Kako je moguće da jedan liječnik u Hitnoj kirurškoj službi u mjesec dana napravi 367 postupaka, a drugi samo 61? Ili da fizikalni terapeut odradi 10.392 postupka, dok je drugi kolega u tom mjesecu imao učinak od 451 postupka? Ili jedan radiolog ima 1248, a drugi 53 postupka? Jedan kirurg 17 operacija, a drugi 45?
Ovo su primjeri iz KBC-a Sestre milosrdnice koji su prilično zabrinjavajući jer se prema tome dio liječnika doslovce ubija od posla, a dio ne radi gotovo ništa. Znači da netko treba odraditi za njih.
Rad liječnika HZZO mjeri DTP-om, odnosno postupcima. Izvješća s brojem postupaka šalju se u HZZO, a bila brojka prevelika ili premala, nema utjecaja jer o tome ne ovise plaća i status liječnika.
Velike razlike
Od ravnatelja prof. dr. Marija Zovka zatražili smo objašnjenje kako su moguće takve razlike u učinku liječnika.
- Sigurno neću reći da svi jednako rade, bilo kvalitetom ili brojem pacijenata, ali model po kojem se to gleda potpuno je netransparentan. Ove brojke su farsa - kaže Zovak.
Pojašnjava da papir trpi sve, pa tako i da se jednako vrednuje operacija karcinoma gušterače koja traje 10 sati ili skidanje madeža. Jedno i drugo nosi jedan postupak.
- Mogu objasniti i na svom primjeru. U vrijeme dok još nisam bio ravnatelj, a htio sam raditi i privatno, morao sam imati 100 operacija da bih dobio dozvolu ravnatelja. I na kraju mjeseca sam to imao, jedva, jer radim složene operacije. Moj kolega u intenzivnoj kojem se, među ostalim, svako postavljanje braunile u venu broji kao jedna moja operacija na kraju je imao 690 postupaka. Jesam li ja manje radio? - pita Zovak.
Kaže i da takva kontrola učinjenog zapravo nikad nije zaživjela jer nikome ne odgovara, pogotovo onima koji bi to trebali platiti.
Tu je, kaže, i ustavno pravo pacijenta da bira liječnika.
- Znači, ako više pacijenata odabere jednog, a ne drugog liječnika, je li ovaj drugi neradnik? Mora se shvatiti da mi ne proizvodimo cipele. Nismo svi isti i ne radimo svi iste postupke - kaže Zovak i pojašnjava da ne postoji nikakvo vrednovanje ni po stupnju edukacije.
Imate liječnika koji je subspecijalist iz više područja i koji se školuje kontinuirano do 50. godine te liječnika koji je završio fakultet i staž.
- Čiji rad više vrijedi? Ne znamo jer nitko nikada nije postavio te kriterije. Netko tko ulazi u operativni zahvat koji je stresan i koji može izvesti, recimo, desetak ljudi u cijeloj zemlji plaćen je i cijenjen isto kao onaj koji nema tako složen posao i koji kaže sada dignite, sada spustite nogu - kaže Zovak.
Sustav procjene
Dakle, pojašnjava, normativi ne postoje, ne postoji sustav procjene koliko zahvat traje i koliko vrijedi.
- Ako gledate učinak, moj ili specijalizanta, on će imati više postupaka nego ja. Zašto? Zato što ću ja u danu napraviti jednu ili dvije operacije koje su teške, a on će ući šest sala. Na kraju dana ću ja imati dva boda, a on šest. I eto, to su te razlike na papiru koje govore da liječnici ne rade - tvrdi Zovak i kaže da su svi tretirani jednakom plaćom, a po bodovima oni koji rade najzahtjevnije ispadaju neradnici.
Po njemu kontrola učinka mora biti isključivo u rukama predstojnika Klinika. Tako, primjerice, prof. Zovak u svakom trenutku na monitoru preko nadzornih kamera kontrolira rad svojih zaposlenika u operacijskim salama, čemu smo i sami svjedočili.
- Vodim i kontrolu u specijalističkim ambulantama i po liječniku. Tako da naše interne brojke, koje ne šaljemo HZZO-u, realnije opisuju učinak liječnika i, kao što vidite, nema značajnijih razlika u njihovu radu - pojašnjava prof. Zovak.
Prekovremeni
Stoga bi, kaže, bili sretni da se naprave pravi kriteriji učinkovitosti, da bude transparentno. To bi značilo da se zna koliko je operacija, koliko je asistencija pa da se plaća po tome.
- Nećemo se zavaravati. Svaki put kada takva priča krene, bilo od Ministarstva ili HZZO-a, bez obzira na to tko je ministar u zadnjih 25 godina, plasira se isključivo u trenutku kada se ulazi u sukob s liječnicima, sindikatima i sestrama zbog plaća ili prekovremenih sati - kaže i tvrdi da se tada izvlače takvi podaci i kreće plašenje da nitko ništa ne radi.
Na tome i ostane, a razlog je, kaže Zovak, jednostavan.
Tvrdi da sustav počiva isključivo na ljudima koji rade više nego što je normalno i višestruko više nego što je normirano.
- Prije nekoliko godina sam dobio opomenu zbog toga što sam pregledavao više pacijenata nego što je dozvoljeno. A što bi trebalo napraviti, uvesti normativ gdje imamo 20 ljudi? Kakve bi onda bile liste čekanja - pita Zovak.
Stalno se spominje kako su prevelike liste čekanja za CT i magnetsku rezonancu. Zovak to također smatra rješivim. Treba se kupiti još uređaja i raditi od 0 do 24. Liječnici su ionako navikli na sve tri smjene.
Nema popodnevnog rada jer bi se to moralo platiti. Nikada ni jedan ministar, kaže Zovak, to nije istjerao na čistac, a liječnici bi to htjeli.
- U uređenim sustavima sale se zatvaraju kad se posao završi, a ne u 15 sati kao kod nas. S druge strane, prijeti se nama koji vodimo ustanove i kolegama koji imaju prekovremeno. Jer, pazite, previše radimo! Kada se kaže da su problem liste čekanja, ja kažem - apsolutno. Rješivo je, kupimo uređaje, otvorimo kapacitete i to je to - kaže Zovak.
Surova stvarnost hrvatskog zdravstva je, dodaje, da kada više radite, stvarate veće gubitke, jer HZZO premalo plaća ono što rade.
Hrvatsko zdravstvo je, kaže, čisti socijalizam, ne postoji mehanizam stimulacije i destimulacije. Nema toga da ako više radiš, više i zaradiš i obrnuto.