"Do kada ćemo mi roditelji djece s teškoćama biti nevidljivi kao i naša djeca? Prošli se tjedan otac djeteta s teškoćama objesio, majka djevojčice iz Zagreba završila je na psihijatriji zatvorenog tipa. Nema grupa potpore, nema psihološkog savjetovanja, nema ničega za nas - nemamo pravo na bolovanje jer nemamo kome ostaviti dijete, nemamo život, ne znamo se nositi s ovim situacijama, a nitko nas ne želi poslušati. Ljudi u očaju dižu ruku na sebe jer se ne mogu s time nositi… "
Ovakav je status krajem prošlog tjedna u Facebook grupi "Podrška roditeljima njegovateljima" objavila jedna majka i pokrenula lavinu. Javilo joj se 100-tinjak drugih roditelja, koji njezine riječi osjećaju kao svoje.
"Koliko sam puta pomislila na samoubojstvo, nemate pojma. Bila mi je lakša činjenica da mene nema nego da mi sina stave u instituciju gdje neće imati ljubavi, zagrljaja, podrške. Brak mi je propao, izgubila sam osmijeh i smisao za humor. U društvu se više ne znam ponašati, propadam zatvorena u kući bez života koji prolazi pored mene. Al‘ onda se sjetim da je njemu još teže. Vidi svojeg mlađeg brata kako trči i igra se. I on to sve želi, a ne može. Gledati zdravo dijete kako se razvija i raste i gledati uz to bolesno dijete, još je teže... a voliš ih oboje jednako", napisala je jedna od njih.
Majka njegovateljica Marica Mikulić, majka petogodišnjeg Ante, dječaka s najvišim, četvrtim stupnjem oštećenja i 100-postotnim invaliditetom, za Jutarnji list je ispričala svoju mučnu priču. Možete ju pročitati ovdje.