Gospodine Čanić, kada, kako i zašto ste osnovali Hrvatsku udrugu za ravnopravno roditeljstvo?
- Osnovali smo je krajem 2009. iz puno razloga, kojima je zajedničko da se radi o problemima koje smo već osjetili na vlastitoj koži.
Što je to ravnopravno roditeljstvo?
- Mi smatramo i vjerujemo da je to takvo roditeljstvo koje niti na koji način ne stereotipizira roditelje po rodnom kriteriju te omogućuje roditeljima ravnopravno ostvarivanje prava i obaveza s obzirom na roditeljsku ulogu. Takvo roditeljstvo omogućuje svakom djetetu da ostvari maksimalno kvalitetnu emocionalnu vezu s oboje roditelja, stalni maksimalni kontakt s oboje roditelja i u slučaju kad roditelji ne žive u istom kućanstvu, a treba i omogućiti nesmetan pristup široj obitelji svakog roditelja i nesmetan pristup svim aspektima života djeteta.
Što kažu statistički podaci o skrbi nad djecom rastavljenih?
- Statistički podaci u RH pokazuju da su se djeca u 86% slučajeva povjeravala majkama, u 10% slučajeva očevima i oko 3% djece je pod zajedničkom roditeljskom skrbi. Ono što je za mene posebno zabrinjavajuće je podatak od samo 3% djece pod zajedničkom roditeljskom skrbi. Ako ga uspoređujemo sa zemljama poput Švedske, Belgije, Francuske, ili Švicarske gdje uredno funkcionira zajednička roditeljska skrb, vidimo da su kod njih ti pokazatelji 10-15 puta veći, s tendencijom rasta i u drugim zemljama.
Zašto su očevi nezadovoljni sadašnjim odnosom institucija?
- Nezadovoljstvo očeva ogleda se u tome da ne mogu uopće ili rijetko vidjeti djecu; majka i majčina obitelj ih kad dođu po dijete vrijeđa, ponižava; institucije sustava su prema njima neprijateljske, spore, neučinkovite i ne daju im nikakvu podršku u skrbi za djecu. Protokol o zaštiti od nasilja u obitelji postavljen je rodno pristrano i potpuno zanemaruje mogućnost da majka može biti nasilna, te da i policija i Centri za socijalnu skrb i sudovi imaju rodno pristranu percepciju o ocu kao univerzalnom nasilniku u obitelji. Policija i prekršajni sudovi privode očeve zbog navodnog nasilja na temelju samo iskaza majke, bez ikakvih dokaza, čak i na temelju ‘majke mi’, što se onda koristi protiv istih tih očeva u postupku brakorazvoda.
Koji su primjeri pristranosti na stranu majki?
- Opisat ću dva slučaja. U prvom slučaju muž i žena odlaze u centar za socijalnu skrb kako bi pokušali postići dogovor kome će dijete biti povjereno na zajednički život te susretima i druženju s drugim roditeljem. Muž je zaposlen, žena ne radi. Mišljenje djelatnice centra kome dijete treba povjeriti na zajednički život: ‘Kako je djetetov otac zaposlen, a majka nije, majka ima puno više vremena posvetiti se djetetu pa dijete treba njoj biti povjereno na zajednički život’.
Drugi je, pretpostavljam, s drugim epiogom?
- Da. U drugom slučaju također muž i žena odlaze u centar za socijalnu skrb, ali ovoga puta žena je zaposlena, a otac ne radi. Mišljenje djelatnice centra kome dijete treba povjeriti na zajednički život: ‘Kako otac ne radi, nije se u stanju brinuti o djetetu pa dijete treba povjeriti majci’. Ovo je samo jedan u nizu pokazatelja da se mišljenja u centrima za socijalnu skrb donose gotovo automatizmom, bez ikakvih kriterija, osim spolnog.
Koje ste pouke izvukli iz svog osobnog primjera?
- Na svom osobnom primjeru puno toga sam naučio, a što nastojim u svakodnevnim kontaktima s roditeljima i prenijeti im. Tu prije svega mislim na sljedeće: da moraju uvijek interes djeteta stavljati na prvo mjesto i svoje vlastite potrebe i osjećaje razdvojiti od djetetovih, zatim dosljednost i upornost u zaštiti djetetovih prava na oba roditelja. Ono loše što sam osjetio na vlastitoj koži je trenutak kada mi je raspravna sutkinja na Općinskom sudu u Zagrebu prijetila da neću vidjeti dijete, i to je nešto što ne bi poželio niti jednom roditelju.
Upozorili ste na govor mržnje protiv očeva na splitskom prosvjedu protiv izručenja malog Cesarea. Kako se on očitovao?
- Žalosti me što smo u dijelu medija i na društvenim mrežama danima imali pripreme za prosvjed u obliku predrasuda i stereotipa o očevima kao manje vrijednim roditeljima, a koje su na dan prosvjeda kulminirale i pretvorile se u govor mržnje i prijetnje. Također je posve neprihvatljivo iskorištavanje malodobne djece za aktivno sudjelovanje u prosvjedu.
Kako vidite spor između Severine i Milana?
- U sporu između Milana i Severine očekujem da se pretvori u dogovor savjesnih roditelja kojima je na prvom mjestu interes malodobnog djeteta i njegovo legitimno pravo na podjednako vrijeme s oba roditelja. U tom smislu pozdravljam odluku raspravne sutkinje koja je djetetu omogućila da provodi tjedan dana s ocem i tjedan dana s majkom. To je civilizacijski doseg modernih društava i nadam se da će vrlo brzo biti još takvih odluka, a ne da se njihov broj u ovome trenutku u Hrvatskoj svodi na razinu statističke pogreške.
Što bi u zakonodavstvu trebalo promijeniti da očevi budu ravnopravniji majkama?
- Uvođenje zajedničke roditeljske skrbi uz 35-50% vremena djeteta sa svakim od roditelja kao prve opcije suda, osim u iznimnim slučajevima.