- Molim vas, kada dođete na glavnu cestu, zovite policiju, mi ovdje nemamo signala, ne možemo dobiti 112. Neka makar dođu maknuti kamen s puta jer smo odsječeni, ne možemo nigdje, apel je šesteročlane obitelji Abramović iz sela Pecki kod Petrinje, nekoliko stotina metara zračne linije od epicentra najjačeg potresa u novijoj hrvatskoj povijesti.
Do mještana sela Pecki, a ima ih pedesetak, gotovo je nemoguće doći. Na samom ulazu, na uskoj cesti uz rijeku Utrinu, kod table Pecki odronilo se nekoliko komada kamenih blokova visine najmanje dva čovjeka i zapriječilo ulaz i izlaz u selo. Autom se ne može prići, a ljudi koji ovamo dolaze provjeriti svoje roditelje, vozila ostavljaju uz cestu i doslovno se penju preko kamene blokade kako bi došli do kuća.
Bez struje i vode
Medu njima je i šesteročlana obitelj Abramović, čija je kuća potpuno devastirana. Kako se može vidjeti, iz smjera epicentra, odnosno brda poviše njihove kuće, tzv. Hrastovačke gore, pukotina debljine nekoliko centimetara u dužinu para asfaltiranu cestu, a u produžetku se nastavlja i na frontalni zid kuće. Krov je urušen, cigle otpadaju s bokova, a unutra se nemoguće probiti kroz šutu, porušene regale, ostatke kamina...
- Struje nemamo, vode nemamo. Morali smo ugasiti grijanje. Unutra nećemo moći spavati, a i ne želim da moja djeca ulaze unutra noćas. Nemamo ni gdje ići, svi naši prijatelji i rodbina u istom su problemu. Naš stan u Petrinji isto je srušen. Morat ćemo noćiti u automobilu - govori nam očajna majka Josipa Abramović Kušan.
Ona i suprug Dalibor, kako priča, za vrijeme potresa bili su u njihovu stanu u Petrinji, gdje su, da ironija bude veća, čekali statičare za procjenu štete od triju potresa u ponedjeljak. Za to vrijeme, njihova djeca, desetogodišnja Katija, petogodišnji Šimun i Klara od godinu i pol, boravila su u obiteljskoj kući u Peckima, gdje sada još živi njezin otac Joso. On je u vrijeme potresa djecu brzo primio i iznio iz kuće na sigurno. Kaže da je u jednom trenutku sve počelo padati na njih sa svih strana. Sada stoji ukopan ispred kuće, gledajući u pukotine i ponavljajući: "Ostao je od svega još samo život".
Drugi put im srušena kuća
- Ovo je sada drugi put da nam je kuća uništena. Prvi put to je bilo u ratu, a mi smo tu bili na prvoj liniji, i evo sada opet. Koliko još možemo obnavljati naše kuće, ne znam - govori s knedlom u grlu.
No, i njegova kći Josipa i zet Dalibor za to su vrijeme imali svoju borbu. Njihov je stan, naime, u Ulici Vladimira Nazora u Petrinji, centru grada koji je najviše stradao.
- Apokalipsa, to ne možeš zamisliti. Dim, ruševine, ljudi vrište, bježe. Naš stan se razdvojio popola pred našim očima. Izletjeli smo van, a tamo isto galama, uzvici, ljudi zovu upomoć, trče. Jednostavno sam pala na zemlju, nisam više mogla hodati - prepričava i dodaje da je samo razmišljala o tome da su djeca živa i zdrava kod djeda u Peckima.
A tamo ih je zatekao novi užas. Odron kamena na ulazu u mjesto s najviše deset obiteljskih kuća, koji je, kako kažu, taman poklopio i zarobio kip Majke Božje postavljen na tome mjestu u maloj pećini.
Suzdržavaju se i u to upisati neki nadnaravni znamen. Iza kuće Abramovića, također se može vidjeti, urušen je i objekt iznad vodocrpilišta. Cigle i ostalo što je palo poklopilo je crpku, pa nemaju ni vode.
Navodno je, kažu, malo dalje urušena i trafostanica, što bi objasnilo nestanak struje. Osim toga, malo poviše njih, na brdu, urušio se i toranj lokalne crkvice Glavosjeka svetog Ivana. Većina je kuća i u okolici Abramovića nastradala. Uglavnom krovovi i dimnjaci.
Problem je pritom i što je tamošnje stanovništvo pretežno starije dobi i teško pokretno.