Tek kada se autom na putovanju u Vukovar uđe u grad, u vizuri se izdaleka ugleda Vodotoranj. Iz samog je centra tog prekrasnog grada dobro vidljiv, udaljen svega pola kilometra. U toj vizuri iz grada, više ne izgleda kao strašna ruševina čiji bi se komadi mogli lagano odlomiti, te je čitav njegov gornji dio sad okružen nehrđajućom žicom. Dojam Vodotornja kao da više nije toliko bolan, izgleda uređeno, njegove su rane i dalje vidljive, ali ih je netko očistio. Smješten je na zaravni iznad Dunava u Srijemu koji je valovit, nije ravan kao Slavonija, na jednom brdašcu na obali. Nekoć se uzdizao na livadi, a sada u malom parku. U podnožju je objekt u kojem se nalazi uprava, kafić i sanitarije te lijepo uređeno dječje igralište, a prema Dunavu je i amfiteatar.
- Ideja je kada se dođe ovdje, oda počast, da se može u kafiću potom popiti piće, odvesti dijete na igralište, jer život se vraća - kaže arhitekt Goran Rako, čiji je studio Radionica arhitekture autor obnove Vodotornja. Titulu simbola hrvatskog zajedništva opravdao je tijekom Domovinskog rata, pretrpjevši više od 600 izravnih pogodaka od agresora.
Rupe su ostale kakve su bile, ali neke smo morali zakrpati zbog statike. Ipak, namjerno su obojene da se vidi gdje su bile, tamno sivom bojom. Dok se penje stubištem, gleda se kroz rupe od granatiranja grad i Dunav. Sve je uređeno minimalistički i to namjerno, jer smatramo da ne treba uljepšavati ni ukrašavati nešto što je gola činjenica - objašnjava Goran Rako i dodaje kako Vukovar ima muzeje s ratnom temom i eksponatima, a ovo je svojevrsni muzej memorije na sam Vodotoranj. Stubištem ili dizalom dolazimo u memorijalnu sobu u kojoj ekrani upoznavaju posjetitelje s prošlošću i sudbinom Vodotornja. To je golemi prostor, površine košarkaškog terena, samo je kružan.
- Namjerno izlomljenom i prividno nesigurnom stazom nastavljamo prema vrhu, prema danjem svjetlu, na krov. Na vrhu je zastava koja je sve prouzročila. S krova je pogled s otvorenih tribina na koje se može sjesti i odmoriti, na Vukovar koji se vraća u život i na Dunav koji teče bez obzira na sve - opisuje nam arhitekt.
Na samom vrhu se vijori hrvatska zastava. Pored nje je metalni otisak stopala dvojice branitelja koji su za vrijeme rata nosili svaku noć hrvatsku zastavu na vrh. Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika imena su tih hrabrih branitelja. Svaku noć su se izmjenjivali i na vrh Vodotornja postavljali novu, neoštećenu hrvatsku zastavu i davali Vukovarcima dodatnu snagu i nadu. U otiske njihovih stopala se može stati... Put kroz Vodotoranj može se nazvati turom. Cilj je očigledan, penjanje na vrh.
- Penje se stubištem unutar armirano betonskog valjka, što je autentično. Tako su se noću penjali branitelji noseći novu zastavu na njegov vrh. Stuba u valjku ima jako mnogo, tako da očekujemo kako će znatno veći broj posjetitelja koristiti ostakljeno dizalo - kaže Rako. Zatim se vraćamo na zemlju, gdje je zgrada koju zbog njene mimikrije i želje da ne konkurira Vodotornju arhitekti zovu "mravinjak". - Prioritet obnove je bio sačuvati maksimum autentičnosti uz ispunjavanje današnjih građevinskih i sigurnosnih standarda. Najvažnije nam je bilo postići da posjetitelj što manje traži nove doživljaje, htjeli smo da se usredotoči na činjenice.
One govore više od svih mogućih pojašnjenja. Reći ću još nešto što ne bih htio da se pogrešno protumači, ali jasno govori o našoj namjeri. Za mene je Vodotoranj 1991. godine bio raspelo nad gradom. Htjeli bi da tako i dalje djeluje. I mislim kako nas svako "podcrtavanje" njegova značenja može odvesti i u suprotnom smjeru - smatra arhitekt Rako.
Zato u njemu nema eksponata, Vodotoranj je eksponat kroz koji putujemo. - Prvi susret mojih suradnika i mene uživo s Vodotornjem bio je 2008. godine, kad smo gledali lokaciju na kojoj će se sagraditi Muzej vučedolske kulture te pregledati stanje u kojem se nalazi Dvorac Eltz koji se planiralo obnoviti. Iako je naš prvi projekt u Vukovaru bio upravo natječajni rad za ovaj "izranjavani" Vodotoranj, godinu dana prije, 2007. godine, dok smo smišljali kako ga pretvoriti u Memorijalni centar. No, spomenuta dva druga projekta u to doba bila su u "zrelijoj" fazi za realiziranje. Naravno, otišli smo tada i na Vodotoranj želeći ga detaljno doživjeti i fotografirati - odgovara G. Rako te dodaje da je zapravo prvi i to bolan doživljaj Vodotornja bio onaj iz 1991. godine, dok smo se čekajući vijesti na televiziji nadali da ni taj dan nije srušen. Rako i njegov tim na natječaju za obnovu Vodotornja pobijedili su 2007. na koji je pristiglo 19 radova. - Ostaviti Vodotoranj što je moguće više onakvim kakav je zatečen.
Naravno, nemoguće je to doslovno provesti, potrebno je bilo osigurati sigurnost za ljude koji će ga posjećivati, ali stalno i uporno provoditi načelo očuvanja zatečenog stanja i sve ono što se mora popraviti svesti na minimum. I još nešto, jednako važno, sve što je novo, mora se vidjeti da je novo - objašnjava on.
Od početka obnove radovi su trajali oko tri godine, vezano za gradilište. Ugrađeni su čelični profili za ojačanje tlačne nosivosti krilnih zidova i čelične lamele, uz impregniranje betonskih površina. Najteže je bilo osigurati konstruktivnu čvrstoću Vodotornja.
Arhitekti su to izveli s njihovim partnerima, konstruktorima iz ureda Radionica statike.
- Danas, kada je sve iza nas, mogu reći kako je Vodotoranj bio u gorem stanju nego što je to itko mislio. Svi smo znali da je pogođen s oko 640 projektila, ali nakon što je iz njegova "lonca", to je onaj zatvoreni dio na vrhu, izvađen metalni kotao koji je bio spremnik za vodu, tek tada smo mogli donijeti pravu "dijagnozu", a ona nije bila ohrabrujuća. Pitali smo se i čudili kako je uopće izdržao! Rečenica iz našeg natječajnog rada koja kaže da se Vodotoranj "odbio srušiti" dobila je na težini - govori nam Goran Rako, a on i njegov tim autori su četiri projekta koji čine današnji Vukovar obnovljenijim i turistički atraktivnim.
- Dvorac Eltz, Muzej vučedolske kulture, Muzej franjevačkog samostana, Vodotoranj, dakle četiri. Moram svakako spomenuti i Vanju Ilić, a mogao bih i mnoge druge koji je s nama surađivali na projektima. Da, Vodotoranj je bio najteži, najodgovorniji. Međutim, istaknuo bih kako smo u Vukovaru sve uradili najbolje što smo znali i mogli - zaključuje Rako.
