StoryEditor
BIVŠA PREMIJERKA

'PROŠLA SAM PAKAO DA BIH DEBLOKIRALA PREGOVORE' Kosor o dramatičnom putu u EU

Na prvom sastanku s Pahorom trebali smo sjediti ispod suncobrana s pogledom na jezero, u jako idiličnoj atmosferi. Ali, on je rekao: Ja tu neću sjediti! Prevruće je!
 Tomislav Krišto/CROPIX

Zajedno s predsjednikom države, Jadranka Kosor je u prosincu 2011. potpisala hrvatski pristupni ugovor s EU. Kao što je i obećala, potpisala ga je nalivperom koje je dobila na poklon od pape Benedikta. Godinu i pol dana nakon svečanosti u Bruxellesu, Hrvatska je postala 28. članica EU, a Jadranka Kosor u međuvremenu je postala nezavisna zastupnica.

Je li sve ispalo onako kako ste zamišljali i priželjkivali kada ste potpisali pristupni ugovor?

- Kada smo završili pregovore u lipnju 2011., priželjkivala sam, naravno, da kao premijerka 1. srpnja 2013. organiziram svečanost u povodu ulaska u EU. Jedino mi se to nije ostvarilo, sve ostalo jest. Potpisivanja ugovora sjetim se s puno radosti, ali i sjete zbog gubitka izbora i HDZ-ova odnosa prema meni.

Doista ste vjerovali da HDZ može pobijediti na izborima 2011. godine?

- Da. Vjerovala sam da će građani honorirati to što je moja Vlada završila pregovore, da će to biti prepoznato kao naše postignuće. Nakon što su završeni pregovori, u kolovozu 2011. u Zagreb je došla kancelarka Angela Merkel, posjetila sam Kosovo... To je bio trenutak rasta HDZ-a. Ali onda se počelo sve urušavati nakon što je objavljeno da je HDZ pod istragom.

Kancelarka Angela Merkel otkazala je dolazak na svečanost u Zagreb. Kako to komentirate?

- Posebno sam se radovala njenom dolasku jer sam očekivala da će imati barem dvije minute vremena da joj osobno zahvalim za sve što je Njemačka učinila. Sjećam se kada je ona potpisala hrvatski pristupni ugovor, prišla mi je, zagrlila me čvrsto, pogledala u oči i izrekla riječi potpore meni osobno. Bio je to jako emotivan susret. To što nije došla u Zagreb znakovita je poruka. Ali takva reakcija mogla se očekivati.

Slovenska blokada pregovora prijetila je da se ulazak Hrvatske u EU odgodi na dulji rok. Kako je zapravo došlo do vašeg susreta s Borutom Pahorom i deblokade pregovora?

- Voljela bih da se zapamte te činjenice koje dokazuju da je Hrvatska imala najteže pregovore i da je završetak pregovora bio velik uspjeh. Kada sam došla na čelo Vlade, samo Slovenija je blokirala 14 od 35 poglavlja. Meni se to tada činilo kao nešto nesavladivo. Ključ deblokade bio je u rješenju graničnog spora. Čim sam izabrana za premijerku, poslala sam poruku kolegi Pahoru da želim razgovarati. Nitko nije vjerovo da ja mogu išta postići, pogotovo što to nije pošlo za rukom Sanaderu koji je slovio za velikog diplomata i europejca. U vanjskoj politici bila sam za mnoge mala od kužine.

Što ste poručili Pahoru?

- Predložila sam mu da se sretnemo, da vidimo može li se išta pomaknuti s mrtve točke. On je došao s bolesnom rukom, bio je neraspoložen. Nije mu se svidjelo mjesto koje su naši protokoli izabrali za naš razgovor u četiri oka.

Trebali smo sjediti na terasi, ispod suncobrana, s pogledom na jezero, u jako idiličnoj atmosferi. Ali on je odmah rekao: ‘Ne, ja neću tu sjediti, prevruće je’. Složila sam se, rekla sam: ‘Nema problema, sad ćemo naći drugo mjesto za razgovor’. Pravila sam se da je sve u redu, smješkala se, a ustvari me hladni znoj oblijevao od glave do pete. Moje muke su počele već od prvog trenutka jer je u hodu trebalo riješiti problem gdje ćemo razgovarati. No, krasno je počelo, mislila sam u sebi...

Ali je ipak dobro završilo. Kako ste se uspjeli sprijateljiti s Pahorom i riješiti blokadu?

- Kada je sve bilo riješeno nakon nekoliko mjeseci, našli smo se na jednoj večeri i gotovo se tri sata smijali kad je on meni prepričavao svoje dojmove s tog prvog sastanka, a ja njemu svoje. Tada smo se i upoznali. Mi smo se prvi put sastali puni predrasuda. I zato smo krenuli od nule. Na prvom sastanku dogovorili smo da ništa ne iznosimo u javnost. Ja sam i predsjedniku Mesiću tada rekla za taj naš dogovor. Bio je korektan, poštivao je to, nije pravio komplikacije, iako mi je mogao zagorčati život. To jako cijenim. Pahor i ja smo se na taj način međusobno iskušavali i prošli smo test povjerenja, jer nitko od nas ništa nije pustio u javnost. Tako je to krenulo. A prvo načelo oko kojeg smo se složili bilo je da moramo postići win-win rješenje, da nitko ne bude gubitnik.

Jeste imali “časnike za vezu”? Tko su bili vaši ljudi za tihu diplomaciju?

- Da, dvoje njegovih i dvoje mojih suradnika bili su u stalnoj komunikaciji. Moji su bili Davor Božinović i Davor Stier. Između naših sastanaka oni bi se sastajali i dogovarali sljedeće korake...

Jeste li vi komunicirali s Pahorom i mimo službenih susreta? Koliko je vaš osobni odnos pridonio dogovoru?

- Jesmo, često smo se čuli telefonom i razgovarali. Zapravo smo mi nevjerojatno brzo postigli dogovor. Mislim da je ključan bio taj ljudski klik među nama, ja sam njemu počela vjerovati i on je meni počeo vjerovati. A nije to bilo jednostavno i zato što smo iz različitih političkih opcija.

Uostalom, Pahor je do tada bio u puno boljim odnosima sa Zoranom Milanovićem koji se protivio arbitražnom sporazumu. Mene su neki u Hrvatskoj napadali zbog dobrog odnosa s Pahorom, govorili su mi da prijeđem u SDP, čak su me iz crkvenih krugova prozivali zbog arbitražnog sporazuma. To je sve prestalo tek kada je i Sveti Otac u siječnju 2010. pohvalio naš dogovor i rješenje spora.

Je li u vrijeme blokade pregovora doista postojala opasnost da EU Hrvatsku stavi u paket s ostalim zemljama Balkana?

- Nitko o tome nije službeno govorio, ali dobili smo poruke da Sloveniju nitko ne može natjerati da deblokira pregovore dok ne riješimo bilateralne probleme. I da to nismo učinili, Hrvatska bi čekala ulazak u EU jako, jako dugo. Sjećam se svojih prvih dolazaka u Bruxelles, kada sam kod mnogih vidjela skepsu oko toga možemo li mi uopće deblokirati pregovore.

Nakon dogovora s Pahorom, što je bila najveća prepreka za njihov završetak?

- Dogodio se niz negativnih okolnosti. Pokušaj povratka Sanadera, turbulencije u HDZ-u zbog toga, uhićenje Purde, presuda generalima, haaški tužitelj stalno je tražio topničke dnevnike, Facebook prosvjedi koji su doveli do konzultacija kod predsjednika i zahtjeva za prijevremenim izborima. Jedna loša okolnost stizala je drugu. Da smo tada raspisali izbore, sigurno ne bismo završili pregovore do kraja 2011. godine.

Puno je dileme bilo oko toga tko će potpisati pristupni ugovor. Je li vam bilo jako stalo da vi stavite svoj potpis na taj dokument?

- Ja sam predložila Vladi da, uz mene, potpisnik ugovora bude i predsjednik Josipović.

Iako smo imali uspona i padova u suradnji, mislila sam da je to važan trenutak za državu i drago mi je što smo zajedno potpisali tu knjigu za budućnost. Jasno da sam i osobno željela staviti potpis na ugovor jer sam riskirala i uložila puno u završetak pregovora.

Je li potpisivanje ugovora za vas bio najsretniji trenutak u karijeri?

- Najsretniji trenutak ipak mi je bio 24. lipnja 2011. kad su predsjednici EU Vijeća i Komisije u Bruxellesu objavili završetak pregovora. Došlo mi je da pjevam od sreće i trčim po Bruxellesu. Sjećam se tog jutra: spremala sam se u hotelskoj sobi za odlazak u Vijeće. Prije osam sati netko mi je pokucao na vrata, otvorila sam i ispred me je dočekao ogromni buket cvijeća.

A na papiriću je pisala poruka Boruta Pahora: ‘Čestitam, prijateljice’.

Bila sam prvi put na rubu suza. To je bila ogromna radost za mene, imala sam osjećaj da letim od olakšanja.

Koji vam je događaj tijekom pregovora bio najteži?

- Bila je to situacija nakon presude generalima, kada su počeli prosvjedi branitelja usmjereni protiv Vlade i mene. Bilo mi je osobno teško, to su bili vulkani emocija. Predstavnici branitelja došli su na sastanak i tražili ultimativno prekid pregovora s EU. Mi ne želimo u EU dok naši generali čame u Haagu, rekli su mi.

A u takvim situacijama iskra se u sekundi može pretvoriti u plamen. Strpljivo sam satima slušala kritike, pa i uvrede, a onda sam im rekla: ‘Dobro, ja mogu Barrosu poslati pismo i obavijestiti ga da prekidamo pregovore. Ali, hoće li zbog toga generali Gotovina i Markač sutra biti u Zagrebu? Neće’. Racionalno sam im govorila, iako sam se emotivno jako potrošila. To su bili najteži dani. Ali, sve je to prošlost, na sreću. Ovo su dani kada bismo trebali biti ponosni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. lipanj 2020 04:13