Profesor Zlatko Šešelj, osnivač ugledne Privatne klasične gimnazije (PKG) u Zagrebu, oduvijek je poznat kao žestok kritičar ideja prosvjetnih ministara za koje je smatrao da bi mogle donijeti više štete nego koristi našem školstvu. Nakon najturbulentnije školske godine u hrvatskoj povijesti i uoči iduće, za koju se još ministar Radovan Fuchs i premijer Andrej Plenković ne mogu usuglasiti hoće li uopće početi u klupama za dva tjedna, Šešelj mi iskreno kaže da mu je možda pametnije da šuti i u mirovini se posveti unucima.
- Ne želim starački pametovati i sanjati kako je nekoć sve bilo bolje - pokušao me odvratiti od intervjua, ali na moju opasku da starcima barem ne možemo oduzeti iskustvo, taj klasični filolog s dugogodišnjim stažem rada u prosvjeti ipak dosta toga nije prešutio.
U Hrvatskoj je bila krenula "Škola za život", sve je još bilo u povojima, onda je bio štrajk, pa korona. Nakon zatvaranja, u svibnju su ponovno otvorili kafiće, ali učenike petog i viših razreda nisu vratili u učionice. Mlađa djeca su išla u školu koja je služila više kao čuvalište dok roditelji rade. Dojam je da je obrazovanje u doba korone vrlo malo važno u našem društvu.
- Vaš je dojam uglavnom točan. Što se tiče tzv. Škole za život, o tome sam već govorio. Navodno se uvodila kao eksperiment, ali je, bez provjere rezultata, samo dva mjeseca nakon početka ministrica proglasila eksperiment uspješnim. Na temelju čega, nikad nismo doznali jer usporedbe eksperimentalnog programa s dotadašnjim programom uopće nije bilo. No, tako to rade političari koji sebi zidaju spomenike. Uostalom, već i sam naziv - "Škola za život" - pokazuje o čemu se radi. Što su onda bili prethodni programi po kojima smo desetljećima radili? Među učenicima koji su ih završili imamo mnoštvo vrhunskih znanstvenika i stručnjaka. Oni su, dakle, završili školu koja ih, prema mišljenju tadašnje ministrice, nije pripremala za život, nego za nešto drugo. Ipak, mnogi su uspjeli u životu, neki od njih u područjima za koja se prije deset godina nije ni znalo. Uostalom, svaka ta škola priprema za život, samo je pitanje za kakav.
Pošast pandemije Covida-19 pokazala je, još jednom, da u cijelom obrazovnom sustavu funkcioniraju jedino oni o kojima taj sustav gaji trajno nepovjerenje: učitelji. Pred izazovom online nastave oni su nastojali naći - uglavnom bez stručne podrške ili uz njezin minimum - najbolja rješenja. I našli su ih! Škola je funkcionirala, premda su zgrade bile zatvorene, samo zahvaljujući spretnosti ravnatelja i učitelja. To samo pokazuje licemjerje sustava: kad mi trebaš, pišem ti laude, a kad te ne trebam, šaljem te na marginu. Grozno.
Dakako, takva je nastava isključila iz školske sfere polovicu njezina zadatka, a to je odgoj. Osobito su teško pogođeni učenici srednje škole, koja je formativna, pa njezina zadaća daleko nadmašuje gradivo pojedinih predmeta. Kakve će to posljedice ostaviti, zasad se samo stidljivo propitkuje.
Mislite li da naša djeca imaju vremena da im propadnu godina ili dvije zato što netko nije bio spreman na nove okolnosti?
- Neočekivane pojave silno remete normalan život. Imali smo iskustvo Domovinskog rata koji je obilježio mnoga djetinjstva. I ova će pandemija obilježiti neka druga djetinjstva, no bitno je da što prije barem umanjimo posljedice. Uvođenje online nastave preko noći bilo je reakcija na okolnosti s kojima se nismo znali nositi. No, zabrinjava da nova godina mora početi, kako nas uvjerava predsjednik Vlade, 7. rujna, a još nema nikakvih okvira u kojima će se nastava izvoditi. PKG se priprema na sve sagledive scenarije, ali ministar ne razumije da je već prije mjesec dana trebalo izabrati jedan od njih kako bi pripreme mogle krenuti. Mi ne možemo niti početi s radom na rasporedu sati, a to je ključni element organizacije. Tako da sad kolegice i kolege ne znaju kada će i kako raditi!
Naravno, tu je i drugo pitanje. Imamo li mi uopće novca i vremena pripremiti kompliciranu logistiku u slučaju pogoršanja epidemije?
- Mislim da to ovog časa nikoga pravo ne zanima. Naime, jedan od scenarija - koje sam pročitao - predviđa da škole koje rade u jednoj smjeni prijeđu na dvosmjenski rad i time smanje grupe učenika. No, nitko se ne pita tko će raditi u toj drugoj smjeni ako učitelji svoju normu odrađuju u jednoj? Znači da treba znatno povećati broj izvršitelja, a tko će to platiti?
Zato treba biti oprezan kod odabira scenarija, osobito u Zagrebu u kojem je nakon potresa tridesetak školskih zgrada nepodobno za nastavu. Kako se iz toga izvući? Nitko još nije ponudio odgovor.
Je li obrazovanje jedna od najvećih žrtava pandemije kod nas?
- Ne bih na to tako gledao. Svaka kriza, pa i ova, vrijeme je preispitivanja (to termin kriza točno i znači: u starogrčkom, odakle potječe, označava upravo ispitivanje). Ova je kriza razotkrila - onima koje to možda zanima - da je online nastava, za koju su nas neki uvjeravali da je budućnost škole, tek nesretan nadomjestak za pravu školu jer ona lišava sudionike tog procesa onoga što je u školi najvažnije: ljudskog kontakta. Mislim da treba osvijestiti da su sva sredstva tehnološkog razvitka ipak samo sredstva, instrumenti, a ne cilj kojem treba težiti. Uz sve tehnološke klopke, čovjek ipak ostaje biće za život u zajednici, kako je to definirao Aristotel.
Obitelji su ostale bez ključne podrške, djeca zaostaju sa znanjem, poklanjaju se petice jer su kriteriji potpuno nejasni, dolazi do produbljivanja nejednakosti, gospodarstvo je u zastoju... Budućnost se čini prilično neizvjesnom, čini li sev tako i vama?
- Ova je kriza razotkrila i to da smo živjeli u iluziji da su sastavnice sustava u kakvom-takvom suodnosu. Pokazalo se da nisu. Jasno je da su roditelji u panici. S jedne strane boje se za zdravlje svoje djece, ali i starijih članova na koje se zaraza, ako i ne bude posljedica po djecu, može prenijeti s kobnim posljedicama. S druge strane, treba organizirati život u situaciji kad roditelji rade. Što tada s djecom? Drugi je problem unutarnji. Kako poučavati, kako provjeravati i ocjenjivati, kako uopće krenuti dalje. Mnogo je nepoznanica. Mislim da moramo prihvatiti stanje kakvo je nastalo i u sljedećem koraku nastojati vratiti sustav u život. Mislim da je prethodnih nekoliko mjeseci na djelu bila iluzija škole. Ako se ta iluzija treba nastaviti, zbog zdravstvenih razloga, neka, ali moramo biti svjesni da je to samo iluzija. Prava škola izgleda sasvim drugačije.
Socijalni kontakt među djecom uvijek je bio nešto što se podrazumijevalo jer nismo ni slutili da bi se mogla dogoditi ovakva situacija gdje je izolacija postala poželjna. Koliko su djeci važni društvo vršnjaka i nastava uživo?
- Već sam rekao da je srednja škola formativna i u toj fazi dječjeg razvoja je interakcija s drugima, osobito sa školskim kolegama i svojim profesorima, nužna. No, zanimljivo je da je dugotrajna izolacija pokazala da mobiteli - a velik je broj djece samo tako komunicirao sa svojim kolegama - nisu i ne mogu biti zamjena za zajednicu. Tek se sad jasno vidi da su te plehnate veze bile ipak samo neko sredstvo koje se ovjeravalo u zajednici neposrednim kontaktom. Meni je jasna pozicija epidemiologa: oni gledaju samo svoje protokole. Jesu li zaboravili svoje školske ljubavi?
Američki učitelji najavili su prosvjede i štrajk ako bude nastave u učionicama. Ne žele se izlagati virusu koji je još velika nepoznanica. Mislite li da profesori, slično kao i bolničko osoblje, trebaju imati radnu obavezu u ovakvim iznimnim okolnostima?
- Jasno je da treba naći mjeru, kao i uvijek, da s jedne strane zdravstvena sigurnost bude što veća, a da se život vrati što prije. Nije to lako. Neki će reći da djeca lakše podnose zarazu, ali zaboravljaju da s njima rade mnogi stariji, pa i bolesniji. Kako njih zaštititi? Trebat će mnogo mudrosti i sasvim malo politike.