Javila mi je prijateljica jutros da njezin treći pokušaj medicinski potpomognute oplodnje nije uspio. Nema tu puno prostora za utjehu: žene koje prolaze taj proces jedine znaju koliko je to teško ili lako i što im treba. I to što ja mislim da je najbolji način u borbi za dijete ići samo dalje, ne znači da njoj išta znači pa šutim i nudim samo uho zalijepljeno na slušalicu i rečenice koje sam naučila prateći druge prijateljice tijekom kasnih tridesetih i ranih četrdesetih kako pokušavaju, uzimaju hormone, uspijevaju, slave ili plaču, mireći se s (još jednim) neuspjehom. Ali kad me pitala: “Misliš li da naša veza može preživjeti neimanje djece’”, čula sam zujanje u ušima.
Nije to (samo) o navici ovog društva da je veza bez potomaka čudna,...