ZAGREB - Kukuriku koalicija dobila je izbore najavivši radikalne promjene, uštede na svim stranama, ali ipak, za sada, nova Vlada ne misli ulaziti u reviziju postojećih međunarodnih ugovora s Vatikanom iako te obveze državu stoje minimalno 300 milijuna kuna godišnje, plus milijunski izdaci kroz posebne Vladine odluke, zatim povratak nekretnina i obveze lokalne samouprave. Iznos se tako penje do vrtoglave cifre, a Crkva je, sasvim sigurno, zahvaljujući tim ugovorima te donacijama općina, gradova, županija, kao i posebnih – tajnih odluka Vlade, iz proračuna dobila nekoliko milijarda kuna, piše Slobodna Dalmacija .
Treba imati na umu da država, kako se ne bi snizio kreditni rejting i proglasio bankrot, mora uštedjeti između šest i devet milijarda kuna. Stoga, struja mlađih SDP-ovaca želi radikalne promjene, podupiru don Ivana Grubišića u njegovim zahtevima i potiču novoga premijera Zorana Milanovića da se konačno revidiraju ugovori Crkve s državom .
No, upravo na toj kontroverznoj temi starija garda u SDP-u povlači kočnicu i smiruje mlađe kolege uz poruku: „Još nije vrijeme da diramo Crkvu, ipak je Vatikan prvi priznao našu zemlju.“
Također, ni pojedini HNS-ovci nisu skloni dirati novac namijenjen Crkvi. „Milanović se ne želi zamjeriti Crkvi, postupa račanovski – sa svima želi biti dobar – nikoga okrznuti, strah ga je da ne bi Crkvu okrenuo protiv SDP-a, pa će se isisavanje novca nastaviti“, drže pojedini njegovi suradnici, ipak napominjući da se barem neće na tajnim i otvorenim sjednicama Vlade Crkvi dodijeljivati desetke milijuna kuna, što je HDZ-ova Vlada znala često činiti.
Tuđman dao privilegije
Hrvatska je, odlukom Franje Tuđmana, nakon uspostave diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom u veljači 1992. godine, potpisala četiri međudržavna ugovora: O pravnim pitanjima, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga i redarstvenih službi Republike, o odgoju i kulturi, te o gospodarskoj suradnji. No, najviše pažnje i negodovanja javnosti unio je ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 1998. godine.
Taj ugovor je, po svim stavkama, jedan od najboljih, najizdašnijih koje je Vatikan potpisao s nekom zemljom jer se država obvezala isplaćivati Crkvi velika financijska sredstva kroz nekoliko stavki. Takvi ugovori, međutim, stavljaju obvezu pred Vladu da se mijenjaju ako država nije u mogućnosti financirati Crkvu, a i Sveta Stolica može predložiti, ako vidi da je ugovor prevelik teret za Hrvatsku, reviziju.
Promjena ugovora, znači, nije stvar volje nego obveza jer u članku 15. jasno stoji: „Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima“.
Okolonosti, prvenstveno gospodarske, i te kako su se promijenile od 1998. - država je pred bankrotom, proračun se lako prazni, a sve teže puni, dok se država zadužuje kako bi platila sve obveze, pa i prema Katoličkoj crkvi.
Ekonomisti za promjenu
- Situacija je danas puno gora nego 1998. godine, a ugovore treba mijenjati. Revizija je bila i prije prijeko potrebna. Tadašnja Vlada i HDZ su nam agresivno, bez rasprave i nabrzinu nametnuli te ugovore.
Država nije u stanju toliki novac isplaćivati Crkvi, niti udovoljavati svim tim zahtjevima iz ugovora, a nije pošteno ni da su druge vjerske zajednice stavljene u neravnopravan položaj - kaže ekonomist Slavko Kulić. Sudska vještakinja za finacije, inače vrsna splitska pravnica i ekonomsitica Milka Režić također podržava zahtjev za reviziju.
- Slažem se s don Ivanom Grubišićem. Revizija je potrebna, i to što prije. Ako gledamo na tu stavku i pitamo se je li situacija danas gora od vremena u kojem se potpisao taj ugovor, mogu reći da je i te kako gora – pa svi vide da se lošije živi, vrijeme je za štednju – kaže sudska vještakinja Režić, koju smo također upitali hoće li nova vlast imati hrabrosti rezati troškove, pa tako i Crkvi.
„Mora imati, ovog puta nema popravnoga!“ zaključuje. Što je Crkva ugovorima sve dobila? Iz hrvatskog proračuna Crkvi će se mjesečno davati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa. Taj iznos na godišnjoj razini je u prošlim godinama iznosio oko 300 milijuna kuna. Katoličkoj crkvi država mora vratiti imovinu koja joj je oduzeta, kao i naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara koje nije moguće vratiti.
Treba se isplaćivati i naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena i osiguravati određen godišnji novčani iznos... Pravne osobe Katoličke crkve u odnosu na porezni sustav smatraju se neprofitnim ustanovama.
Osim spomenutog ugovor stavlja i još jednu veliku obvezu pred Vladu: Na preporuku dijecezanskog biskupa državne će vlasti svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke crkve.
Također, obveza se nameće i općinama, gradovima, županijama: „Planovi razvoja gradova i mjesta predvidjet će prikladne lokacije za izgradnju novih crkava i crkvenih zgrada potrebnih za bogoslužje.”
Lokalnoj samoupravi ugovor “zapovijeda” da pridonosi izgradnji i obnovi crkvenih zgrada. Dalmatinski gradovi, općine i županije bi tako znali godišnje uplaćivati za potrebe župa također desetke milijuna kuna – primjerice samo je Splitsko Dalmatinska županija od 2005. do 2008.godine crkvi dala 6 milijuna kuna, a još najmanje toliko su dali i gradovi, općine.
Zanimljivo je da HDZ-ova Vlada, mimo ugovora sa Svetom Stolicom, na zatvorenim sjednicama Vlade uplaćivala novac Crkvi, primjerice kada je prije izbora 2007. godine Sanader, pisali su mediji, donirao čak 71 milijun državnih kuna, zaključuje Slobodna Dalmacija .