ZAGREB - “Moja je unuka 17. listopada 2010. umrla od posljedica bulimije i anoreksije a nije se imala gdje liječiti . Umrla je u psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu”, napisala je u pismu redakciji baka, potaknuta tekstom o 19-godišnjoj djevojci iz Vukovara koja boluje od bulimije, a nema se gdje liječiti.
Mogla se izliječiti
- Sve što smo proživjeli ne da se opisati na ove četiri stranice pisma - ustvrdila je kada smo s njom razgovarali pa zastala da zaustavi suze.
Tijelo njezine unuke bilo je izmučeno, umirala je, piše baka, “polagano a rigorozno”. Najviše je rastužuje to što zna da se njezina unuka mogla izliječiti: “Smrt moje unuke smatram nepotrebnom. Nije to smrtonosna bolest. Nije se nitko htio baviti njenom bolešću”, navodi u pismu, a jedina bi joj utjeha bila, kaže, da se takvo što u Hrvatskoj više ne ponovi.
- Liječnici više nade i volje polažu u pacijente koji boluju od zloćudnih tumora, za koje je ishod poznat. Ne razumijem zašto ne žele liječiti ove djevojke kojima se može pomoći - ogročena je.
Nada se da će se ozbiljni poremećaji prehrane i u liječničkoj struci konačano shvatiti kao bolest, a ne kao pomodarstvo kako ga često, prepričava, nazivaju upravo domaći liječnici. Svjedoči da je liječnicima važno samo da oboljele djevojke i žene dobiju koji prividni kilogram. “Drugi pokušaj liječenja (tada je imala 34 kilograma) u bolnici Rebro - odjel poremećaja u prehrani. Prima par litara infuzije, dobije jedan kilogram i može kući. Tekućina ode, a kilaža ostaje”, opisuje postupak liječenja.
Samo Bog može pomoći
- Prime je u bolnicu, daju joj šest, sedam infuzija, što je previše i prenaglo za izmučeni organizam. Jednom je zbog prevelike količine infuzije završila na hitnoj u Vinogradskoj jer joj je tijelo bilo puno oteklina - ustvrdila je.
Njezina unuka nije umrla jer je željela biti mršava, manekenka ili slavna, nego zato što je bolovala. No ni psihijatri nemaju više razumijevanja nego ostali liječnici.
- Jedna je psihijatrica roditeljima oboljelih govorila: ‘Vama samo Bog može pomoći’. Još je gori bio psihijatar s Rebra koji je rekao mojoj kćeri da njezinoj kćeri ne treba psihijatar nego egzorcist - prisjetila se, a onda navela još jedan šokantan primjer:
- Kći je svoje dijete povela kod jednog psihijatra koji je prvo primio nju. Nakon njihova razgovora kći je upitala da li da sada uvede moju unuku, na što je on odgovorio da ne jer mu ‘anoreksičarke toliko idu na živce’ - prepričala je.
Jedina psihijatrica koja se bavi anoreksijom i bulimijom u Hrvatskoj , dr. Ljiljana Škrinjarić iz zagrebačkog Doma zdravlja Centar, razgovor naplaćuje 300 kuna. Njezinu unuku, kaže baka, ni jednom nije primila na uputnicu. “Razgovora treba puno, a novca je malo. Jedno smo vrijeme i to pokušali, ali nije bilo rezultata”, napisala je.
Kako ističe baka, za svako primanje u bolnicu, bila to psihijatrija ili endokrinologija, obitelj je morala “povući dobru vezu”.
- Kudite i molite da je prime. A opet, ona sama prvo mora pristati na hospitalizaciju. Zar i pacijenta koji krvari pitate želi li da mu pomognete? - pita se.
Na žalost, ni liječenje u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče nije bitno pridonijelo izlječenju, prisjetila se. Njezina je unuka u Vrapču bila tri puta.
Omame ih sedativima
- Njih prvo omame teškim sedativima da ‘budu mirne’, ni na što ih ne tjeraju, ne paze jedu li. Nisam sigurna je li i jednom bila na individualnom razgovoru kod psihijatra dok je bila u Vrapču. Imaju terapijske skupine, i to je to - opisala je u pismu u kojem se potpisaka kao “Beskrajno tužna baka”. Njezino ime, s obzirom na tragediju s kojom se obitelj suočava, nećemo navoditi.