Model se čini poznat, sve češće može se čuti pitanje: jesu li ljudi iz CAIB-a novi dečki iz Hennessyja? Tko ih je zaboravio, to su bili Nikica Valentić, Bosiljko Mišetić, Davor Štern, Borislav Škegro, Neven Porges, Mladen Vedriš, (po Valentiću, on je došao tek kasnije), Zlatko Mateša, Franjo Gregurić, a navodno i Domagoj Milošević, kao najmlađi, pridruženi član s “pravom na slušanje”.
Hennessy je kafeterija u zagrebačkoj Kačićevoj ulici, nekoliko koraka dalje od kuće gdje su Nikica Valentić i Bosiljko Mišetić tijekom devedesetih imali odvjetnički ured. Neobavezno društvo koje je tamo okupio vrlo druželjubivi Nikica Valentić davno prije nego što je i pomislio da bi mogao biti premijer, sredinom devedesetih pretvorilo se u jednu od najutjecajnijih grupa u državi. S tri premijera (Gregurić, Valentić, Mateša), šest ministara (računamo li i Miloševića) i izravnim ulazom u Ured predsjednika, njihov doseg do danas nitko nije uspio nadrasti.
Dečki iz Peperminta, kako su po modelu Hennessyja prozvali trojac Emil Tedeschi, Zoran Milanović i Boris Vujčić, iako je zapravo ta njihova klupska povezanost prilično nategnuta priča, toliko su različiti po osobnim interesima, ali i karakteru, da ih je teško smatrati jezgrom liderske grupe koherentne poput one koja se skupljala u Hennessyju. Dobili su ime po zagrebačkom klubu u kojemu je povremeno kao DJ nastupao Emil Tedeschi, a oni su bili njegovi gosti na tim partyjima. Njihov koncept, ako je postojao, bila je moderna suvremena Hrvatska.
Otišli iz Peperminta
Nisu uspjeli, jer za razliku od grupe iz Hennessyja nisu imali snažno zaleđe prvog hrvatskog predsjednika, a razjedinjena stranka kojom je predsjedao, kao i prešareno postavljena koalicija, Milanoviću su nanijeli barem toliko štete koliko i njegov vlastiti, naprasiti način kojim je pokušao voditi državu. S Milanovićevim odlaskom otišli su i dečki iz Peperminta, barem kao grupa. Boris Vujčić i Emil Tedeschi ostali su na površini, ali svaki za sebe, bez potrebe za takvom vrstom umrežavanja. Milanovića više nema nigdje, pa ni u Pepermintu.
Sada su stigli dečki iz CAIB-a. Prvi put, jezgra je okupljena oko profesionalne institucije, jer CAIB je investicijski ogranak Bank Austria, prvi put utemeljena je gotovo isključivo na stručnosti, prvi put, barem zasad, nitko se ne kani baviti stranačkom politikom. Politika ih doduše jest okupila, u posljednjem pokušaju da spasi što se spasiti može u procesu raspada koncerna Agrokor. Tko stoji u pozadini njihova povezivanja? Neki kažu - Borislav Škegro, ali u to je teško povjerovati. Načelno, možda Škegro i jest sugerirao ministrici gospodarstva i potpredsjednici Vlade Martini Dalić da pogled skrene prema Anti Ramljaku s kojim je, nakon što je Ramljak otišao iz CAIB-a, radio u Quaestusu čiji je suosnivač. Možda su razgovarali i o drugima, ali govoriti o velikom povratku Borislava Škegre čini se danas u ovom kontekstu ipak pretencioznim.
Mutni početni poslovi
Ekipa iz CAIB-a zna se iz ranih dana hrvatske tranzicije, kada su pokupili austrijski know-how, ali i naučili na teškom primjeru poratne ekonomije kako se vode procesi preuzimanja, spajanja i akvizicija i kasnijeg restrukturiranja preuzetih kompanija. Nemali broj ih je u međuvremenu karijere nastavio u velikim međunarodnim financijskim institucijama. Danas se neki od tih njihovih početnih “austrijskih poslova” mogu činiti zakonski mutnima, u ono vrijeme međutim, u izrazito nereguliranoj poratnoj državi koja je učila prve korake kapitalizma i tržišne ekonomije, upravo taj austrijski koncept, kao labavija, ponekad divlja varijanta njemačke predatorske sistematičnosti, odgovarao je društvu koje je trebalo izvući iz potpune ovisnosti o državnom planiranju. U to vrijeme postojala su zapravo samo dva modela - njihov, koji su podržavale i banke, i onaj Miroslava Kutle, organski, poratni, duboko povezan s politikom i onima koji su tijekom rata na razne načine zadužili protagoniste tadašnje politike. To što je njihov model djelomično blizak modelu koji je zastupao Valentićev kružok iz Hennessyja danas ponovo aktualan, pokazatelj je dijagnoze naše današnje situacije. Pitanje je hoće li, za razliku od devedesetih, danas njihov model prevagnuti.
Tko su, dakle, “dečki i cure iz CAIB-a”?
Danas najčešće spominjani Ante Ramljak vodio je hrvatsku podružnicu CAIB-a od kolovoza 1997. sve do jeseni 2007., posljednje pretkrizne godine. U biografiji mu stoji da je “bio zadužen za projekte spajanja i preuzimanja u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji”. U rujnu 2007. iz CAIB-a prelazi u Quaestus Borislava Škegre i partnera gdje je proveo četiri godine, navodno u ne baš najboljim odnosima sa Škegrom. Odatle ga je izvukao Radimir Čačić, u to vrijeme još potpredsjednik Vlade Zorana Milanovića, koji mu je namijenio ulogu u njemu omiljenom energetskom sektoru. Tu zapravo počinje Ramljakovo razdoblje pritajenosti, jer Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI), kojemu je bio na čelu, pokazao se političkim i gospodarskim mrtvorođenčetom. Za utjehu, ili zato što mu je to zbog pozicije šefa CEI-ja formalno pripadalo, dobio je i mjesto u Nadzornom odboru HEP-a. Kao čovjek koji je radio i sa Škegrom i s Milanovićem izravno povezuje sve tri skupine - henesijevske, pepermintovske i CAIB-ovske. Od njega se, navodno, ne očekuje da upravlja Agrokorom, nego bi, zbog svoje izvanserijske umreženosti, trebao biti koordinator ljudima koji će upravljati procesom dezintegracije koncerna i ostalim spasilačkim akcijama.
Čovjek kojega su mnogi prošlog ponedjeljka preuranjeno proglasili novim šefom Agrokora, Branimir Bricelj, u CAIB-u je proveo relativno kratko vrijeme od siječnja 1998. do rujna 2000., kada je otišao u London, u Lazardov Global Oil and Gas team, gdje se bavio spajanjima i akvizicijama u plinsko-naftaškom sektoru. Među klijentima su mu bili Royal Dutch Shell, ENI, British Petroleum i mađarski MOL, ali i belgijski pivarski kompleks Interbrew uoči spajanja s brazilskim AmBevom (kada je stvoren globalni InBev). Nakon tog iskustva vratio se u Hrvatsku 2003., ovaj put na lidersku poziciju kao direktor Plivina Odjela za razvoj, spajanja i akvizicije. Pliva je bila u posljednjem razdoblju kao samostalna kompanija, vodio ju je Željko Čović, i bila je u svojem posljednjem razdoblju velike ekspanzije. Vodio je nekoliko akvizicija u Europi i SAD-u, ali i prodaju Plivina istraživačkog centra američkom farmaceutskom gigantu Glaxo Smith Kline. Već 2006. vraća se u London, kao potpredsjednik korporativnog razvoja tvrtke DAVA Pharmaceuticals. Tu opet traje nešto više od tri godine do povratka “čistim” financijama u londonskoj investicijskoj tvrtki Lamda Partners. I to je trajalo tek nešto više od dvije godine, nakon čega, poslije kratke stanke, s partnerom Markom Delićem (također u timu za restrukturiranje Agrokora) u Zagrebu osniva Altera Corporate Finance, tvrtku za investicijsko bankarstvo i savjetovanje, što je njegov dosad najdugotrajniji posao.
Branimir Bricelj: Karijeru započeo u CAIB-u, a nastavio u farmaceutici. Sad je u Ramljakovom timu u Agrokoru.
Mladi i ambiciozni
U CAIB-u, ali kratko, kao vrlo mlad, tek nakon studija, radio je i Agrokorov dosadašnji izvršni potpredsjednik za financije, strategiju i tržišta kapitala Ivan Crnjac, čovjek kojemu danas na dušu (ako ni zbog čega, onda zbog funkcije) stavljaju značajan dio Agrokorovih financijskih grijeha, pa i moguće “kuhanje” financijskih izvještaja koncerna, za što ga je optužio potpredsjednik najvećeg vjerovnika, ruskog Sberbanka, Maksim Poletajev. Koliko je Crnjac zaslužan za angažman Ante Ramljaka kao voditelja Agrokorova današnjeg pokušaja bijega od stečaja, danas možemo samo nagađati. Kao početnik, Crnjac je vjerojatno bio ispod Ramljakova radara, ali Ramljak kao spretan komunikator mogao je ostaviti dobar dojam na mladog, s fakulteta svježe izašlog financijaša s ambicijama. U njegovu životopisu tek škrto stoji da je u CAIB-u radio na različitim pozicijama na nizu regionalnih transakcija, uključujući brojne projekte privatizacija, spajanja i preuzimanja.
Ivan Crnjac: Doskorašnji glavni Agrokorov financijaš u svojem CV-u također ima i radnu epizodu u CAIB-u.
Dvije CAIB-ove dame
Odmaknemo li pogled od Agrokora, ali ne predaleko, Silvana Božić, članica Uprave Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa), početak je svoje uspješne karijere također provela u CAIB-u, koji je u to vrijeme počinjao raditi u Hrvatskoj (stigla je 1997.). Posao joj je bio osnovati Odjel za poravnanja i trgovanje vrijednosnim papirima, kao i uspostavljanje servisa za upravljanje investicijskim portfeljima i investicijama inozemnih klijenata. Kada je 2000. osnovan CAIB Invest, sudjelovala je u procesu osnivanja društva, bila članica Uprave, a od 2004. i predsjednica Odbora direktora. Na čelu je ostala i nakon što je CAIB Invest postao podružnicom globalne grupe Pioneer Investments, sve do 2010. Uz rad u CAIB-u, zbog vlastitog interesa ili po zadatku, bila je vrlo aktivno uključena u razvoj hrvatskog tržišta kapitala. Od 2004. do 2008. predsjedala je Udrugom investicijskih fondova HGK, a bila je i član pregovaračkog tima koji je pripremao Hrvatsku za ulazak u EU, gdje je vodila pregovore o poglavlju kojim se reguliraju financijske usluge.
Silvana Božić: Prva žena domaće financijske regulacije CAIB-ova je veteranka. U tvrtki se zaposlila još 1997.
Još jedna žena među dečkima iz CAIB-a, Irena Weber, također je tu i započela svoju karijeru. Uspješna u struci, relativno je brzo postala pomoćnicom predsjednika Uprave Ante Ramljaka. Iz CAIB-a je otišla nedugo nakon Ramljaka, prvo u brokersku kuću To One koju je vodio Josip Galinec, svojedobno prvi šef brokerskog odjela Zabe. To je očito bio samo prijelazni položaj, jer već nakon godinu dana vidimo je u Hypo Alpe Adria banci (HAAB), kao direktoricu korporativnih financija. U HAAB-u se penjala sve do Nadzornog odbora. Nakon što je HAAB promijenio vlasnika i postao Addiko, spušta se na položaj direktorice za poslove s građanima. Prošle godine u rujnu promijenila je kompaniju i sada je u Zagrebu članica Uprave turskog Kent Banka.
Irena Weber: Nekadašnja Ramljakova pomoćnica na čelu CAIB-a sad je u upravi turske Kent banke
Također bivši CAIB-ovac Daniel Nevidal u vrhu je hrvatskog tržišta kapitala od 2001., kada je s partnerom Tončijem Korunićem osnovao InterCapital, jedu od rijetkih domaćih brokerskih tvrtki koje su preživjele krizu, pa i kroz vlasnički udio zadržale utjecaj na razvoj domaćeg tržišta kapitala. U CAIB-u je bio voditelj trgovanja dužničkim vrijednosnim papirima. Između CAIB-a i osnivanja InterCapitala dvije je godine proveo u Privrednoj banci Zagreb kao direktor trgovanja u sektoru Riznice i radeći na izdavanju vrijednosnih papira. Njegov vječni poslovni partner, Tonči Korunić, prije osnivanja InterCapitala bio je direktor Riznice u Plivi.
Daniel Nevidal: Nakon rada u CAIB-u i PBZ-u osnovao je Intercapital, vodeće investicijsko društvo u RH
Kroz CAIB je prošao i Goran Šaravanja, bivši glavni ekonomski analitičar Zagrebačke banke, danas na istom poslu u Ini. Vjerojatno jedini Hrvat s australskim naglaskom (rođen je u Australiji, karijeru je započeo u Ministarstvu financija Novog Južnog Wallesa) u Hrvatskoj je zapeo slučajno, nakon neplaćenog jednogodišnjeg dopusta provedenog u upoznavanju sa starim krajem svoje obitelji. Svidjelo mu se. Kratko je radio u Ministarstvu financija, ali Austrijanci koji su tada bili u lovu na stručnjake odvukli su ga u CAIB. Kada je CAIB, nakon što ju je preuzeo Unicredit, preuzela Zagrebačka banka (jer Bank Austria, kojemu je CAIB produžena ruka, u sklopu je Unicredita), Šaravanja je brzo usisan u Zabu.
Goran Šaravanja: U CAIB je stigao iz Ministarstva financija, a potom ga je usisala Zagrebačka banka
CAIB-ov dvojac iz Hrvatskog fonda za privatizaciju - Ivan Gotovac i Damir Ostović, imao je nešto manje sreće od ostalih i danas ne sudjeluju u raspodjeli utjecaja. Ivan Gotovac, svojedobni potpredsjednik HFP-a, zaglavio je s aferom “mali maestro” u bizarnom kaznenom procesu od kojeg se nije nikad potpuno oporavio.
Ivan Gotovac: Još jedan CAIB-ovac javnosti je poznat iz slučaja 'Mali maestro'. Danas se bavi privatnim biznisom
Damir Ostović, nekad radijski voditelj, došao je u CAIB na stražnja vrata, putem Ministarstva privatizacije (četiri godine bio je zamjenik ministra) i kao projektni menadžer za razvoj obveznog mirovinskog fonda Erste banka. U CAIB-u je proveo dvije godine kao direktor Odjela za trgovanje fondovima, da bi se vratio u HFP, ovaj put kao predsjednik. Po struci je profesor filozofije i komparativne književnosti, formalnim obrazovanjem zalutao je u financijski sektor, ali kolege sa studija i iz ranog razdoblja karijere pamte ga po izraženoj ljubavi prema lijepim odijelima. Danas je poslovno vezan uz dvije tvrtke, Croesus Capital partners čiji je osnivač sa statusom partnera i uz Integral Management Consultancy International, gdje je regionalni direktor za istočnu Europu.
Damir Ostović: Jedan od osnivača CAIB Investa bio je i na čelu Fonda za privatizaciju, te je vodio kuponsku privatizaciju
Čovjek za transfer
Gabriel Dielacher, austrijski bankar koji je vrlo brzo nakon dolaska u Zagreb odlučio temeljito naučiti hrvatski jezik, čovjek je koji je bio zadužen za transfer austrijskog znanja i načina poslovanja u Hrvatskoj. On je s Ramljakom u Zagrebu razvijao hrvatski ogranak CAIB-a za Bank Austria, a kasnije, Vienna Capital Partners u čijoj je financijskoj pozadini bio tada još jak HAAB. Dielacherovi poslovi s VCP-om ipak su, čini se, ostavili više traga u regionalnoj javnosti - bio je vlasnik 75 posto Nacionala, ulagač u srbijanski Blic, investirali su znatan novac u Tankersku plovidbu, a spominjao se i u poslovima oko preuzimanja DIOKI-ja. Koliko je poznato, ni on zasad nije uključen u novu raspodjelu utjecaja u Hrvatskoj.