Nije sramota ne znati, sramota je ne pitati. Još je veća sramota kititi se znanjem koje osoba ne posjeduje. To sam tumačio djeci u Klasičnoj gimnaziji dok sam predavao latinski i grčki jezik. I te se maksime držim.
Latinski jezik bio je službeni, diplomatički u Hrvatskoj, dugo. Kao brana koja je zaustavljala prevlast jezika brojnih govornika nad hrvatskim. Sve do kraja druge trećine prošlog stoljeća znanje tog navodno mrtvog jezika podrazumijevalo se kao životna popudbina osobe koja očekuje da bude smatrana intelektualcem. Zatim je uslijedila reforma školstva od koje se hrvatsko školstvo nikad nije oporavilo - da, ona koju je proveo Stipe Šuvar - i latinski se počeo gubiti u obrazovnom sustavu, posljedično i znanje latinskog u javnom diskursu. Ne spadam u skupinu onih koji će liti suze zbog toga, dio je to globalnog trenda, EU potiče učenje živih jezika.
Kako se smanjivalo učenje latinskog, tako je istodobno tekao proces pretvaranja tog jezika u potvrdu intelektualizma, što nije dobro. Nije dobro zato što ga koriste neznalice pokušavajući ostaviti dojam intelektualštine. Takvih primjera oko nas nebrojeno. Problem je što je sve manje onih koji neznalicama argumentirano mogu reći da su neznalice i da im je bolje da se ostave latinskog jer ih razotkriva u površnosti i neznanju. Tako se latinski, što je dobro, pretvorio u lakmus koji potvrđuje nečiju akribiju, ako se trudi citirati i koristiti latinski precizno (kad je riječ i o točnoj akcentuaciji, tada se zavređuje aklamacija) ili je riječ o neznanju kojeg se ne stide, pače njime se diče, a ne trude se naučiti jer je to, eto, teško.
“Condicio sine qua non” jedna je od sentencija koje su sjajan razlikovatelj onih koji znaju i onih drugih. Sadržaj je “uvjet bez kojeg se ne može”. I mora biti ovako pisana. Ali, sve češće nailazim na diskurs “conditio sine qua non”. To vam je, drage čitateljice i čitatelji, prevedeno s latinskog na hrvatski, “začin bez kojeg se ne može”. Razlika je, mislim, supstancijalna. Tko ne zna, pitat će, pogledati u priručnike, ne nužno internet jer ne nudi precizno tumačenje, i ondje ima mnogih koje/i smatraju da znaju latinski, a ne znaju.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović voli pokazati da je obrazovan. Neću sada ulaziti u retoričku analizu njegovih javnih nastupa, to je za drugu prigodu. I dohvati se latinskog u tom nastojanju, kako bi potvrdio učenost, pokazao se intelektualcem. Naveo je da je engleski kralj Henrik VIII bio zaštitnik vjere, “defensor fidei” (nisam čuo izjavu pa ne znam koliko je točan bio izgovor). Da bi onda otišao korak dalje i za premijera Andreja Plenkovića rekao da je “zaštitnik lopova, odnosno kradljivaca. On je defensor cleptarum, mislim da je to deklinacija u genitivu množine" (citiram kako je prenijela Hina).
Kao i u prvom slučaju, i ovdje je razlika naoko sitna, u stvari velika. Latinski jezik ne poznaje riječ “clepta” sadržaja “kradljivac, lopov”. Postoji glagol “clepo”, “krasti”, ima particip perfekta pasivnog “cleptus, clepta, cleptum”, sadržaja “ukraden, ukradena, ukradeno”.
Ali grčki jezik ima riječ κλέπτης, “kradljivac”, od glagola κλέπτω, “krasti”. Od kojeg potječu sve klepto- složenice, kleptofobija, kleptomanija. Dakle, nije latinski, grčki je. Nije to “deklinacija u genitivu množine”, jer u grčkom nastavak nije -arum.
Ima latinski, iz Plinija, izreku: ”Ne supra crepidam sutor iudicaret” (neka postolar ne sudi dalje od sandale). Držite se onoga što znate, ako ne znate, pitajte, nije sramota. Sramota je pokazati neznanje u detalju koji definira znate li materiju o kojoj pričate. Kad se posumnja da se kitite lažnim znanjem, neznanjem, lako će se posumnjati da dobro poznajete i vašu struku. Važi i za političare, predsjednike, ali i ostale.