lomit koštele. To je biće mularija napravila, isto ka šta po Splitu pale kontejnere. Nemaju pametnijega posla. A koštela ima di oćeš, šta one kod bunara nisu dirali kad već neko oće reć da se to iz političkih razloga radi. I tamo su nove zasađene. Izbori su, zato se sad o tome govori, zato ste i vi došli, ne bi da će politika ikome dat kruva - kontrira načelniku jedini sugovornik koji nam se nije želio predstaviti.
A kad smo ipak otkrili iz čijih je kuća, otvorio nam je vrata komina. Da nas omami. Dime se kobasice, pancete i pršuti. Vise kao mamci za slabiće.
- Tu je sve šta meni triba - zaključuje.
S ostalim sumještanima načelnik, čini se, ima više sreće. U našem obilasku nitko nije prošao da ga nije pozdravio ili svirnuo. Dovikuju mu kao da se iz Australije vratio.
- Naravno da je narod uz nas, da je drukčije ne bismo prije četiri godine s lakoćom u prvom krugu dobili, i to nakon što je HDZ vladao od prvoga dana, više od 20 godina - ističe Dujmović.
Dodaje kako on nikoga za ništa ne optužuje, pa tako ni za vandalizam nad koštelama, ali dobro zna tko to čini.
- Kako neću znati, pa oni se sami razotkrivaju! Skrivaju se iza imena velike stranke, a zapravo nisu ništa drugo nego grupa zločestih i neobrazovanih ljudi.
- Eto na, opet vrijeđate!
- Nisam, iznosim tek činjenice.
Tvrdoglav je načelnik. Veli da se nitko normalan ne bi prihvatio ovoga s čime se on uhvatio ukoštac.
- Volim svoje mjesto, otac sam troje djece i ne želim da doživimo sudbinu mnogih mjesta u Zagori iz kojih ljudi odlaze da se nikad ne vrate - uvjerava Dujmović.
Brojke, kaže, pokazuju da je njegova ekipa na dobru putu jer Primorski Dolac odolijeva trendovima.
- Imamo pozitivan prirast, u vrtiću 25 djece, a u školi njih 80 - zadovoljno će.
No, kratko mu zadovoljstvo traje.
- Je li znate da se nama djeca u školi još griju na drva, i da u kantama drva nose do peći, kao da smo na početku prošlog stoljeća. Zar to nije žalosno? Trudim se to promijeniti, ali ne ide, nikako da s odgovornima za školu uspostavim kontakt - sliježe ramenima.
Idemo do škole. Zamišljamo staro, austrougarsko zdanje s krovom na četiri vode, a pred nama se ukazuje relativno nov objekt. Ne dimi pretjerano. Na webu stoji da je zgrada otvorena 1931. godine, da je vodu i prvi zahod dobila 1966. te da je 1971. obnovljena i dograđena.
Korona je, ne smijemo banuti, pa zovemo ravnateljicu Milu Mišković. Zovemo na fiksni broj njezina ureda. Javlja se ženski glas i predaje slušalicu ravnateljici. Predstavljamo se mi, predstavlja se ona. Objašnjavamo kako se nalazimo pred školskim vratima i kako bismo vrlo rado s njom porazgovarali.
Kaže nam da nije tu.
Kolega i ja se blesavo gledamo. Kako nije tu kad smo je upravo nazvali na broj fiksnoga telefona u njezinu uredu i kad nam se javila školska (pretpostavljamo) tajnica.
- Nisam trenutačno u školi pa bih vas molila da dođete neki drugi dan - ponavlja ravnateljica.
Odlazimo. Kao da smo duha vidjeli. U lošoj komediji.
Načelnik i zamjenik čekaju pred dvoranom i vrtićem. Zbog nje im je muka, a zbog njega leptiriće osjećaju.
- Kredit za dvoranu nam je najveći uteg, naši prethodnici su 2011. digli 5,5 milijuna kuna s počekom od šest godina tako da je nas dočekalo plaćanje prve rate. Još plaćamo i dugove privatnicima koji su na njoj radili, a gdje su tek zatezne kamate... - govori Dujmović.
- A vidi vrtića, a? - ubacuje se zamjenik Penić - nadaleko ovakvoga neće bit.
Stojimo bez riječi i divimo se. Radnici slažu pregradne zidove. Kao lego kocke. Umijeće lake montaže.
- Što misliš? - pita zamjenik.
- Što, što mislim? - pita novinar.
- Kad će bit gotov? - opet pita zamjenik
- Nemam pojma, nisam građevinar - odgovara novinar.
- Do izbora, eto kad! - odgovara zamjenik i puca od smijeha. Načelniku nije drago.
- Sve će to u novinama završiti, ispast će da smo namjerno tako tempirali - kori ga.
Žarko Džakulić, vijećnik HDZ-a, odmahuje rukom na načelnikove navode. Tvrdi kako u njima nema baš puno istine. Ili, još točnije, kako je istina prešućena i kako su mnogi projekti kojima se prvi čovjek Primorskoga Doca hvali, baš poput vrtića, plod truda stare vlasti, dok neki dugovi, poput onoga za odvoz smeća, a radi se o 900.000 kuna, ne idu na dušu samo HDZ-ovcima.
- Najveći problem Joška Dujmovića nije što je nesposoban, jer nitko ne može poreći da je za općinu napravio i neke dobre stvari, nego što je bahat. I bezobrazan. I što se sa svojim političkim protivnicama obračunava na nedopustiv način. Mene, recimo, stalno na sjednicama Općinskoga vijeća ponižava i vrijeđa - kaže Džakulić.
Uvjerava nas kako će se HDZ vratiti na vlast, imaju već, kaže, i sjajnu kandidatkinju, uskoro će je predstaviti javnosti, a Dujmović protiv nje neće imati šanse.
- Gotov je! Cijelo mjesto vidi da mu plan nije uspio. Kakav plan? Ma, to svi znaju, cilj mu je bio uništiti HDZ u Primorskome Docu, da se ogranak raspadne, pa da onda on dođe na njegovo čelo i preuzme stranku - objašnjava Džakulić.
To što Dujmović nikad nije bio član HDZ-a i što se među nezavisne nije otisnuo kao nezadovoljni "ognjištarac" Džakulić ne vidi kao rupu u svojoj teoriji, dapače.
Općinski dug, tvrdi, u trenutku primopredaje vlasti iznosio je 11,600.000 kuna i nije mu jasno odakle nezavisnom načelniku 14,000.000, koje sada spominje.
- Jedva čekam novu primopredaju pa da vidim što će iza njega ostati - zaključuje Džakulić.
Dujmović se ne obazire baš previše na njegove riječi. Zamjenik Penić još manje. Za njega su sve to šaljivdžije.
- A je li znaš da smo i za vrtić novac iz Europe povukli, mjera 741 - okreće zamjenik priču u drugom smjeru.
Prijavljuju se "na sve živo". I dobro im ide.
- Povukli smo 11 milijuna kuna, to je 15.700 kuna po stanovniku, a negdje sam pročitao da je u Hrvatskoj najbolja Komiža s 2500 kuna po glavi. Pa sad vi računajte - gušta načelnik.
- Za vidikovac smo povukli sredstva iz mjere 852, ali meni je isto najdraže kad naš svit za svoje OPG-ove povuče novac iz mjere 631 - stručno će zamjenik.
"Na rič su svi dobri"
Nabraja kao Krunoslav Capak. Mjera na mjeru.
- Na rič su svi dobri, ali kako se koji promini, tako vidiš da se ništa prominilo nije - jednostavno će Jela Vržina.
Prekinuli smo je u sadnji trešnje. Ne vjerujemo joj. Kakve sad trešnje u Primorskome Docu?!
- Ima u mene svega. I lubenica. E, šta se čudiš - uzvraća Jela.
Moli nas da ne spominjemo sve što je rekla, boji se da svit ne pomisli da se hvali. A njoj to ne triba. Dosta joj je što je bole noge i što se bez štapa ne može micati.
- Otišla mi je hrskavica u kolinin, a stra' me ić na operaciju. Šta ću ako ne uspije?! - vrti glavom Jela i ne želi ni čuti naša uvjeravanja da će sigurno uspjeti.
Ivica Balov, još jedan općinski vijećnik s Dujmovićeve liste, ne boji se neuspjeha. Našli smo ga na radnom mjestu, uz prugu, na postaji koja krije 120 godina star "stroj" za pomicanje skretnica. Još uvijek radi. Mora, drugog nemaju. Na neuglednoj postaji velikim crvenim slovima piše "Volin HDZ". I voljeli su ga, godinama, praktično svi u Primorskome Docu.
- Ovde je Gibonni snima spot - zamjenik opet uzima riječ i pokazuje na ruzinave tračnice - ona bila došla s vlakom, pa otišla, pa je on čeka da se vrati, i tako. Lipo je bilo. Dobar je Gibonni, posli smo popili četiri, pet piva.
Dolazi vlak. Zaustavlja se. Nitko ne izlazi. Prazan je došao, prazan nastavlja prema Perkoviću. Uz cestu, na nogostupu, zvoni kozja kompozicija. Ostavlja brabonjke za nevjernike. I vukove.
- Ima ih, ima, do kuća se spuštaju i sve redon kolju. Zbog vukova su mnogi odustali, otišli - ozbiljno će Boris Mišković.
Ne zaustavlja se, ne smije, jer ode mu kompozicija. Ivan Španić jaši Zika. Stari Tomosov moped izdržljiviji je od tovara. Vraćaju se iz polja. A u polju svega.
- A tek da vidiš konobu, sve šta moja nevista poželi u mene more nać. A tri sina iman, i da znaš da se nijedan nije tija dat u politiku, neće da se diraju, ali svi će glasat. A glasat ću i ja, briga me, meni ionako ne može bit ni bolje ni gore. A fala Bogu ne fali mi ničega. Iman i viška. Ajme kući koja miša nema - migne Ivan, zajaši i ode.
A odosmo i mi. Sutradan nas je dočekala vijest da je na vidikovcu stradala još jedna koštela.
Bitka u Primorskom Docu je očito tek počela.