Nekadašnja Jugoslavenska narodna armija, nastala 22. prosinca 1941. godine, a “nestala” tj. transformirana u Vojsku Jugoslavije 20. svibnja 1992. godine, imala je 1224 generala i admirala. Prvi generalski čin dodijeljen je 1. svibnja 1943. godine (čin general lajtnanta dobio je Crnogorac Savo Orović, nekadašnji generalštabni pukovnik Vojske Kraljevine Jugoslavije), a posljednji generalski čin (general-majora) dodijeljen je 24. travnja 1992. godine Srbinu Dušanu Kasumu.
Prvi Hrvat koji je dobio generalski čin (1. svibnja 1943. - čin general-majora) bio je bivši domobranski pukovnik Josip Škorpik (bio je djelatni časnik Austro-Ugarske vojske i Vojske Kraljevine Jugoslavije, a u NDH zapovjednik 13. pješačke pukovnije). Umirovljen je u lipnju 1942., a u studenome iste godine prelazi partizanima i obavlja dužnost načelnika štaba Četvrte operativne zone. Posljednji Hrvat koji je promaknut u čin general-majora JNA bio je Ante Karanušić (22. prosinca 1991.).
General JNA s najduljim radnim stažom provedenim u činu generala bio je Hrvat, general armije Ivan Rukavina, s ukupno 12.297 dana (od 1. svibnja 1943. do 2. srpnja 1977., ili više od 34 godine). To je samo jedna od brojnih zanimljivosti vezanih uz Hrvate - generale JNA. Hrvati su gotovo tri desetljeća, sve do smrti Josipa Broza Tita, Hrvata s maršalskim epoletama, obnašali značajne zapovjedne funkcije u komandama, jedinicama i ustanovama JNA. Bili su godinama zapovjednici ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice, raznih rodova i službi JNA. Također, od šest generala i admirala koji su dostigli najviši generalski rang – čin generala armije, bila su tri Hrvata: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina i Kosta Nađ. Ostala tri odnose se na Srbe: Nikolu Ljubičića, Branka Mamulu i Veljka Kadijevića, od kojih su posljednja dvojica rođena u Hrvatskoj.
Bez novih devijacija
Ipak, Hrvati nisu svojim ukupnim brojem u generalsko-admiralskom (g/a) koru JNA prelazili nacionalnu zastupljenost hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnika bivše države (ista se kretala od 24% po prvom popisu stanovništva 1948. do 19,7% prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine). Štoviše, generali hrvatske narodnosti, za razliku od generala srpske narodnosti, postupno su godinama postajali sve manje zastupljeni u g/a koru JNA.
Prijelomni trenutak dogodio se smrću J. B. Tita, kada funkciju Vrhovnog zapovjednika OS SFRJ preuzima kolektivno Predsjedništvo SFRJ. U prvoj postavi Predsjedništva SFRJ, u razdoblju od svibnja 1980. do svibnja 1984. godine, sjedili su sljedeći članovi Predsjedništva: Cvijetin Mijatović, rezervni general-major; Vidoje Žarković, rezervni kontraadmiral; Vladimir Bakarić, rezervni general-potpukovnik; Mika Špiljak, rezervni pukovnik; Lazar Koliševski, rezervni general-major; Sergej Krajger, rezervni potpukovnik; Petar Stambolić, rezervni general-major; Fadilj Hodža, rezervni general-major, te Stevan Doronjski, rezervni pukovnik. Samo jedan od njih, Vidoje Žarković, bio je jedan dio svoje karijere - profesionalni vojnik. Svi ostali bili su profesionalni političari, a činove su dobili kao aktivni sudionici NOR-a. Dakle, u te prve četiri godine rada prvog Predsjedništva SFRJ nema nekih novih vidljivijih devijacija (osim već postojećih) u vođenju kadrovske politike, a u dijelu koji se odnosio na kadroviranje g/a kora JNA.
Stabilno stanje
Naime, čitavo poslijeratno razdoblje, od 1945. do 1980. godine, u suštini je bilo razdoblje u kojem su brojčano i držanjem ključnih pozicija u zapovjednoj hijerarhiji, dominirali Crnogorci te Srbi “prečani” (rođeni na Kordunu, Baniji i Lici te u Bosanskoj krajini). Oni su praktično bili nadzastupljeni kroz cijelu kadrovsku piramidu JNA, tako da se slobodno može konstatirati da je JNA bila dubinski, u čitavoj svojoj kadrovskoj strukturi, izrazito srpsko-crnogorski popunjena. Međutim, ne može se tvrditi da je ona u tom razdoblju bila velikosrpski orijentirana. Nekih većih kadrovskih afera nije bilo, osim afere koju je pokrenuo srpski general Milojević, o čemu će biti više riječi u nastavku teksta. Dakle, jedno takvo relativno “stabilno” stanje održalo se i za mandata prvog kolektivnog Predsjedništva SFRJ.
Međutim, situacija se počela drastično mijenjati tijekom drugog mandata Predsjedništva SFRJ. Taj mandat poklapa se s jačanjem velikosrpske ideje, ponajprije u Srbiji, a poslije, “izvozom antibirokratske revolucije” i u drugim dijelovima SFRJ. To je razdoblje dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji. Budući da je vojska sastavni dio društva, ubrzo je i sama bila zahvaćena velikosrpskim valom. Takvim negativnim društvenim pojavama i kretanjima pokušao se suprotstaviti dio do tada umirovljenog g/a kora JNA projugoslavenske orijentacije, prije svega iz redova Srba “prečana”, te manji broj djelatnih g/a JNA. Većina djelatnih g/a srpsko-crnogorskog porijekla uglavnom je šutjela i čekala “svojih pet minuta”.
U takvim okolnostima provodio se drugi mandat Predsjedništva SFRJ, ujedno kolektivnog zapovjednika OS SFRJ. U drugom sastavu Predsjedništva SFRJ (od svibnja 1984. do svibnja 1988.) sjedili su: Branko Mikulić, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec, rezervni pukovnik Stane Dolanc, Lazar Mojsov, general armije u mirovini Nikola Ljubičić, Hasan Sinani te Radovan Vlajković. Već na prvi pogled evidentno je da je u drugom sastavu Predsjedništva SFRJ dominantnu ulogu po pitanju vođenja kadrovske politike najvišeg zapovjednog vrha JNA imao general armije Nikola Ljubičić, prije toga predsjednik Predsjedništva SR Srbije, narodni heroj i junak socijalističkog rada.
Milojevićev ‘grijeh’
Za razliku od prvog Predsjedništva SFRJ, u kojem su sjedila šestorica generala, dva pukovnika i jedan potpukovnik, u drugom sastavu Predsjedništva SFRJ, pokraj generala armije Ljubičića, sjedio je samo jedan pukovnik u rezervi (Dolanc), kojeg je više zanimala savezna Služba državne sigurnosti i unutarpolitički obračuni u državi, nego JNA. Slično mišljenje imali su i ostali članovi Predsjedništva SFRJ, redom profesionalni političari, a ne vojnici.
Ova činjenica omogućila je umirovljenom generalu armije Ljubičiću da, u segmentu nadležnosti Predsjedništva SFRJ za vođenje kadrovske politike prema najvišem zapovjednom vrhu JNA, vodi glavnu riječ. Može se pretpostaviti da je njegovo djelovanje u Predsjedništvu SFRJ postupno omogućilo rehabilitaciju kadrovske politike za koju se, u studenome 1965. godine, zauzeo general-pukovnik Miloje Milojević, narodni heroj i komandant I. armijske oblasti (Beogradske), a koji je potom umirovljen “po kratkom postupku”.
U čemu se sastojao “grijeh” generala Milojevića ? Konkretno, od sredine 1943. godine, kada su podijeljeni prvi generalski činovi, pa sve do sredine 1965. godine, kada je istupio general Milojević (dakle, 22 godine), broj generala Srba rođenih u Srbiji bio je znatno manji od nacionalne zastupljenosti stanovništva Srbije u stanovništvu SFRJ. Istovremeno, svih tih godina, u g/a koru JNA ukupan broj generala srpske nacionalnosti bio je znatno veći u odnosu na zastupljenost stanovništva srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika SFRJ. Konkretno, od 77 ratnih generala (svibanj 1943. - svibanj 1945.) bilo je 27 generala Srba (ili 35%). Međutim, samo devet od 27 generala Srba rođeno je u užoj Srbiji, a ostalih 18 rođeno je pretežno u Hrvatskoj te u Bosanskoj krajini. Ti omjeri između Srba iz Srbije i Srba “prečana” ostali su prisutni dulje od tri desetljeća. Primjerice, 1970. godine, s teritorija uže Srbije dolazilo je samo 10,8 %generala, ili oko 70% manje nego s teritorija Crne Gore, a gotovo tri puta (300%) manje nego s teritorija Hrvatske.
Kada se promatra cjelokupno razdoblje dodjele g/a činova u JNA od 1943. do 1992. godine, od ukupno 1224 g/a JNA, Srba je bilo malo manje od 600, ali je na teritoriju uže Srbije rođeno samo njih oko 200. Dakle, gotovo 400 g/a srpskog podrijetla odnosi se na Srbe “prečane”. U Hrvatskoj je rođeno daleko najviše g/a JNA, njih gotovo 350, ili gotovo dvostruko više nego na teritoriju uže Srbije. Od oko 350 g/a rođenih na teritoriju Hrvatske na Srbe odnosi se njih gotovo 50%. Kada se tome pridodaju krajiški Srbi iz BiH, tada brojka Srba “prečana” postaje doista impresivna.
Krivnja generala Milojevića bila je u tome što je javno progovorio o “podcjenjivanju i potiskivanju srpskih kadrova” iz uže Srbije od Personalne službe JNA. General Milojević odmah je smijenjen s dužnosti komandanta I. armijske oblasti, a nakon što se žalio, 17. prosinca 1965. održan je sastanak Opunomoćstva CK SKJ za Organizaciju SK u JNA, koje je potvrdilo prethodno donesenu “presudu” o smjeni generala Milojevića. Čelnik navedenog Opunomoćstva, general armije Ivan Gošnjak, tom je prilikom izjavio: “Milojevićevi kriterijumi personalne službe značili bi vraćanje na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji; to upravo znači politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra; to upravo znači neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”.
Gošnjak je vrlo dobro znao što govori. Kao ratni zapovjednik Glavnog štaba NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, znao je sljedeće tri povijesne činjenice:
prvo, dok je on zapovijedao korpusima NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, u Srbiji nisu postojale niti partizanske brigade. Dakle, temeljem zasluga iz NOR-a prednost u promicanju u generalske činove imali su kadrovi iz Hrvatske, BiH i Crne Gore, a ne kadrovi iz uže Srbije, gdje pravi ustanak za oslobođenje zemlje počinje tek 1944. godine. Tek tada se formiraju prve divizije NOV i POJ koje nose srpske nazive i brojeve “21., 22., 23., 24., i 25. srpska divizija”;
drugo, povijesna je činjenica da je nacionalna struktura oficirskog i generalskog kadra u Kraljevini Jugoslaviji bila izrazito prosrpska te da su prevladavali kadrovi porijeklom iz uže Srbije. Nakon 1945. Srba nije manjkalo u najvišem zapovjednom vrhu JA/JNA (načelni raspon kretao se od 40 do 60%), ali više nisu bili u velikoj većini Srbi iz uže Srbije, nego u ovisnosti od “povijesnih” zasluga u NOR-u, to su bili prvenstveno Srbi izvan Srbije, odnosno Srbi “prečani”, te treće, Srbi “prečani” - Krajišnici, a temeljem povijesnog, prije svega partizanskog iskustva, izražavali su rezervu spram vojničkih vrlina i zasluga Srba iz uže Srbije, kao i prema njihovom patriotskom - jugoslavenskom opredjeljenju.
Odrastanje kroz borbu
Izravnu potvrdu ovih teza/povijesnih činjenica izrekao je umirovljeni admiral flote Branko Mamula (jedan od 33 generala koji su “presudili” generalu Milojeviću) u intervjuu koji je u travnju 2010. dao novinaru Slobodne Dalmacije Denisu Krniću. Na novinarsko pitanje... kako ocjenjuje utjecaj brojnih generala JNA, Srba porijeklom iz Hrvatske, Kordunaša, Ličana i Banijaca, kao najjače skupine u generalskom koru JNA, na vođenje poslijeratne kadrovske politike u JNA... admiral flote Mamula je odgovorio:
“To je rezultat oružane borbe iz Drugog svjetskog rata i odrastanja ljudi kroz borbu. Srbi u Hrvatskoj bili su ključni dio te borbe, ne zanemarujući da je političko vodstvo partizanske borbe bilo uglavnom sastavljeno od Hrvata. Srbi su dali podršku tom rukovodstvu i pomogli mu da vodi borbu protiv fašista. (...) S druge strane, Srbi iz Srbije su sve do 1944. bili izvan oslobodilačke borbe”.
A da su “... Srbi iz Srbije sve do 1944. godine bili izvan oslobodilačke borbe” svjedoči i izjava umirovljenoga generala Slavka Popovića koju je dao prilikom rasprave s Aleksandrom Čotrićem, predsjednikom “Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta” (legitimna četnička organizacija u Srbiji, op. Ž. L.), koja je potraživala borački status i pravo na redovitu mirovinu za oko 3000 četnika okupljenih u ovoj organizaciji te pravo na “dodeljivanje Ravnogorske spomenice 1941.”.
General Popović je izjavio da SUBNOR Srbije neće promijeniti svoje negativano stajalište prema zahtjevima članova Ravnogorskog pokreta:
“Nemamo šta da popuštamo, jer njih nema. Ima njihovih potomaka, koji se predstavljaju kao četnici. Kakvi, bre, četnici? Njih 90 odsto je 1944. stupilo u Narodnooslobodilačku vojsku, učestvovali su na sremskom frontu i ostvarili su boračka prava po drugom osnovu, kao učesnici NOR-a. Trebalo je da ostvare to pravo do 9. maja 1945. godine. Ma, neće dobiti ništa, bre!”
Četničke mirovine
Paradoksalno, ali kao što je svojevremeno general Popović reagirao na četničke zahtjeve za priznavanjem i mirovinama, tako su znatno prije njega krajiški partizanski generali reagirali na zahtjev generala Milojevića. Stoga, Milojevićeva žalba prije punih 50 godina, raspravljana na Opunomoćstvu koje su sačinjavali poznati krajiški partizanski generali ionako nije imala nikakvih izgleda za uspjeh upravo zbog nacionalnog sastava i republičkog porijekla generala koji su sačinjavali spomenuto Opunomoćstvo. Naime, od 33 generala i admirala koji su činili Opunomoćstvo - Srba je bilo uvjerljivo najviše - 16, i to: iz Hrvatske - šest ( Borojević, Jovanić, Mamula, Maoduš, Oreščanin, Šašić); iz BiH - šest ( Hamović, Kosorić, Lukić, Marin, Todorović, Zekić); iz uže Srbije - tri ( Joksović, Ljubičić, Sofijanić) te iz Vojvodine - jedan ( Matić).
Najvažnije iz cijele priče o “slučaju generala Milojevića” je činjenica da su Srbe iz uže Srbije, a pretendente na najviša zapovjedna mjesta u JNA, “disciplinirali” Srbi “prečani” - Krajišnici, a ne Hrvati ili Slovenci. Ova spoznaja vrlo je bitna i za neke od ključnih zaključaka koji se odnose na vođenje kadrovske politike u JNA. Naime, onog trenutka kad se raspala Partija, a u Krajinama krenuli oružani sukobi, Srbi iz uže Srbije ponovo su došli u poziciju da se, kako je to znakovito predvidio general Gošnjak, vraćaju “... na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji, (...) na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra, na neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”.
Osoba koja je mogla spriječiti vraćanje “na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra” bio je upravo umirovljeni general armije Nikola Ljubičić, koji je bio prisutan kada se kažnjavalo generala Milojevića, a koji je i sam za to glasao. Očito je da je Ljubičić dočekao, poslije Titove smrti, promjenu političke klime u Srbiji, te je reaktiviranjem zahtjeva generala Milojevića, dao aktivan doprinos razvoju velikosrpske politike Slobodana Miloševića. To se jasno vidi iz postupne promjene personalne politike kadroviranja najvišeg zapovjednog kadra JNA, a koja se očituje kroz ubrzano “sklanjanje” svih ratnih generala, potom svih projugoslavenski orijentiranih, prije svega “prečana”, te značajno usporavanje promicanja u prvi g/a čin oficira hrvatskog i slovenačkog porijekla.
Za ostvarivanje “projekta Velike Srbije” trebala je i pouzdana oružana sila, odnosno zapovjedni kadar rođen na teritoriju Srbije. Tvorci tog projekta nisu se mogli pouzdati na generale odrasle uz kordunaške doskočice tipa: “Vojnić, Glina - to je kraljevina, a Perjasica - mala državica. Vrginmoste dođi joj u goste”! Ti su si već stvorili svoju Veliku Srbiju, a to je bila cijela Jugoslavija u kojoj su držali pod kontrolom cjelokupni njezin represivni aparat. Redefiniranje postojećeg stanja po Miloševićevu obrascu mnogima nije odgovaralo. Rijetki su, poput general-pukovnika Dušana Pekića otvoreno “mitingašili”, ili poput general-pukovnika Đoke Jovanića zazivali ponovno formiranje “6. ličke divizije”, koja je trebala uvesti reda u Hrvatsku. Dakle, trebalo je stvoriti vlastiti, provjereni kadar, ne više “srpski”, nego “srbijanski”! Stoga, u drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” g/a kora JNA, kao priprema za buduću transformaciju JNA u Vojsku Jugoslavije. Tvorci projekta “Velike Srbije” iskoristili su nezadovoljstvo srpskih kadrova brzinom vlastitog napredovanja u aktivnoj vojnoj službi, a što se može i matematički precizno izraziti, odnosno potkrijepiti. Naime, kadrovska piramida JNA imala je u svojoj širokoj osnovi znatno više djelatnih vojnih osoba srpske i crnogorske nacionalnosti nego što su Srbi i Crnogorci bili zastupljeni u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji. S druge strane, zastupljenost djelatnih vojnih osoba hrvatske i slovenske nacionalnosti bila je znatno ispod njihove zastupljenosti u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji. Ustavna odredba o poštivanju nacionalne zastupljenosti “svih naroda i narodnosti” u vojsci jedva da se poštivala u najvišem zapovjednom vrhu JNA, a njeno poštivanje u dnu zapovjedne piramide bilo je gotovo neprovedivo.
Stoga je konstantni, desetljećima generirajući pritisak srpsko-crnogorskih kadrova prema vrhu kadrovske piramide JNA bio toliki da je doista izazivao frustrirajuće nezadovoljstvo u dijelu nižepozicioniranog srpsko-crnogorskog kadra koji se želio izdići iz unaprijed “kadrovskim ključem” zajamčene karijerne prosječnosti. Nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i niza “povijesnih” izjava koje su najavljivale nove sukobe u SFRJ znatan dio djelatnih vojnih osoba srpske nacionalnosti, nižih rangova, vidio je u njemu izlaz iz vlastite karijerne besperspektivnosti.
Želja za napredovanjem
Želja za ubrzanim i nesmetanim napredovanjem u vojnoj hijerarhiji poklopila se s političkim projektom ostvarenja “Velike Srbije”. I dok su vojnicima trebali političari da im legalno podijele nove i veće “činove, stanove i ordene”, političarima su trebali vojnici da ih prethodno instaliraju na nove i veće političke položaje. Bez aktivnog utjecaja JNA u političke procese na prostoru bivše države, odnosno bez sprege više prosrpskog dna, negoli projugoslavenskog vrha kadrovske piramide JNA s jedne strane, i nositelja velikosrpske politike s druge strane, velikosrpska politika nikada ne bi dobila potrebne “zube” za realizaciju vlastitih ciljeva.
Kako je to profunkcioniralo u praksi pokazat ćemo na primjeru vođenja kadrovske politike u najvišem zapovjednom vrhu JNA u razdoblju od 1987. do 1991. godine. U ovih pet promatranih godina u prvi g/a čin promaknuto je ukupno 168 generala i admirala JNA.
Od tog broja, samo 16 pukovnika i kapetana bojnih brodova hrvatske narodnosti dobilo je prvi generalski, odnosno admiralski čin. To iznosi skromnih 9,5%, iako su Hrvati u istom razdoblju bili zastupljeni sa 19,7% u strukturi stanovništva SFRJ.
S druge strane, u prvi g/a čin promaknuto je čak 99 Srba, odnosno 58,9% za cjelokupno promatrano razdoblje, iako je u strukturi stanovništva SFRJ bilo 36,2% Srba. Ovi su podaci još frapantniji ako se promatraju po godinama i predstavljaju ključni dokaz provođenja velikosrpske politike u kadroviranju najvišeg zapovjednog vrha JNA. Promatrano po godinama vidi se očiti trend povećanja broja Srba u g/a koru JNA. Konkretno, 1987. godine u prvi g/a čin promaknuto je 44,2% Srba; 1988. god. promaknuto je 60% Srba; 1989. god. promaknuto je 62,1% Srba; 1990. god. promaknuto je 67,9% Srba, te 1991. god. promaknuto je čak 72,4% Srba. Zanimljivo je da nikada nitko, pa niti nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj, nije javno reagirao na ovaj tako očiti trend “srbijanizacije” najvišeg zapovjednog vrha JNA.
Budući da su na valu tzv. antibirokratske revolucije zajednički nastupali Srbi i Crnogorci, zanimljivo je vidjeti i kako se kretao broj Crnogoraca promaknutih u promatranom razdoblju u prvi g/a čin. Dakle, Crnogoraca je u strukturi stanovništva bivše države bilo samo 2,3%, a njihova zastupljenost prilikom promicanja u prve g/a činove iznosila je po godinama: za 1987. - 17,3%; za 1988. - 10,0%; za 1989. - 13,8%; za 1990. - 3,6% te za 1991. - 17,2%. Prosječno za cjelokupno promatrano razdoblje čak 13,1%.Dakle, “dva oka u glavi” imala su zajedno, u strukturi stanovništva bivše države, zastupljenost od 38,5%. Istovremeno, u promatranom razdoblju, u prvi g/a čin zajedno je promaknut 121 Srbin i Crnogorac, ili 72,0% svih g/a promaknuća. Konkretno, to je u 1990. godini zajednički iznosilo čak 89,6%!!! Ne postoji jasniji dokaz koji je, eto, i matematički moguće izraziti, o provođenju velikosrpskog projekta u najvišem zapovjednom vrhu JNA.
Pripreme za sukob
U namjeri da čitateljima jasno prikaže postupak analitičkog sagledavanja načina vođenja kadrovske politike u JNA, autor ovog teksta odabrao je 1990. godinu, kao posljednju relativno “normalnu” godinu funkcioniranja bivše države i njezine oružane sile.
Nacionalna struktura g/a kora, koji je kadroviran 1990. godine, izrazito nadzastupljena kod Srba i Crnogoraca te nešto manje izrazito zastupljena kod Makedonaca i Slovenaca, dok je izrazito podzastupljena kod Hrvata, Albanaca i Muslimana. Iz pregleda je vidljivo i to da je znatan broj Srba promaknut u više g/a činove, a još kad se analizom obuhvate i postavljenja na određena zapovjedna mjesta u zapovjednom vrhu JNA, tek tada postaju evidentne udružene pripreme JNA i srpsko-crnogorskog političkog vrha, za sukobe na prostoru bivše države, koje je Slobodan Milošević najavio još 1987. godine, držeći govor u 17. mjesnoj zajednici na Kosovu Polju.
Vidljivo je da je postupno došlo i do znatnije republičko-pokrajinske zastupljenosti g/a kadra rođenog u Srbiji. Time je počela realizacija druge faze velikosrpskog projekta u vođenju kadrovske politike JNA. Naime, prvo je provedena “srbizacija” kadra na “račun drugih naroda i narodnosti”, a potom se nastavilo sa “srbijanizacijom”, odnosno, umirovljenjima generala izvan Srbije i promicanjima generala rođenih u Srbiji. Time ponovno dolazi do izražaja upozorenje generala Gošnjaka o opasnostima od vraćanja “na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra”.
Zanimljivo je vidjeti o kojem je točno g/a kadru riječ. Relativno je lako utvrditi njihov profesionalni put: promicanja, školovanja, specijalizacije i slično. No, za stvaranje točne slike o njima potrebno je imati još dodatnih informacija, koje je nemoguće pribaviti korištenjem javnih izvora, osim ako netko od starih, projugoslavenski orijentiranih generala ne progovori javno, poput umirovljenog general-pukovnika Antona Lukežića, do 1989. godine komandanta 1. vojne oblasti. U intervjuu koji je dao 1997. godine sarajevskom tjedniku Svijet javno je progovorio o aktivnoj sprezi između brojnog prosrpskog oficirskog kora s “dna kadrovske piramide JNA” te nositelja i provoditelja velikosrpske politike u najvišem državnom vrhu Srbije i Jugoslavije.
General Lukežić je ustvrdio da je: “Čišćenje starješina na nacionalnoj i političkoj osnovi znatno intenzivirano 1990. godine - od vojnika do generala, a privelo se kraju početkom 1992. tj. početkom agresije na BiH-a. U jedinicama tzv. JNA, to jest u jedinicama velikosrpske vojske, ostale su samo starješine srpske nacionalnosti, ali uz uslov da sprovode jednu prljavu fašističku politiku. Predsjedništvo bivše SFRJ, sa Brankom Kostićem na čelu, i vrhuška bivše JNA, istjerali su sve kadrove koje nije zahvatio val srpskog nacionalizma. Sadašnji srpski generali su bili ‘sitna boranija’ i nikad ne bi dobili taj čin da nisu pokazali kako slijepo izvršavaju velikosrpsku politiku.”
Skidanje zvijezde
Potom je svoje tvrdnje potkrijepio na primjeru generala Milana Gvere: “Na mjestima onih koji su odbačeni došli su novi, najčešće starješine prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti, niske kulture i lošeg morala. Od novih starješina, gotovo da nikoga ne poznajem lično, osim generala Gvere. Dok je JNA bila višenacionalna, on nikada nije mogao proći na listi za generale, jer je u njegovom dosjeu stajalo da potiče iz četničke porodice. Mnogi od novopečenih generala i visokih oficira to nikada ne bi bili, ali su u toku ove agresije zlodjelima ‘zaslužili’ svoje unapređenje.”
Dakle, general Lukežić je vrlo otvoreno razobličio provođenje velikosrpske politike u kadroviranju JNA, ali je iznio i jedan vrlo zanimljiv detalj: rehabilitaciju četništva i prodor na najviše zapovjedne dužnosti potomaka nekadašnjih pripadnika četničkog pokreta. General Gvero, po sjećanju njegovih kolega iz Generalštaba, bio je prvi general JNA koji je skinuo zvijezdu petokraku i stavio na oficirsku “šapku” - kokardu.
To je bio signal da se “po dubini” učini isto. Mnogim oficirima iz dna kadrovske piramide JNA četničko porijeklo više nije predstavljalo problem za dostizanje najviših činova.
Tako je “paradom” Srpske vojske Krajine, koja je održana na Slunju neposredno pred “Oluju” zapovijedao pukovnik Borovčanin Đorđe. Za njega je “bezbednjak” 32. korpusa (varaždinskog) 17. srpnja 1980. godine napisao: “Prema ovoj proveri potiče iz porodice koja je za vreme NOR-a bila na strani četnika. Njegov otac je za svo vreme ra
ta pomagao četnike, a majka mu je bila četnički jatak zbog čega je suđena na tri godine zatvora. Mnogobrojna porodica Đorđeve majke je učestvovala u četničkim formacijama”.
Zaključno, u ovom kratkom radu dokazali smo promjenu nacionalne i republičke pripadnosti najvišeg zapovjednog vrha JNA, koja je započeta u drugoj polovici ‘80-ih godina, a okončana formiranjem gotovo jednonacionalne Vojske Jugoslavije krajem svibnja 1992. godine.
U tom razdoblju JNA je srbijanskom vodstvu poslužila kao udarna vojna snaga u pokušaju zauzimanja dijela teritorija Republike Hrvatske i ostvarenju projekta da “svi Srbi žive u jednoj državi”.
Uz srbijansko vodstvo, JNA, predvođena u velikoj mjeri kadrovima srpske nacionalnosti i velikosrpske političke orijentacije, izravno je odgovorna za raspad bivše države, ogromna materijalna razaranja i ljudska stradavanja.