Mijenjamo imena zagrebačkih ulica nazvanih po ljudima povezanima sa zločinačkim ustaškim režimom. Ni obilježja ni imena suradnika i podržavatelja NDH nemaju što tražiti na javnim površinama u Zagrebu i ostatku Hrvatske.
To je tekst koji je prije nekoliko dana objavila politička platforma Možemo! na profilima platforme na društvenim mrežama. Dan ranije objavili su istup Sandre Benčić, koordinatorice platforme, koja je kritizirala ideju reforme izbornih jedinica što je nudi HDZ. „Ako bi se izbori održali po modelu koji je osmislio premijerov kućni kabinet, to bi bio zadnji čavao u lijesu našeg demokratskog sustava“, kazala je Benčić i zaprijetila premijeru organiziranjem referenduma ako izborne jedinice uistinu bude određivala radna grupa koju formira HDZ po svom nahođenju, a ne skupina stručnjaka u čijem će odabiru sudjelovati i oporba.
Dosta aktivno i žustro, onako kako i priliči jednoj od glavnih političkih stranaka u zemlji koja puca na dobar plasman na parlamentarnim izborima što će se održati unutar godinu dana. S druge strane, možda je ovo samo opis političke opcije koja želi dobru poziciju i većinu u Saboru, ali s prosjekom od 8,8 posto popularnosti, prema travanjskom Crobarometru, nema realne šanse napraviti ništa ozbiljnije na nacionalnoj razini, iako to pokazuje da su treća politička snaga. HDZ ima 30,9 posto usprkos svim aferama, SDP ima 13,6 posto, a na trećem je mjestu Možemo.
U ovo doba prije dvije godine Možemo! je bilo nova, snažna i afirmativna snaga kojoj je za pravi trijumf u Zagrebu nedostajalo da uistinu pobijedi Milana Bandića, cara populizma, princa nepotizma i autentičnog kreatora klijentelizma koji je u šest mandata uspio dijeliti lekcije o izbornim pobjedama svim strankama koje bi ga pokušale detronizirati. Ali nije to bila samo politička vještina, u zemlji siromašnih glasači se lako zavedu sitnim poklonima i financijskim beneficijima, a Bandić je nepogrešivo odabirao koje će skupine darivati iz jedne od najbogatijih blagajni u državi, zagrebačkog proračuna.
"Biti protiv Bandića - to je bio glavni motiv!"
„Pojava platforme poput Možemo rezultat je impotencije ‘starih‘ stranaka u lijevoj političkoj sferi, primarno SDP-a, koje više nisu mogle ponuditi i artikulirati političku ideju u novom vremenu, što je boljka koja je SDP-u ostala još od Milanovićeva vođenja stranke“, kaže Saša Blažeković, komunikacijski savjetnik i strateg iz Epikratosa. „Platforma Možemo! tu je našla dobar prostor sa zelenim pričama, mladi to prepoznaju, to je trend koji postoji u mlađim generacijama i u drugim europskim državama. Tomaševićeva je kampanja u tom smislu trajala deset godina prije lokalnih izbora“, kaže Blažeković o tome kako je Možemo! uspjelo osigurati premoćnu pobjedu na lokalnim izborima u Zagrebu.
„Biti protiv Milana Bandića - to mi je bio glavni motiv učlanjenja u Možemo!“, kaže Velibor Zaninović, koji je nedavno bio protukandidat Tomislavu Tomaševiću na izborima u Možemo! za dužnost glavnog koordinatora, jednu od dvije vodeće pozicije u platformi. „Dvije sam godine bio podržavatelj, odlazio na sastanke, sudjelovao u radu, a onda sam se učlanio“, govori Zaninović koji je na tim internim izborima privukao pozornost javnosti indiskretnim otkrivanjem sustava po kojem Možemo! funkcionira. A funkcionira, kako opisuje Zaninović, katastrofalno.
Zaninović je u pismu namijenjenom kolegama naveo: "Što se tiče mog dosadašnjeg angažmana u stranci, opće je poznato da sam hiperaktivan do te mjere da me treba obuzdavati na sastancima. Ne propuštam niti jedan sastanak i maksimalno koristim vrijeme koje mi je dopušteno. To znači - svaka tri mjeseca po tri minute. Ja bih želio mnogo više, ali mi ne daju. Da ne bi bilo zabune, riječ je o političkom angažmanu, a ne o seksu“, napisao je dobro procjenjujući da će svaka aluzija na seks izazvati pozornost. Ova je otkrila i ono o čemu su mnogi poznavatelji prilika u Možemo! dugo prije toga prepričavali u nevjerici.
U Možemo! se ne može ući bez višemjesečnog volontiranja, lijepljenja plakata i letaka po gradu, sudjelovanja u raznim lokalnim akcijama, a tek nakon takvog „probnog roka“ eventualno se dobiva članska iskaznica. Stranka je organizirana vrlo strogo, odbija i ignorira sve koji bi se odmah učlanili. Ako ne prođeš probni rad i test vjernosti, ništa od članstva. A unutra vlada sustav neposredne demokracije, foruma koji izuzetno usporava i otežava rad i svaku akciju. U međuvremenu javnost upoznaje istaknute pojedince iz platforme, od Tomislava Tomaševića, Sandre Benčić, Danijele Dolenec, Luke Korlaeta, Ivane Kekin i nekolicine drugih i pritom razaznaje njihove uloge.
"Gin-tonic-ljevičarenje!"
Tomašević je čovjek koji svaki dokument pročita nekoliko puta i, neugodno, prokleto dobro pamti brojeve u financijskim izvještajima. Ali uvijek je u defenzivnoj poziciji u javnim nastupima. Sandra Benčić je pak ona koja će srčano i artikulirano, vrlo jasno i precizno raskrinkavati HDZ-ove i Plenkovićeve klopke u Saboru, često će tu ulogu preuzeti i Ivana Kekin, dok Luka Korlaet ima zadaću pojaviti se na svakom događaju i biti prvi koji će primiti kritike i verbalne napade na gradsku vlast. Ali, i dalje, riječ je o maloj skupini ljudi koji su iz aktivističkog djelovanja krenuli u politiku sa željom da postanu ozbiljni akteri, no da pritom zadrže manire iz doba aktivizma.
Birači i publika teško se navikavaju na to, a Možemo!, očito, nije spremno na velike promjene pa ostaje zatvoreno u sebe, što ne funkcionira u svijetu gdje birači žele imati stvarne predstavnike koji će ih uvažavati, a ne im nametati svoje stavove. Rezultat je da se cijela platforma preveze jednom vožnjom uspinjačom. Posljedica toga je i da Možemo! vrlo teško čak i svoje kandidate nominira za natječaje na vodeće pozicije u gradskim institucijama.
Uz to, imali su nekoliko teških blamaža, počevši od izbora Nikole Vukovića za šefa Zagrebačkog holdinga. On je u listopadu 2021. tijekom razlaza s Tomaševićem i platformom rekao da Možemo! nema strategiju upravljanja, a da bitne odluke donose ljudi iz sjene koje javnost uopće ne zna. Snažno je kritizirao ideju da se direktori tvrtki unutar Holdinga biraju na natječajima jer se time cijeli sustavi s tisućama zaposlenih vrijedni stotine milijuna eura daju u ruke pojedincima o kojima nitko nema pojma, a jedina prilika za upoznavanje bude tijekom intervjua za posao.
„Izuzetno je ograničavajuće to što koriste direktnu demokraciju, to strahovito koči svaku inicijativu i djelovanje“, kaže dobar poznavatelj situacije u Možemo. „Potpuna zatvorenost i odbijanje novih članova, taj strah od gubitka ideološke čistoće jedna im je od glavnih mana“, govori isti izvor. Ističe kako se „intelektualni elitizam osjeti u nastupima vodstva“ i dodaje da ostavljaju dojam „najpametnijih, Bogom danih lidera koji imaju problem jer birači to ne vide i ne cijene“.
„Valja im priznati, neke stvari rade dobro. PR priča savršeno funkcionira. Prodaje se poštenje i još uvijek žive na tome da je Bandić sve uneredio. Mada poštenje nije profesija, a Bandića nema gotovo dvije i pol godine. Ali to ni birači ni mediji još nisu ‘pročitali‘, pa medeni mjesec traje“, kaže profesor Viktor Gotovac, donedavni predsjednik zagrebačkog SDP-a koji je raskinuo suradnju s Možemo! nezadovoljan odnosom u kojem se od SDP-a, kako je opisivao, očekuje da šuti i samo podržava odluke Možemo.
Zbog toga je na kraju izbačen iz SDP-a koji je sačuvao suradnju s Možemo! u Zagrebu. „Bježe od bilo kakve ideologije, prodaju city bike-ekoliberalizam i gin-tonic-ljevičarenje. Dizajnirali su plavu zagrebačku vrećicu za smeće i od toga stvorili nacionalnu temu“, govori Gotovac.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
