Puna dva desetljeća Milan Bandić bio je svemoćni gradonačelnik Zagreba, a sve do potkraj 2009. godine i utjecajni član vladajuće nomenklature Socijaldemokratske partije Hrvatske. Toliko se dugo nijedan hrvatski političar nije uspio održati na visokim funkcijama, a to govori i o Bandiću, ali i o načinu na koji razmišlja veliki dio hrvatskih birača, i kakvi su njihovi vrijednosni sudovi.
U takvim je okolnostima Milan Bandić u četiri navrata uspijevao politički preživjeti, u naizgled bezazlenim situacijama. Što god o njemu mislili - to treba znati.
Pravovjerni kadar
Njegova biografija dobro je poznata. Rođen u zapadnoj Hercegovini, Bandić je došao u Zagreb na studij te diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Kao pravovjeran kadar bivšeg režima, 1983. postao je referent za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu u općini Peščenica, i na tom je poslu dočekao raspad Jugoslavije i socijalizma.
Bandićev politički zaštitnik u socijalizmu bio je Ivan Šikić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Peščenica, s kojim je surađivao do prije nekoliko godina. Šikić je do svoje smrti prošle godine ostao uz Bandića: "Svim tim ljudima iz Kozari boka, Kozari puteva, Ivanje Reke..., naselja koja su činila i koja čine Peščenicu, napravili smo sve. Doveli im vodu, cestu, kanalizaciju, danas imaju i plin. Toga tada ničega nije bilo, a najzaslužniji za sve to je Milan Bandić", ispričao je prije tri godine u Večernjem listu.
Raspadom socijalizma i Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske (SKH) preimenovan je u SDP, a Milan Bandić bio je među rijetkima koji su ostali u Partiji, i 1997. postao je predsjednik SDP-a Zagreba. Nakon Tuđmanove smrti HDZ je bio u raspadu te na izvanrednim izborima 2000. pobjeđuju SDP i HNS, a Bandić postaje gradonačelnik.
Godine u SDP-u
Tada je počeo jačati i njegov položaj unutar SDP-a, a došao je u pitanje u ožujku 2002., kad je morao podnijeti ostavku radi afere nastale nakon njegova neuspješnog pokušaja podmićivanja policajca koji ga je uhvatio u vožnji pod utjecajem alkohola. Ali, Ivica Račan nije ga se usudio maknuti i Bandić se vratio već 2005., kad je, unatoč aferi s podmićivanjem, ali i sve češćim optužbama za korupciju, ponovno vodio SDP do pobjede na zagrebačkim izborima, a on zatim izabran za gradonačelnika. Tako je i drugi put uspio, ne samo ostati u politici nego i napredovati u hijerarhiji. A to je značilo i dobivati sve veću moć, zajedno s materijalnim pogodnostima.
U to je vrijeme već postao praktički nedodirljiv. Na vlasti u državi bili su, već drugu godinu, Ivo Sanader i HDZ, ali vladajuća stranka u Zagrebu je slabo kotirala, što je dodatno osnažilo Bandićev status u SDP-u. Njegova stranka ga je trebala, a on je to dobro znao i mogao je raditi što hoće.
Između ostalog, omogućiti Tomislavu Horvatinčiću preuređenje kompleksa na Cvjetnom trgu, čak i po cijenu višegodišnjeg sukoba s mladim aktivistima, brojnim arhitektima i urbanistima, kao i desecima tisuća Zagrepčana. Već tada su mnogi u SDP-u u diskretnim razgovorima upozoravali kako je pogrešno puštati Bandića da radi što želi, ali i priznavali da na Iblerovu trgu nema volje za obračun sa "svojim" gradonačelnikom:
Začarani krug
"Treba biti realan, SDP je vladao u Zagrebu kada su donesene izmjene Generalnog urbanističkog plana koji je Tomislavu Horvatinčiću omogućio izgradnju rampe i podzemne garaže u Varšavskoj ulici, a to znači da ne možemo pobjeći od vlastite odgovornosti.
Strateški cilj SDP-a jest izazivanje prijevremenih izbora i smjena sadašnje vlade koja loše vodi Hrvatsku, i umjesto da se posvetimo obračunu s HDZ-om, prisiljeni smo braniti se u našem najjačem uporištu kakav je Zagreb", tim je riječima, u to vrijeme, jedan od najvažnijih SDP-ovih političara tijekom razgovora u tjedniku Nacional sažeo generalno raspoloženje koje je vladalo u vodećoj opozicijskoj stranci.
Problem s kojim se suočavao SDP djelovao je poput začaranog kruga. S jedne strane, barem desetak članova stranačkog vodstva u privatnim razgovorima isticalo je kako "projekt Cvjetni trg izgleda vrlo dobro, a Horvatinčić ima sve potrebne dozvole", no isto su tako shvaćali da bi im bilo kakav javni pokušaj obrane projekta u sadašnjoj situaciji nanio veliku političku štetu. SDP je bio u nezgodnoj situaciji i jer je na vlasti u Zagrebu dok Grad financira rampu čijoj se izgradnji protive brojni građani.
Sukob s Milanovićem
Nije se puno toga promijenilo ni nakon što je u lipnju 2007. Zoran Milanović na čelu SDP-a naslijedio preminulog Ivicu Račana. Istina, nije ga mogao smisliti, ali, početkom ljeta 2008., manje od godinu dana nakon što je poražen na parlamentarnim izborima, Milanović nije bio spreman izgubiti i vlast u glavnom gradu, kako bi zadovoljio Bandićeve oponente u Socijaldemokratskoj partiji.
Procijenio je da vrijeme radi za njega i odlučio je čekati da ovaj povuče prvi potez. Uskoro je uslijedio raspad ove neprirodne veze, ali prije toga je Milanović podržao Bandića na lokalnim izborima sredinom 2009. i pomogao da još jednom pobijedi.
Bila je to užasno kriva Milanovićeva procjena. Naime, od svibanjske pobjede na izborima za gradonačelnika Bandić gotovo je potpuno ignorirao SDP i Zorana Milanovića, i počeo se pripremati za predsjedničke izbore. Stigao je i taj dan. Rano ujutro 4. studenoga Milan Bandić stao je pred skupinu pospanih novinara i izgovorio riječi koje su se već dugo očekivale:
"Možda vam se Sljeme čini dalekim, a vrijeme prerano, ali nema boljeg trenutka od početka novog dana da okrenemo novu stranicu i odlučno zakoračimo prema zajedničkoj boljoj budućnosti", poručio je Bandić u 7 sati ujutro na Sljemenu i službeno objavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike.
Bio je to njegov posljednji dan u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske. Milanović je iste večeri sazvao hitnu sjednicu Predsjedništva, i od 20.05 sati Milan Bandić više nije bio član SDP-a. Svatko tko je poznavao Zorana Milanovića znao je da je toga dana bio istinski zadovoljan ovakvim raspletom. Godinama je prezirao Bandića, smatrao da je povezan s korupcijom i mutnim poslovima, ali nije se usudio pokušati ga izbaciti iz SDP-a.
Oslonio se na svoju prokušanu taktiku - čekanje. Morao je otrpjeti napade u medijima, kritike iz intelektualnih krugova i skepsu u vlastitoj stranci, i - naposljetku je dočekao da Bandić povuče odlučujući potez. Nečinjenje je ovaj put imalo smisla, međutim činjenica je da je Zoran Milanović uvelike pomogao Bandiću da zavlada Zagrebom.
Ovakav ili onakav, ali Bandiću treba priznati nevjerojatnu sposobnost političkog preživljavanja.
Pobjednik s optužnicom
Nakon što se početkom devedesetih transformirao iz komunista u socijaldemokrata, i preuzeo zagrebački SDP pa preživio i skandal s pijanstvom i pokušajem podmićivanja policajca, što bi dokrajčilo mnoge karijere, sada se vratio i treći put, kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora poražen od Ive Josipovića. Opet su mediji najavljivali Bandićev kraj, ali on je 2013. opet pobijedio u utrci za gradonačelnika.
A onda je zbog optužbi za korupciju završio u pritvoru u Remetincu i ponovno je izgledalo da je to kraj političke karijere. Umjesto toga dok se on nalazio iza rešetaka, u ožujku 2015., njegovi pristaše osnovali su stranku Milan Bandić 365 - stranka rada i solidarnosti, a on je iz ćelije poručio: "Cinizam, sebičnost i taština vladaju Hrvatskom, dragi prijatelji! Tome treba stati na kraj! Mi ćemo to i učiniti! Umjesto cinizma mi nudimo ljubav! Umjesto sebičnosti odgovornost i služenje! Umjesto zlobne taštine - kompetentnost i predani rad."
Dobro je predvidio i 2017., pušten je iz pritvora, procesi protiv njega su se oduljili i zagrebački birači su ga opet izglasali za svojeg gradonačelnika. Usto, raznim pogodnostima u saborski klub MB365 privukao je 12 zastupnika, i sklopio neformalni pakt s premijerom Andrejom Plenkovićem, koji je uz pomoć Bandićevih "žetončića" uspješno održavao parlamentarnu većinu do izbora u srpnju 2020. Na tim su izborima Bandić i njegova stranka doživjeli potop i ispali iz Sabora.
Milana Bandića u svibnju je čekao pokušaj da peti put politički uskrsne, tako što će pokušati zadržati položaj gradonačelnika Zagreba. Ali, ovaj put, preduhitrila ga je biološka smrt.