Danas se prisjećamo dana od prije točno 30 godina, 7. listopada 1991., kad je JNA počinila jedan u nizu od svojih groznih zločina, ali koji je mogao imati najdalekosežnije posljedice. Da je zrakoplovni atentat na predsjednika Franju Tuđmana počinjen tog dana uspio, država bi bez svog prvog predsjednika i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga bila obezglavljena. Gotovo sam siguran da se Hrvatska ne bi uspjela obraniti, a htijenja, želje i snovi o neovisnoj Hrvatskoj ostali bi samo snovi.
Tog dana sam kao ratni gradonačelnik Varaždina u 10 sati izvijestio predsjednika Tuđmana o pobjedi nad JNA u Varaždinu, nakon čega me pozvao da radi razgovora o novim dužnostima i zadaćama ostanem na radnom ručku u Banskim dvorima. Uz predsjednika tamo su bili još i predsjednik jugoslavenske savezne vlade (SIV-a) Ante Marković, predsjednik Jugoslavije Stjepan Mesić, ministar obrane Gojko Šušak te drugi ključni suradnici, među kojima i Zdravka Bušić te Antun Vrdoljak. Ručak je započeo iza 13 sati.
Predsjednik je pokušao nagovoriti Markovića da osudi agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku te otvoreno stane na hrvatsku stranu, što je ovaj odbio. Ručak je završio nešto prije 15 sati, a tek nekoliko minuta nakon što smo izašli iz dvorane Banske dvore zatresle su snažne eksplozije zločinačkih bombi i raketa bačenih iz terorističkih zrakoplova JNA.
Najveća oštećenja pretrpjela je upravo dvorana u kojoj smo bili, gdje je avionska bomba eksplodirala neposredno pred prozorima, još u zraku. Posve sam siguran da bismo svi bili ubijeni da se napad dogodio samo nekoliko minuta ranije. Šteta na Banskim dvorima i Gornjem gradu bila je velika, jedna je osoba u napadu poginula, a više ih je ranjeno.
Kasnije smo saznali da agresor ništa nije htio prepustiti slučaju pa je za napad digao čak četiri zrakoplova. Reakcija predsjednika Tuđmana bila je hrabra - nakon kraćeg vremena provedenog u skloništu Banskih dvora te obilaska skloništa na Dubravkinu putu, koje je koristio Glavni stožer, spustio se sa sinom Miroslavom i suradnicima u centar kako bi popio kavu u javnosti te jasno poručio da je živ, zdrav i da nije dopustio da ga teroristički napad zastraši.
Tog sam se dana i treći put sastao s predsjednikom, bilo je to navečer, u atomskom skloništu pod Gornjim gradom. Tada me je ovlastio za pregovore s JNA i generalom Andrijom Rašetom, a ja sam ga pitao: "Predsjedniče, kako ću ja sada pregovarati s generalom Rašetom, a malo prije vas je htio ubiti, htio vas je likvidirati, vas i sve nas koji smo tada bili s vama - oni su ratni zločinci, kako da sada pregovaram s njima?“ Odgovorio mi je: "Za hrvatsku državu, ako treba, pregovarat ću i s crnim vragom." Uvijek je tražio ono što je najbolje za Hrvatsku, Hrvatska mu je bila glavni prioritet.
Tada mi je predsjednik otkrio da će idućeg dana Sabor proglasiti neovisnost Hrvatske. Dao mi je uputu da Rašetu što dulje držim za pregovaračkim stolom te da potpišem s njime Sporazum o odlasku JNA iz Zagreba i RH. Tuđman je imao pouzdane informacije da Rašeta ima plan za razaranje Zagreba i htio je to spriječiti.
Jasno je zašto je agresor odabrao upravo taj datum, 7. listopada 1991., za pokušaj obezglavljenja mlade hrvatske države. Točno tri mjeseca ranije, 7. srpnja 1991., Hrvatska je potpisala Brijunski sporazum, kojim je svoje proglašenje neovisnosti zamrznula na tri mjeseca kako bi pokazala koncilijantnost pred međunarodnom zajednicom i spremnost na mirno rješenje sukoba. Nažalost, Srbija, Crna Gora i JNA doživjele su taj rok kao tri mjeseca tijekom kojih agresijom moraju slomiti Hrvatsku i ostvariti svoje ideje o Velikoj Srbiji.
Atentat na predsjednika bio je završni čin te strategije ubilačke agresije. Dan nakon atentata, 8. listopada 1991., Sabor je proglasio neovisnost Republike Hrvatske. Pred nama su tek bili najteži dani Vukovara i svih drugih bitaka koje smo vodili kako bismo jednog dana bili slobodni i neovisni. Ali kotač povijesti, koji je svojom vizijom, strateškim odlukama i državničkim vodstvom pokrenuo predsjednik Franjo Tuđman na putu prema istinskoj hrvatskoj neovisnosti više ništa nije moglo zaustaviti.