Za zaborav zagrebačkog potresa nije trebalo ni mjesec dana. I trenutno vlada gotovo potpuna amnezija. Sramežljivo ponekad "iskoči" poneka vijest u tridesetoj minuti dnevnika ili na "repu" nekog portala. Porušeni dimnjaci uklonjeni su tek kada su to platili sami građani, jednako tako su i krovovi obnovljeni ako su stanari uspjeli naći majstore, topla voda je stigla samo onima koji su uspjeli "ugrabiti" slobodan termin prebukiranih instalatera. Hoće li se ova bliska zagrebačka povijest ponoviti i na Banovini, ovisi o tome koliko smo u stanju učiti na vlastitim greškama.
Naime, kad se ugase kamere, kad naslovnice više ne vrište nevoljama, svaki stradali nađe se sam sa svojim problemima prepušten vlastitoj snalažljivosti i, dakako, dubini svoga džepa ne bi li vratio dio života prije potresa jer jasnog hodograma tko, što, kad, gdje, kako rješava probleme s kojima ne zna odakle bi počeo naprosto u slučaju Zagreba nije bilo i dalje ga nema. Svjedoči to i činjenica da u Zagrebu gotovo godinu dana od razornog proljetnog potresa nisu riješene ni "hitne intervencije", što znači da najlon prekriva velik dio krovova, da grijanje i toplu vodu nemaju ni oni kojima su stradali "samo" dimnjaci, da zabatni zidovi do daljnjega ostaju "viseći vrtovi"... Obnova zgrada "u crvenom"? U nju oni koji je trebaju više ne vjeruju! Stanuju gdje stignu, pokušavaju skupiti "potrebne papire", naravno sve pješice, ali uvijek "nešto fali" pa obnova njihovih "crvenih" stanova i dalje se nije maknula od početka.
Hoće li na Banovini izostati ovaj zagrebački scenarij? Ovisit će to o puno "varijabli" koje zasad nisu poznate. Upravo zato nužno je inzistirati na piramidi odgovornosti, ali prije svega onoj "radnoj" i "izvedbenoj". Naime, lijepo je vidjeti rijeku dobrote i empatije koja se ovih dana slila put Banovine, sve one koji s krovova skidaju opasnosti, koji uklanjaju ruševine, koji dovoze hranu, "kamperice", kontejnere, obilaze one u selima "na kraju svijeta"... No, sve je to tek kap u moru onoga što stanovnicima stvarno treba što prije, jednostavnim rješenjem i bez klipova. Neki, naime, znaju "povlačiti za rukav", dok većini to ide puno teže, a što im "jamči" da će ostati na repu brige raznih stožera, gradonačelnika, statičara, građevinara... Riječju, nitko neće ni znati da njihove nevolje uopće postoje.
"Uputa" je, primjerice, da kad trebate statičara - pošaljite mail, kad trebate kontejner, pošaljite mail, kad trebate bilo kakvu pomoć, pošaljite mail!? Super, jer ne samo da neki nisu vični digitalnim platformama već u onim istim selima do kojih ne vode ni "stazice", a kamoli ceste nema ni signala za mobitel pa mail ničemu i nikomu ne služi.
Otvara to i onu drugu hrvatsku "ranu" zbog koje teleoperateri "pokrivaju" signalom samo "tamo gdje se isplati", a svi ostali zaboravljeni su u preddigitalnoj eri, što se kod elementarnih nesreća pokazuje kao veliki "zaostatak u razvoju", odnosno izostanak brze komunikacije. Znači li to da bez maila nema ni pomoći ili ipak postoji zasad nepoznata alternativa? Uostalom, u Zagrebu su prijave o potrebi za statičarima, za procjenu štete, za hitnim intervencijama stizale "na mailove" već na dan potresa, ali odgovora na njih uglavnom nije bilo.
Naprosto, jasnih piramida odgovornosti nije bilo, pa onda niti pomoći, i to prije svega u dostupnosti valjanih informacija. Malo je nadležan grad, malo je nadležna država, a rezultat je Zagreb nakon potresa stoji na mjestu osim kod onih građana koji su uspjeli uzeti svoje "ruševine" u svoje ruke, "ciglu po ciglu". Istina, trebalo se znati čuvati "Danajaca koji darove nose" poput onih "revnih" kao što je to bila Gradska plinara ili pak dimnjačari koji su vrlo učinkovito i neselektivno zatvarali ventile za dovod plina a da nitko nije pregledao instalacije i dimnjake i procijenio je li to uopće bilo potrebno.
Naknadnom pameću, više od pola godine kasnije, nadležni su zaključili da tako rigorozna mjera u velikom broju slučajeva uopće nije bila potrebna!? Sve te greške na Banovini ne smiju se ponoviti, odnosno da gluhi telefon postane pravilo "komunikacije" s građanima kojima je potres "srušio" život. Nitko ne bi smio biti jednakiji od drugih, a brzina i jednakost u rješavanju problema moraju biti ključni.
Dakako, ne na način kako su se obnavljale kuće na tom istom prostoru poslije Domovinskog rata. Naime, seizmolozi još od potresa u Zagrebu ističu kako su "nove kuće" sigurnije od onih starih ili kako je za urušavanja krivo "neodržavanje objekata". U tome sigurno ima istine, ali ono što se događalo s "novim" kućama na Banovini kriminal je "prve kategorije".
Dvadesetak godina stare kuće urušile su se brže nego da su građene lego kockama, i to sve do jedne! Uz, naravno, prioritet obnove ne bi li građani što prije dobili natrag svoje kuće, nužno je inzistirati na tome da javnost zna tko je i pod čijim patronatom obnavljao Banovinu nakon rata i u čijem je džepu završio "armirani" novac, odnosno gdje je nestao "armirani beton". Ne, nije tu bila riječ o nemaru već o svjesnom kriminalu i ratnom profiterstvu koji je potres na Banovini potpuno razotkrio. Ne ponovilo se!