U svibnju prošle godine vladajuća većina HDZ-a i Mosta odbacila je godišnje izvješće pučke pravobraniteljice za 2015. Bilo je to drugi put od proglašenja neovisnosti da je Sabor srušio izvješće pučkog pravobranitelja.
No za razliku od 1996. kad je Sabor odbacio izvješće tadašnjeg pravobranitelja Branka Bapca zbog njegova nerada, prošle godine saborska većina odbacila je izvješće Lore Vidović iz posve suprotnog razloga - zbog rada njezina tima. Prije nekoliko dana Saboru je uputila novo izvješće za 2016. godinu. Ono je puno zabrinjavajućih podataka koji govore o kršenju prava građana pred tijelima državne uprave i sudovima. Lani su obradili 5433 predmet, a 387 građana prijavilo im se tražeći pomoć zbog diskriminacije. To je rekordan broj građana koji se žale na diskriminaciju, 36 posto veći nego 2015. godine. O tome i drugim naglascima iz izvješća razgovarali smo s pravobraniteljicom Lorom Vidović.
Kako objašnjavate rast broja građana koji traže vašu pomoć zbog diskriminacije?
- Vjerujem da su građani sve svjesniji što je to diskriminacija. Međutim, usprkos rastu broja prijava, taj broj i dalje ne daje realnu sliku stanja u našem društvu jer znamo da građani najčešće ne prijavljuju diskriminaciju, ili je prijavljuju nevoljko ili to čine tek onda kad se nađu pred zidom i ne mogu ništa više učiniti. Ne prijavljuju je iz više razloga: što iz straha, što zbog skupoće postupka pred nadležnim sudovima, a često niti ne znaju kome se mogu obratiti kad su diskriminirani. To se odnosi na sva područja života u kojima se Zakon o suzbijanju diskriminacije primjenjuje. Zapravo, mislim da je osnovna poruka ovog izvješća za 2016. godinu nejednakost građana pred zakonom, a nejednakost jest diskriminacija. No, kada govorimo o nejednakosti građana pred zakonom, onda govorimo i u širem smislu od diskriminacije.
Kada govorimo o diskriminaciji u užem smislu riječi, koje su društvene skupine najizloženije diskriminatornim postupcima vlasti?
- Trendovi su godinama isti. Najčešća osnova diskriminacije je etničko podrijetlo, pogotovo kad su u pitanju srpska i romska nacionalna manjina. Propitujemo, naravno, iako o tome nismo imali pritužbi, i pitanje izbjeglica i imigranata.
Na što se najčešće žale ljudi koji vam se javljaju s tvrdnjom da su diskriminirani?
- Najčešće se žale da su diskriminirani na tržištu rada, ali se žale na diskriminaciju i u obrazovanju, u području zdravlja, pristupu javnim dobrima i uslugama. Često se žale na diskriminaciju na više područja istodobno, a kad je u pitanju diskriminacija, važno je istaknuti da je Ured pučke pravobraniteljice nadležan ne samo za javni, nego i za privatni sektor. Čak 35 posto svih pritužbi koje primimo završi davanjem opće pravne informacije. Ljudima često treba samo reći kome da se obrate, tko im može pomoći u ostvarenju nekog prava, a deset posto pritužbi koje primamo okončavaju se zaključkom da je pritužba osnovana.
Kažete da je osnovna poruka vašeg izvješća za 2016. nejednakost građana pred zakonom, dakle diskriminacija u širem smislu. U čemu se nejednakost najočitije manifestira?
- Vidi se iz činjenice da onaj tko nema novca, ne prolazi tako dobro kao onaj tko ima novac, u toj mjeri da nisu jednaki pred zakonom. Jasno je da niti jedno društvo nije posve egalitarno i da oni koji imaju više novca, imaju i više mogućnosti. Međutim, određene društvene usluge, određeni državni instituti moraju biti jednako dostupni, neovisno o imovinskom stanju građana. Pritom mislim na zaštitu zdravlja, liste čekanja koje su se, prema egzaktnim podacima, prošle godine povećale. Svi znamo da neki dijagnostički pregled ili terapijski zahvat, ako ga trebamo, vrlo brzo možemo dobiti ako idemo kod privatnika i platimo, a onaj tko za to nema novca - čeka.
Sustavi javnog i privatnog zdravstva morali bi biti tako odvojeni da se ne dovodi u pitanje neometano funkcioniranje javnog zdravstva za najsiromašnije. Zatim pitanje nejednakosti između urbanog i ruralnog u Hrvatskoj. Čak 90 posto hrvatskog teritorija smatra se ruralnim. Činjenica je da dio ljudi koji živi u izdvojenim mjestima, bilo da je riječ o otocima, brdsko-planinskim područjima ili ravnici, liječniku može otići samo ako im načelnik općine posudi komunalnog redara koji će ih odvesti u općinskom automobilu. U niz sela nema javnog prijevoza, nema zdravstvenih ni socijalnih usluga, a ponegdje ni struje i vode. Dakle, možemo govoriti o nejednakosti u pristupu institucijama i uslugama i u gospodarskim i socijalnim, ali i u građanskim i političkim pravima. Poseban je problem besplatne pravne pomoći za građane slabijeg imovinskog statusa koji ne mogu sami platiti odvjetnike.
Nedavno ste upozorili na nejednako postupanje institucija državne vlasti kad je posrijedi pozdrav ‘Za dom spremni’.
- Taj pozdrav uopće nije kontroverzan, on je posve i jasno - nezakonit. To je pokazala sudska praksa. Zatražili smo od sudova da nam dostave presude u vezi s tim pozdravom i proveli njihovu analizu. U svakoj od dostavljenih osuđujućih presuda meritorno je odlučeno da je pozdrav ‘Za dom spremni’ vezan uz rasističku ideologiju NDH koja nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ni s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Taj je pozdrav kao nezakonit sankcioniran ne samo na prvostupanjskim prekršajnim sudovima, nego na Visokom prekršajnom sudu i na Ustavnom sudu, i to u vrlo recentnim odlukama. Zašto i kako je Ured državne uprave taj pozdrav prije dopustio pri registriranju nekih udruga, teško mi je reći. Međutim, nejasno je zašto Ured državne uprave danas ne smatra da je važno, korisno, potrebno radi pravne sigurnosti, radi vladavine prava u ovoj državi pokoriti se odluci Visokoga prekršajnog i Ustavnog suda i ne promijeni svoje ranije pogrešne odluke.
Unatoč jasnoj sudskoj praksi, i za premijera Andreja Plenkovića je uklanjanje ploča s ustaškim pozdravom ‘delikatno pitanje’. Kako to tumačite?
- Sudovi su svoje rekli, pravo je svoje reklo. Zašto politika to ne želi jasno reći, ne znam. To je stvar političke volje. No, mislim da smo u posljednjih 25 godina u obrazovanju djece propustili priliku za dijalog, razgovor. Nažalost, niz generacija je izgubljen za uspostavljanje dijaloga i tolerancije.
Kako ste prošle godine doživjeli odluku saborske većine o odbacivanju vašeg izvješća?
- Konzekvenci te saborske odluke, što se tiče rada mog ureda, nije bilo. Nakon odbacivanja izvješća nismo ni na koji način drukčije radili. Prema Zakonu o pučkom pravobranitelju, odbacivanje izvješća nije osnova za razrješenje pučkog pravobranitelja i neovisnost institucije u tom je smislu zajamčena. Sretni smo što imamo priliku raditi ovaj posao i dajemo sve do sebe. Najgora posljedica odbijanja izvješća jest činjenica da je puno manje preporuka iz njega implementirano u praksi