Prirodno koje nakon blagdana bacimo ili plastično koje imamo više godina: Evo koje je božićno drvce ekološkije

S približavanjem Božića svake se godine ponavlja ista rasprava: je li ekološkije kupiti plastično božićno drvce ili pravo, prirodno drvce? Iako se često misli da je plastika bolja jer se koristi više godina, stvarni ugljični otisak pokazuje drugačiju sliku.

Plastična božićna drvca proizvode se uglavnom od PVC-a i metala. Sama proizvodnja zahtijeva znatne količine energije i fosilnih goriva, a većina takvih drvaca proizvodi se u Aziji i zatim transportira tisućama kilometara do Europe. Ukupni ugljični otisak jednog plastičnog drvca procjenjuje se na oko 40 kilograma CO2. To znači da, ako se koristi samo nekoliko godina, njegov godišnji ugljični otisak ostaje prilično visok. Tek ako se isto plastično drvce koristi 15 do 20 godina, emisije po godini postaju usporedive s prirodnim drvcima.

Plastično božićno drvce

David Cabrera Navarro/alamy/profimedia/David Cabrera Navarro/alamy/profimedia

Prirodna božićna drvca iz rasadnika imaju znatno manji ugljični otisak. Tijekom rasta ona vežu ugljikov dioksid iz atmosfere, a njihova proizvodnja uglavnom je lokalna, bez dugih transportnih ruta. U prosjeku, rezano drvce iz rasadnika ima ugljični otisak između 3 i 16 kilograma CO2, ovisno o udaljenosti prijevoza i načinu zbrinjavanja nakon blagdana. Ako se drvce kompostira ili usitni, njegov ukupni utjecaj na okoliš ostaje nizak. Najgori scenarij je kada završi na odlagalištu otpada, gdje se dio koristi gubi.

Važno je spomenuti i pitanje kemikalija u uzgoju božićnih drvaca. U rasadnicima se ponekad koriste mineralna gnojiva kako bi se osigurao ravnomjeran rast i zdrav izgled drvca, ali u znatno manjim količinama nego u intenzivnoj poljoprivredi. Božićna drvca rastu i do deset godina, pa agresivno ‘forsiranje‘ rasta nema smisla jer bi takva stabla bila slabija i osjetljivija.

Pesticidi se koriste rijetko i ciljano, uglavnom protiv pojedinih štetnika ili gljivičnih bolesti, a mnogi proizvođači primjenjuju integriranu zaštitu ili uopće ne prskaju. Hormoni rasta se ne koriste. Iako kemikalije imaju određeni utjecaj na okoliš, on je u ukupnoj ekološkoj računici rezanih božićnih drvaca relativno malen, osobito ako je drvce lokalnog podrijetla i nakon blagdana pravilno zbrinuto.

Rezana božićna drvca

Vojko Basic/Cropix

Najbolja opcija - živo drvce u tegli

Iako prirodno božićno drvce tijekom rasta veže ugljikov dioksid iz atmosfere, nakon sječe ono više ne prima CO2 jer se prekida fotosinteza. Ugljik koji je već pohranjen u drvu i iglicama ostaje vezan sve dok se drvce ne razgradi ili energetski iskoristi, čime se zatvara kratkotrajan prirodni ugljikov ciklus.

Zato je najbolja opcija živo drvce u tegli, s korijenom, koje se nakon Božića može posaditi. Ako se pravilno čuva i nakon blagdana vrati u prirodu, takvo drvce ima najmanji ugljični otisak, procijenjen na svega 3 do 5 kilograma CO2. Osim toga, ono nastavlja rasti i godinama vezivati ugljik iz atmosfere. Važno je, međutim, napomenuti da mnoga drvca u tegli ne prežive boravak u pregrijanim stanovima ili nepravilno presađivanje, čime se gubi dio ekološke prednosti.

Zaključak na kraju je jednostavan: lokalno uzgojeno prirodno božićno drvce gotovo je uvijek ekološkiji izbor od plastičnog, osim ako se plastično drvce ne koristi desetljećima. No najmanji ugljični otisak ima živo drvce koje nakon blagdana nastavlja živjeti - što je svakako i najviše u duhu Božića.

Božićna drvca u tegli

Zeljko Puhovski/Cropix