Regionalno širenje prodajnih lanaca iz razvijenijih zapadnih dijelova 'jugosfere' prema istoku započeo je slovenski Mercator. Karizmatični direktor te tvrtke, Zoran Janković (64), sadašnji gradonačelnik Ljubljane, koji je 2011. nekoliko dana figurirao kao izgledni premijer lijevoga centra, ali nije uspio skupiti dovoljnu većinu u parlamentu, inicirao je tu strategiju još na početku stoljeća i milenija. Počeo je otvarati hipomarkete u Zagrebu i Splitu, u Bosni i u Srbiji. Tvrtka je ubrzo postala najveći slovenski poslodavac. Ta ekspanzija nalikovala je na ono što je deset godina kasnije replicirao Konzum koji se pak širio i u širinu, a ne samo u daljinu, pa je svoje dućane otvarao na svim mogućim i nemogućim mjestima, u svakom hrvatskom, srpskom ili crnogorskom selu. Nesuđeni prinudni upravitelj Agrokora, Antonio Alvarez III., već je površnim pregledom zagrebačkih trgovina Konzumova lanca ustanovio da ih ima previše, da je mreža neracionalna, te da je, bez obzira na prioritetne zadatke konsolidacije poslovanja, treba u najmanju ruku restrukturirati i racionalizirati.
Mercator je u istu takvu zamku proliferacije neprofitabilnih dućana upao jedino u Hrvatskoj, gdje je preuzeo jednu konvencionalnu maloprodajnu mrežu, ali se inače držao pretežno hipomarketa, koji su bili izgrađeni po najvišim standardima. Takva je bila i roba. Kad je pak Agrokor progutao, a Konzum preuzeo Mercator pa ga posvuda izvan Slovenije prefarbao u svoje crveno-zelene boje, taj elitni koncept prilagođen je filozofiji masovne 'osrednjosti'. Bolji od najjeftinijih, jeftiniji od najboljih. Namijenjeno pristojnoj građanskoj nižoj srednjoj klasi, što je upravo ono čemu mase u 'jugosferi' streme. No u realnosti poslovnog procesa pokazalo se da koncept ne funkcionira, pogotovo stoga što se ekspanzija na stagnantna balkanska tržišta kreditirala zajmovima s ekscentričnim kamatama. Dok je čarolija trajala, činilo se da je Todorić, na temelju superiornog uvida u tržišta i potrošačke predilekcije kupaca, pronašao magičnu formulu.
U stvari, samo je u nedogled povećavao mrežu dobavljača, koji su umjesto da podiđu nižim cijenama, prihvaćali odgodu plaćanja i mjenice. To je u maloj mjeri alarmiralo čak i Narodnu banku, koja je domaćim poslovnim bankama naredila da smanje izloženost prema Agrokoru, s tim da je kreditnu 'rupu' od nekoliko milijardi kuna onda popunio konzorcij zapadnih banaka, a kad se i njima stvar učinila previše rizičnom - ruske državne banke, koje su računale da će se ovako ili onako već naplatiti s obzirom na dominantan položaj ruskih ekonomskih interesa na hrvatskim tržištima.
Zanimljivo je da guvernerski PR svu zaslugu za tu gotovo nevažnu mjeru limitiranja kredita iz fondova domaćih banaka pripisuje jednom od viceguvernera, spremajući ga, valjda, kao kadar za 'mirnu sukcesiju', s obzirom da cijelom timu uskoro istječe mandat, a kako se Vujčić s Milanovićem kupao na Palmižani, ne može ga oprati ni Jadransko more…
Najzanimljivije je pitanje - zašto se Mercator odrekao dominantne tržišne regionalne pozicije u koju je, prije nego Agrokor, dospio 'balkanskim gambitom'?
Tu treba primijetiti kako je, prije Mercatora, drugoj hrvatskoj tvrtki, Atlanticu, prodana najbolja slovenska prehrambena tvrtka, Droga. Njezin vlasnik, Igor Bavčar, gospodar Istrabenzova, prethodno ju je preuredio u jako dobro fokusiranu multibrend-kompaniju, koja je raspolagala mnogim robnim markama pogodnim za plasman na sva tržišta 'jugosfere'. Tu transformaciju zastarjelog socijalističkog koncerna obavio je supertalentirani srpski biznismen, koji je Bavčaru prethodno prodao vlastitu uspješnu Grand kafu, a zatim se kod njega podnajmio kao direktor. Kad je u firmu pak ušao Emil Tedeschi plativši visoku cijenu novcem pozajmljenim od banaka, srpski je poduzetnik svoj kapital donio u Zagreb, gdje je imao tu nesreću da se udruži s Goranom Fižulićem, vlasnikom Magme, hrvatskim kraljem kineskih igračaka, od čega se nikad nije oporavio… Pojeo ga je mrak hrvatskih predstečajnih nagodbi, sračunatih na to da se upropasti i orobi svakoga tko u posao ulazi bez prevarantskih nakana.
Zašto su Slovenci prije Mercatora prodali Drogu, a zatim, za dobru mjeru, esdepeovskom poslovnom geniju iz Koprivnice, Zvonimiru Mršiću, utovarili staru, izmučenu prehrambenu firmu Žito, za koju je čak i zagrebačko industrijsko pekarstvo Mlinar svemirski brod?
Kolikogod bio različit svaki od tih slučajeva, učinili su to zato jer u njihovim strategijama i taktikama balkansko tržište uopće 'ne igra'. Mogu tu nešto prodavati ali, u načelu, vide kako 'slabosti' i 'izazovi' daleko nadmašuju 'prilike' i 'snage'. Za trgovačke lance još radi prepoznatljivost starih, jugoslavenskih brendova. Modernim pristupom, segmentacijom i transformacijom robne marke u brend, mogu se oni neko vrijeme držati na životu i nemilice raubati iako su već odavna amortizirani, ali, generalno, slovenski cinizam, prezir prema zaostalim tržištima 'jugosfere' lako je potkrijepiti brojevima.
Slovenski (nominalni) BDP per capita je 24 tisuće dolara, hrvatski oko 14 tisuća. Iza članica EU, na trećem je mjestu izgledna članica NATO-a, Crna Gora s malo više od 7 tisuća dolara. Srbija i Makedonija su na 5-6 tisuća, a BiH i Albanija još manje, dok je Kosovo ispod četiri, na razini nerazvijenih afričkih zemalja. Slika je još poraznija kad se to pomnoži s brojem stanovništva pa dobije veličina tržišta i shvati da će, prema sadašnjim trendovima, za deset godina Slovenija i Hrvatska skupa doseći oko 140 milijardi dolara GDP-a, a sve ove ostale zemlje 'jugosfere', uključujući Albaniju, znatno manje od toga. Šest milijuna stanovnika trošit će tada kao gotovo tri puta brojnija populacija tužnoga Juga.
Nije potrebna viša matematika da se naprave ti izračuni - svaki slovenski kramar osjeća to u želucu dok sluša svoje neizlječive socijaliste koji obećavaju lak trijumf na Jugu. Slovenci su dovoljno trezveni - bez obzira na rekordnu konsumpciju piva od 81 litre po glavi stanovnika - da znaju kako je spas samo u teškom naporu, te da ne treba ići linijom manjeg otpora, nego poći putem uzbrdo, što im je u genima. Oni 55% svoje proizvodnje plasiraju na najzahtjevnija, nišna zapadnoeuropska tržišta. Na južnoj magistrali bratstva-jedinstva BDP kaskadno pada na otprilike dvije trećine onoga u sjevernijoj zemlji i ta sekvenca izgleda otprilike ovako - hrvatski je BDP (sad u izračunu koji uključuje lokalne cijene) otprilike 64% slovenskog, srpski 47% slovenskog, a crnogorski 33%, i bosanskohercegovački 26%, dok su albanski, makedonski i kosovski po - 14%.
Prema tome, kakve logike ima uvezivati tržišta na kojima postoji tolika diskrepancija? Nema nikakve. To su Slovenci na vrijeme shvatili jer su i u propaloj Jugoslaviji uvijek imali osjećaj da izdržavaju sve ostale neradnike, što su u Hrvatskoj mislili malograđani, ali su taj resantiman prevladali pa pomislili da se, uz čiste račune, iz računa, može uspješno raditi s lokalnim partnerima i kupcima u zemljama 'jugosfere', gdje se svi dobro poznajemo i razumijemo. Može se, ali se ne isplati. Stoga raspad Agrokora neće završiti 'uređivanjem poslovanja', nego napuštanjem cijele šeme, koja je spektakularno otišla k vragu poput ideje o putničkom prijevozu cepelinima u času kad se Hindenburg srušio kod New Yorka.