POLEMIKA

Problemi s anketnim ispitivanjem dr. Stojanova: Što zna 500 ispitanika, a ne zna 4 milijuna građana

Zar je moguće da se financira da na malenome uzorku provodi istraživanje koje je već provedeno na najrelevantnijem mogućem uzorku?

Željko Jozić

 Darko Tomas/Cropix

Prije gotovo dvadeset godina Konrad Paul Liessmann sa sveučilišta u Beču objavio je Teoriju neobrazovanosti: Zablude društva znanja, knjigu iznimna utjecaja koju bi trebao pročitati svatko tko je u životu imao doticaja s obrazovanjem. U tom je vrlo utjecajnom djelu upozorio na fetiš internacionalizacije, koji je velika boljka današnjega znanstvenog i obrazovnog sustava, pa se stoga boravak u inozemstvu sam po sebi smatra vrhunskom i neupitnom znanstvenom kvalifikacijom. Kao docent na Sveučilištu u Helsinkiju osobno snažno zagovaram uključenost naših znanstvenika u međunarodnu znanstvenu zajednicu, no afilijacija stranoga sveučilišta sama po sebi nije jamac kvalitete nečijega znanstvenog rada. Liessmannove su teze danas već prilično stare i vrlo poznate, a i impresioniranost "internacionalnim" i kod nas ipak pomalo jenjava jer smo bivajući sve više uključeni u međunarodnu znanstvenu zajednicu prilično dobro upoznali njezine vrline i mane.

No, čini se da taj fetiš i dalje lebdi nad nama jer smo ipak nekako skloniji povjerovati glupostima ako dolaze npr. sa Sveučilišta u Notthingamu. Mnogo teže će biti povikati "car je gol" ako je "car" dobitnik stipendije Marie Curie ili ako je svoje gluposti objavio u visokorangiranome časopisu (i za to platio nekoliko tisuća eura). Upravo je to tema mojega osvrta: ovdje ću se pozabaviti "otkrićima" skrivenima iza međunarodnih afilijacija (institucionalnih potpisa) i zvučnih stipendija. Naime, Jutarnji je list nedavno prenio rezultate "sociolingvističke" studije dr. sc. Tomislava Stojanova provedene u okviru stipendije Marie Curie i u okrilju sveučilišta u Notthingamu, rezultate od kojih svakoga tko barata temeljnom logikom blago rečeno zaboli glava.

Naime, dr. Stojanov proveo je anketno ispitivanje na temu jezikoslovnih ili konkretnije pravopisnih sukoba u četirima jezicima: hrvatskome, bošnjačkome, srpskome i crnogorskome. Anketa je obuhvatila po 500 anonimnih govornika svakoga od tih četiriju jezika. Ovdje nećemo ići u detalje objavljene studije, čija bi se doslovno svaka rečenica mogla dobrim argumentima dovesti u pitanje – samo ćemo uputiti na upravo nevjerojatnu činjenicu da je dr. Stojanov u anketi postavljao pitanja na koja već imamo daleko relevantnije odgovore iz mnogo veće, obuhvatnije i potpunije "ankete", odnosno ni manje ni više nego iz popisa stanovništva RH (podatci koje ovdje iznosimo dostupni su na službenim stranicama Hrvatskoga zavoda za statistiku). Zar je moguće da se nekomu financira da na malenome uzorku provodi istraživanje koje je već provedeno na najrelevantnijem mogućem uzorku, tj. na cjelokupnome stanovništvu, zapitat ćete se. Pa, eto, moguće je.

Tako npr. dr. Stojanov u svojemu "sociolingvističkom" istraživanju, pomalo neobično, ispituje religioznost ispitanika. Rezultati njegove ankete pokazuju da je "68 posto govornika hrvatskoga jezika religiozno u većoj ili manjoj mjeri". Taj rezultat pokazuje katastrofalno veliko postotno razilaženje u odnosu na popis stanovništva RH iz 2021. godine, prema kojemu je u Republici Hrvatskoj samo katolika gotovo 80 %, a pripadnika drugih religija dodatnih 10-ak %, dok se nereligioznima, odnosno agnosticima i ateistima smatra oko 5 % građana. Da je ovo jedino pitanje koje je sadržano i u popisu stanovništva i u spomenutoj anketi, uz ovakvo veliko razilaženje, bilo bi to dovoljno da se cjelokupno istraživanje potpuno odbaci kao neutemeljeno. No, nažalost, nije. Naime, prema rezultatima "istraživanja" dr. Stojanova čak 88 posto govornika hrvatskoga u Hrvatskoj smatra da je njihov jezik različit od srpskoga, a samo 12 posto ispitanika misli da su hrvatski i srpski isti jezik (istaknuo Ž. J.).

Ta me rečenica ostavila u priličnu čudu jer mi je kao poznavatelju hrvatske jezične situacije bilo ponajprije neobično da netko danas tako samouvjereno barata takvim kontraintuitivnim postotcima, a osobito mi je u oko upalo ono neznanstveno, subjektivno "čak 88 posto", "samo 12 posto". Dakle, zaključak dr. Stojanova jest da, eto, samo 12 posto govornika hrvatskoga jezika smatra da je hrvatski jezik isti kao srpski. A koliki bi postotak zadovoljio dr. Stojanova, odnosno koliko bi mu bilo dovoljno? Vjerojatno bi barem 40 % govornika hrvatskoga trebalo reći da su hrvatski i srpski isti jezik kako bi se možda uspostavila kakva-takva ravnoteža prema govornicima srpskoga, među kojima to misli njih 74 % (ne piše "čak", što znači da je to "istraživaču" s britanskom e-adresom sasvim pristojan postotak). Osim tih "čak" i "samo", i anketna su pitanja oblikovana vrlo dvojbeno (usudim se reći: amaterski i neznanstveno) jer je pojam istosti bilo čega, a pogotovo jezika vrlo složen.

Drastične razlike

Sasvim je razumljivo da ne postoje dva ista jezika, kao što ne postoje ni dva ista dijalekta ili dva ista mjesna govora. Čak i neškolovani govornici pojedinoga mjesnog govora bez ikakvih poteškoća uočavaju razlike među susjednim govorima, pa je u najmanju ruku neozbiljno ispitivati govornike dvaju jezika (primjerice, srpskoga i hrvatskoga) jesu li njihovi jezici isti. Što to pitanje uopće znači, osobito danas kad je hrvatski jezik jedan od međunarodno priznatih službenih jezika EU-a? Može se govoriti o genetskoj srodnosti, bliskosti, međusobnoj razumljivosti, sličnosti naglasnih ili fonoloških sustava, velikoj leksičkoj podudarnosti itd., ali govoriti o istosti jezika – danas više zasigurno ne.

No, dr. Stojanov za nečiji račun to ipak čini, pa tako iznosi rezultate svoje ankete u znanstvenome časopisu i mi mu moramo vjerovati. Ne znam za vas, ali ja mu ipak nisam povjerovao jer sam ponovno posegnuo za rezultatima jedine apsolutno točne ankete, odnosno spomenutoga popisa stanovništva RH. A na službenim stranicama Hrvatskoga zavoda za statistiku, pogađate, stoje drastično različiti podatci: u Republici Hrvatskoj za hrvatski kao materinski jezik izjasnilo se 95,25 % (!) njezinih žitelja.

Dodatan je podatak iz istoga popisa stanovništva da se za hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski kao materinski izjasnilo 0,32 % (!) građana RH! Dakle, prije otprilike dvije godine približno četiri milijuna građana ove države potpuno se slobodno izjasnilo o tome kako nazivaju svoj jezik te su time zapravo izrekli svoje mišljenje o tome jesu li hrvatski i srpski isti ili različiti jezici. Svakomu bi iole ozbiljnijem istraživaču s obzirom na tako velika odstupanja u odnosu na rezultate dobivene na daleko većem uzorku ispitanika (4 milijuna prema anonimnih 500) bilo jasno da su mu rezultati potpuno bezvrijedni – no ni dr. Stojanovu ni njegovoj mentorici u Nottinghamu, ali ni mentoru iz Srpske akademije nauka i umetnosti Sreti Tanasiću ni anonimnim recenzentima rada ništa nije bilo sumnjivo.

Još dvije sporne teze

Za ovaj bih osvrt izdvojio još dvije sporne teze dr. Stojanova (premda ih u radu ima napretek). On nas, u svojemu znanstvenom radu poučava kako je proglašenje novoštokavskoga ikavskog hrvatskog bunjevačkog govora u gradu Subotici iz ožujka 2021. godine zasebnim jezikom učinjeno "na temelju odluke Vijeća Europe", što je notorna neistina, odnosno da je sasvim opravdan i prihvatljiv taj čin političko-jezičnoga nasilja i rastakanja hrvatske jezične manjine u Vojvodini koji je naišao na osudu većine relevantnih znanstvenih (ponajprije Instituta za hrvatski jezik, kojemu sam na čelu), kulturnih i političkih čimbenika u Hrvatskoj uz Demokratski savez Hrvata u Vojvodini.

Drugi je slučaj srbijanskoga svojatanja dubrovačke književnosti kroz njihov Zakon o kulturnom nasljeđu, što je uz nijekanje postojanja hrvatskoga jezika u srbijanskim školskim udžbenicima još jedan čin ekspanzionističke jezične, a zapravo velikosrpske politike, i što je također naišlo na potpuno opravdano zgražanje i protivljenje u našoj znanstvenoj i političkoj javnosti. Ponovno nam dr. Stojanov donosi ekskluzivne podatke iz svoje "znanstvene" ankete o tome da "očekivano, 80 posto ispitanika u Hrvatskoj smatra da je dubrovačka književnost hrvatska, a 11 posto da je i hrvatska i srpska". Preostalih 9 posto anketiranih Hrvata misli očito da je dubrovačka književnost isključivo srpska!

Ne vjerujem u objektivnost takva istraživanja, pa i zbog toga što dr. Stojanov u svojim radovima zastupa tezu o hrvatskome jeziku kao o nedominantnoj varijanti pluricentričnoga srpskohrvatskog jezika. Nije zapravo nova pojava da se netko koristi kvaziznanstvenim metodama i da zlorabi naš fetiš internacionalizacije kako bi promovirao određenu (u ovome slučaju vrlo jasnu velikosrpsku) ideologiju.

On, uostalom, ima potpuno pravo na svoje mišljenje, ali začuđuje činjenica da je on koji zastupa i pokušava znanstveno opravdati takve stavove bio dijelom radne skupine Matice hrvatske za izradu Zakona o hrvatskome jeziku i nedavno dobio povelju zaslužnika Matice hrvatske "za doprinos očuvanju hrvatskoga identiteta"! Sad s punim pravom možemo od srbijanskih medijskih, ali i stručnih krugova očekivati teze i naslove: "Hrvatski znanstvenik, zaslužnik Matice hrvatske, dokazao da i velik broj Hrvata misli da je dubrovačka književnost srpska".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. travanj 2024 16:59