ZAGREB - Željko Malnar, koji je u utorak iznenadno preminuo u Zagrebu, osim po svojim dokumentarnim filmovima, putopisima i anti-emisiji 'Noćna mora', ostavio je trag u hrvatskoj kulturi i svojim brojnim kolumnama objavljenim u tjedniku Globus.
Njegov osebujni stil, ljubav prema putovanju, suosjećanje s običnim ljudima i specifičan smisao za humor prožimaju sve njegove tekstove. Kolumnu 'Preko Hada u grad bogatih,' u kojoj prenosi neka svoja razmišljanja o životu i smrti, prenosimo u cijelosti, a arhivu njegovih kolumna možete pronaći ovdje, na stranicama Globusa.
Željko Malnar: Preko Hada u grad bogatih
Vožnja savskom skelom s Borisom i njegovim naivnim psima potaknula me na razmišljanje o besmrtnosti duše i razgovor s jednim od istinskih filozofa Europe…
Zašto je jedna uzvišena duša izabrala da se inkarnira u tijelu jednog Dalmatinca, ne znam, ali znam da Ante Tomić svojim spisateljskim darom, lucidnošću i profinjenim humorom zarobljava posrnule duše poput moje. Što radi s njima, moja svijest ne zna, ali ja znam da otkad čitam njega, kad god mogu bježim od gradske buke i vozim uz rijeku Savu prema Martinskoj Vesi i dalje prema Lonjskom polju. Zastajem da popričam s labudovima i njihovom djecom. Djeca ko djeca. Samo postavljaju pitanja. Kad plaču, čude se svojim suzama i pitaju mene kako da ih pretvore u osmijeh. Ja im govorim da jedino život može dati odgovor na to pitanje, a oni mene odmah pitaju je li život meni dao odgovor.
Čežnja za jugom. Život je mene naučio da sa suzama drugujem, a osmijehom da izražavam radost što postojim, odgovaram nježno.
Takvi razgovori privuku obično i starije labudove. S čežnjom mi pričaju o ljepotama sibirskih ravnica zabrinuti za sebe i svoje mlade. Globalno zatopljenje promijenilo je klimu i labudovi su prisiljeni ostati ovdje. S čežnjom gledaju nebo. Početkom jeseni čežnja ih gura prema jugu a početkom proljeća natrag prema sjeveru. Ali ovi moji se ne miču!
Živimo i umiremo sa čežnjom, kažu i pitaju mene je li to dobro. Ja im odgovaram da bih ja radije umro u čežnji nego da živim u tuzi, ali da im na to pitanje ne mogu odgovoriti jer nisam ptica. Oni se tada uvrijeđeno povuku jer misle da im zamjeram što je njihova tuga očita.
Ja se tada spustim na obalu Save. Čekam skelu koju već 20 godina s jedne obale na drugu vozi Boris. Na skeli su uvijek njegovi prijatelji. Tri umiljata psa koja vole ljude. Vide da Borisu ljudi uvijek daju novce pa misle da su svi ljudi takvi. Čak i oni koji nikad nisu bili na skeli. Takvima se umiljavaju kao onima na skeli pa se iznenade kad ih ovi iscipelare.
Boris ne prevozi duše u Had, ali kad god sam s njime na skeli, razmišljam o čovjekovoj stalnoj borbi i vječitom kretanju s jedne strane i o trajnom miru i vječnom spokoju s druge strane. Na jednoj strani nadanja i očajanje, ljubav i mržnja, bogatstvo i bijeda, a na drugoj zemlja i zaborav. Dok sam tako razmišljao, učini mi se da čujem muziku. Trube su plakale, a njihov jecaj otkrije mi povorku koja je nosila ostatke imućnog pokojnika. Zaključio sam to po glasnoći narikača koje ne bi ispuštale takve jezovite krikove da za to nisu bile dobro plaćene.
Iskrcao sam se sa skele i pratio povorku neko vrijeme. Kad sam ugledao groblje, sjeo sam ispod hrasta koji se nalazio na pristojnoj udaljenosti.
Čim su stali pokraj groba, istupili su govornici oplakujući pokojnika najbiranijim riječima. Onda je nastupio svećenik. Molio je i kadio. Zatim je zapjevao zbor. Sva je sreća da nisu zapjevali “Da te mogu pismom zvati”. Sve to trajalo je dugo i meni je bilo dosadno.
Sprovod siromaha. Gotovo sam zaspao. Fala bogu da nisam jer sam krajičkom oka ugledao dva jadnika kako se muče noseći kovčeg za kojim je cupkala žena u pohabanom kaputiću. Bila je mlada i trudna s djetetom na leđima. Pas koji je hodao čas uz nju čas uz kovčeg djelovao je zbunjeno.
Odmah mi je bilo jasno da je to sprovod siromaha, jadnika, kako mi takve zovemo na Peščenici gdje jedna žena lije suze očaja, a pas rastrgan vjernošću i očajem ne zna koga da tješi. Ubrzo se vratiše uzbuđujuće mirni.
Ja skrenem pogled na Ivanić Grad, grad bogatih, koji se vidio u daljini. Zatim skrenem pogled na spomenicima ukrašeno groblje i pomislih: “I ovo je grad bogatih.”
Gdje je onda mjesto za siromašne. Gospode!
A onda mi pogled padne na nagomilane oblake, čiji rubovi bijahu pozlaćeni zrakama sunca na zalazu, i začuh glas u sebi: “Tamo je.”
O, Halile Džubrane! Neka ti je vječna slava.
Da biste razumjeli ovu priču, moram vas upoznati s dr. sc. Jurom Zovkom, jednim od istinskih filozofa Europe. Nakon jednog razgovora o besmrtnosti duše za vrijeme kojeg sam ja drmnuo pol flašice mirogojčeka, taj genijalni filozof je napisao:
“Pokušavam Malnara uvjeriti da, osim Sokrata, nisu ni ostali filozofi bili baš neki pretjerani asketi. Jedino sačuvano pismo koje je Hegel 1819. uputio svom kolegi na fakultetu, prevoditelju Platona Friedrichu Schleiermacheru, odnosi se na informaciju o adresi za narudžbu Bordeaux vina. Podsjećam ga i na Hegelovu definiciju istine u Fenomenologiji duha: Istina je dionizijsko bančevanje u kojem nijedan dio ne ostaje trijezan. Malnar odgovara da je to upravo razlog zašto mu Sokrat ostaje životni ideal: piti i ostati trijezan. Slično se američki postmodernist Richard Rorty divio Gadameru u pogledu ove neobične kombinacije suzdržanosti i muškosti. Neka mi oproste Malnarove obožavateljice što sam ovdje grčki pojam andreia, koji obično prevodimo kao ‘hrabrost’, preveo doslovno kao muškost ili muževnost. Uostalom i Paul Friedländer prevodi na njemački ‘Mannheit’. To činim jer se slažem s kolumnistom Playboya Ninom Raspudićem da je danas ‘pravi muškarac’ ugrožena vrsta jer je njegova muškost izložena neprestanim udarima i diktatu ‘deminutiva’ svagdašnjice. Malnar očito sokratovski ne voli ‘deminutive’. ”
Svjesno neznanje. “Vraćam se Malnarovoj ‘usporedbi o crti’. Vrhunac spoznaje je u svjesnom neznanju. Malnar piše: ‘moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti’. Sokrat razlikuje dvije vrste ‘neznanja’. Postoji takozvano ironijsko ‘neznanje’ kojim se Sokrat služi da bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost. Tu Sokrat izigrava neznalicu i vještim pitanjima ostavlja sofiste praznih ruku. Moraju na koncu priznati da ni oni ne znaju ono što su mislili i tvrdili da znaju. Malnar ovu metodu spretno koristi u svojim intervjuima s napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama. Druga vrsta Sokratova neznanja jest svijest da većina pitanja što zaokupljaju probleme ljudskoga života nadilaze mogućnost našeg odgovora. Ali Sokrat tu ne prestaje pitati, i ta ga spoznaja usrećuje i omogućuje mu dobar i blažen život. Zato i završava Vlastos svoju knjigu Socrates, Ironist and Moral Philosopher (1991) poglavljem ‘Felix Socrates’. Tragati za smislom života, proći kroz sve njegove faze i segmente, a ne ostati samo u apstraktnim naklapanjima i razglabanjima, temeljni je motiv Malnarova filozofijskoga pristupa. Malnar kao da ponavlja ono što je Wilhelm Dilthey napisao prije stotinjak godina, da filozofsko mišljenje današnjice žeđa i gladuje za životom. Jedino je kod Sokrata filozofija, kaže Dilthey, bila povezana sa životom, njegovi dijalozi puni su života, dok u apstraktnom pojmovlju Lockea, Humea i Kanta ne teče više zbiljska krv života. Tajna Malnarovih ironijskih žaoka filozofima sadržana je u poruci da se raznolikost i punina života ne daju svesti na apstraktni pojam. Zagonetka života bit će i ostati jedini nesmireni movens filozofiranja za koji samo donekle adekvatan odgovor imamo u Sokratovu ‘neznanju’...”