Profit Grupe Končar , koju čini 21 ovisno i jedno pridruženo poduzeće, bio je lani 23 posto veći nego krizne 2009. godine. I u prvom polugodištu ove godine Grupa je ostvarila ukupne prihode 7,2 posto veće nego u istom razdoblju lani, a u izvozu 11,4 posto više nego od siječnja do lipnja prošle godine. Dok se cijeli niz hrvatskih poduzeća bori za preživljavanje u gubicima ili bankrotima, Končar grabi naprijed krupnim koracima, i to u tehnologijama najvišeg stupnja složenosti i s proizvodima koje je sam razvio, od inovativne 400-kV trafostanice, preko niskopodnog tramvaja i prigradskog vlaka, do vlastitih vjetroturbina snage jedan i 2,6 megavata. U čemu je tajna Končareva uspjeha i zašto su Finci svoju rijeku Lijoki nazvali ‘Končar river’, razgovarali smo s predsjednikom Uprave Končar Elektroindustrije d.d. Darinkom Bagom.
Kako je Končar prebrodio aktualnu globalnu krizu, kako se ona odrazila na vaše poslovne rezultate, je li što promijenila u Končarevu razmišljanju i pristupu poslovima?
- Iz niza indikacija, poput zaustavljanja velikih projekata u svijetu, mi u Končaru smo 2008. prepoznali dolazak krize. Pravovremeno smo donijeli cijeli niz mjera racionalizacije unutar Končara, pojačali smo napore oko ugovaranja novih poslova... tako da unatoč padu prodaje nismo značajnije smanjivali broj zaposlenih, nismo smanjivali ni plaće ni dobit.
I na vrhuncu krize 2009. poslovali ste s dobiti?
- U ovih 15 godina, koliko ova Uprava vodi Končar, imamo kontinuirani rast prodaje od oko šest posto godišnje i usprkos padu prodaje 2009./2010. brzo smo se oporavili. Još ranije dobro smo definirali naše tržišne niše, a u krizi ih dodatno i ojačali. Nismo mogli, niti danas možemo, velikim multinacionalnim kompanijama konkurirati u proizvodnji proizvoda velikih serija za nepoznatog kupca. Končar je tehnološka tvrtka, moramo se oslanjati na vlastiti razvoj, na znanje naših ljudi. Naš je zadataka uvjeriti kupce da će za novac koji su spremni potrošiti od nas dobiti nešto više nego od nekog drugog. Zato radimo proizvode koji su unikatni ili u malim serijama. U tu kategoriju spadaju hidroelektrane, trafostanice, vlakovi, tramvaji i drugi naši proizvodi.
Strategija za svijet
S tom strategijom vi možete nastupati u svijetu?
- S tom strategijom nastupamo u svijetu vrlo uspješno već 15 godina. Kupujemo na tržištu ono što nama nije racionalno proizvesti, a ne idemo u razvoj i proizvodnju koji nama znače neracionalno trošenje sredstava.
No tramvaj još niste uspjeli prodati drugim gradovima osim Zagrebu. Da li je to veliko ulaganje bila dobra strategija?
- Apsolutno! Jedna generacija tramvaja isplati se razvijati za količinu od 50 do 60 vozila, mi smo do sada isporučili 142 tramvaja, a procjenjuje se da grad Zagreb treba još oko 60 tramvaja. Prvo je i osnovno da smo tu proizvodnju zadržali u Hrvatskoj, osigurali smo radna mjesta, napravili smo izuzetan tehničko-tehnološki proizvod koji i danas spada u kategoriju najsofisticiranijih. Ulaganje u razvoj povratili smo već na prvoj seriji od 70 komada. Naša velika prednost je to što nemamo tuđu licencu i patente. Mi smo se odlučili za razvoj tramvaja jer je tramvaj vrlo popularan, i bit će sve popularniji, u Europi, ali i u drugim zemljama.
Zašto vam je onda problem prodati ga?
- Problem je dominantno u financiranju. Svi koji kupuju investicijsku opremu žele do te opreme doći što jeftinije, zato je uobičajeno da se raspisuju natječaji za financiranje i onda se tim novcem kupuju tramvaji i druga investicijska oprema. A novac daju zemlje kreditori koje propisuju uvjete za financiranje. Tako se događa da mi proizvođači koji dolazimo iz zemalja dužnika ‘slučajno’ ne zadovoljavamo te uvjete. I svaki dan nas se na neki način pokušava eliminirati s tržišta. Najbolji primjer su tramvaji. Da bi u inozemstvu mogli nuditi, prvo nam je rečeno da moramo imati jedan tramvaj u funkciji, zatim pet, pa deset tramvaja u funkciji. Kako smo mi kao novi igrač jačali, tako su nam dizali kriterije. Onda smo morali imati prijeđenih 500.000 kilometara, pa milijun kilometara da bi Helsinki dao narudžbu za tramvaje domaćoj tvrtki bez ikakvih referenci. Onda je došla kriza i sad ne možemo participirati na natječajima jer najčešće ne možemo ponuditi kredit koji bi bio i približno jednako povoljan kao i krediti koji dolaze iz zemalja kreditora, koji mogu osigurati kamatu Libor plus tri posto, ili 3,5 posto uz rok otplate i do 20 godina. Mi u Hrvatskoj nemamo mogućnosti davanja takvih kredita.
Sredstva na slijepo
Nije li zadaća HBOR-a da ih osigura?
- Da bi HBOR dao takav kredit, mora se najprije zadužiti u zemlji kreditoru, a oni ne daju sredstva na slijepo. Ako trebate graditi domaću infrastrukturu, onda vas upućuju na specijalizirane međunarodne banke s dosta povoljnim kamatama, a ako trebate za kredit kupca u inozemstvu, onda vam daju sredstva koja na kraju imaju kamatu šest-sedam posto. To znači da bi naš proizvod u startu morao biti 30 do 35 posto jeftiniji da bi u konačnici kupac platio isto kao da je kupio neki proizvod iz zemalja kreditora. Međutim, kao i kod proboja Končara s generatorima i transformatorima na inozemno tržište, vrijeme je na našoj strani i mi ćemo u bližoj budućnosti biti snažan izvoznik tračničkih vozila.
Da li se ulaskom u EU štogod mijenja?
- Ne mijenja se ništa, zemlje kreditori nisu samo zemlje europske zajednice, tu spadaju i SAD, Kanada itd., a jedan dio zemalja iz EU su zemlje dužnici.
Kako sistem financiranja funkcionira najbolje se vidi na primjeru Turske, koja je prije desetak godina obznanila projekt elektrifikacije, a austrijska vlada je dva puta Turskoj plasirala milijardu i pol eura vrlo povoljnih robnih i financijskih kredita i nama se tursko tržište praktički zatvorilo. Kad je došao Obama za predsjednika SAD-a, izdao je zapovijed o izvoznoj ofanzivi, tj. zapovijed o povećanju američkog izvoza u sljedećih pet godina za 50 posto. Potom su izabrali pet zemalja u koje će dominantno plasirati svoje proizvode i jedna od njih je Turska. Tursko tržište je jedno od vrlo stabilnih i cijenjenih tržišta za plasman energetske opreme. SAD je Turskoj osigurao kredite za kupnju energetske opreme na 20 godina s počekom dok traje gradnja i kamatom ne većom od tri posto... Tko tome može konkurirati?
Postoji li za vas u takvim okolnostima uopće neko rješenje?
- Svakako da postoji. Hrvatska nije bila bogata ni 90-ih godina, kada smo bili napadnuti i razoreni, potom smo se zadužili za financiranje obrane, a bilo je i poteza bivših vlada koji baš nisu bili previše mudri, bilo je i puno kriminala i u privatizaciji, a i kasnije. Sve to skupa rezultiralo je činjenicom da smo mi danas zemlja dužnik i da vodimo bitku za otplatu kamata, stoga nismo u stanju davati dugoročne kredite. U Končaru smo našli odgovor kako u takvim uvjetima poslovati pozitivno. Vidjeli smo da postoje vrlo bogati kupci koji ne trebaju kredite, koji imaju novac, kupuju za gotovinu bez ikakvih problema, ali za to žele dobiti najbolju opremu. Recimo, skandinavske energetske kompanije koje revitaliziraju svoje hidroelektrane. Samo u posljednjih 10 godina na to tržište isporučili smo generatore za 34 hidroelektrane. U Finskoj na jednoj rijeci obnovili smo tri HE pa su tu rijeku nazvali ‘Končar river’.
(...)