StoryEditor
BORIS MILOŠEVIĆ

‘Reakcije na moj odlazak u Knin su pozitivne, ali to je tek početak. Beograd? Sve su znali...‘

Došlo je vrijeme da čujemo jedni druge, da možemo o svemu, pa i o ratu i onome što mu je prethodilo otvoreno razgovarati
Boris Milošević
 Marko Todorov/Cropix

Boris Milošević, potpredsjednik Vlade zadužen za ljudska prava, par dana prije nego što će postati prvi predstavnik Srba u Hrvatskoj koji će u službenoj delegaciji otići u Knin, napisao je dirljiv tekst “Priča jednog Srbina iz Hrvatske”, u kojem je poručio da u Knin ide otvorena srca i s nadom da ova Vlada može napraviti važan korak prema boljem društvu. Priznao je da mu ta odluka nije bila laka, kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako i zbog svih onih Srba koji su u Oluji nekog i nešto izgubili.

On sam Oluju je dočekao u rodnom Šibeniku, strepeći za oca koji je bio mobiliziran kao hrvatski vojnik, za prijatelje u Hrvatskoj vojsci i rodbinu na drugoj strani, te zahvaljivao Bogu kad se otac vratio živ i zdrav. Otkrio je i da je njegova baka ubijena, a ubojica, ‘pronađen slučajno zbog vlastitog bahaćenja, smatrajući da nitko neće istraživati ubojstvo ‘četnikuše’’, osuđen je na 7,5 godina zatvora, ali je dobio predsjednikovo pomilovanje i izašao za 3,5 godine.

Slobodan Uzelac, prvi SDSS-ov član Vlade u Sanaderovu mandatu, izjavio je da mu nije padalo na pamet da ide u Knin jer nije želio biti meta. I Miloševiću je bilo jasno da će postati meta: - To sam prelomio. Prihvatio sam tu vrstu tereta zahvaljujući podršci bliskih ljudi, a za ove skeptične nadam se da će vremenom uvidjeti da se moja žrtva isplatila. A to će biti moguće jedino ako održimo ovakvu politiku Vlade - kaže četrdesetšestogodišnji Milošević, pravnik, rođeni Šibenčanin, u SDP-ovu mandatu i državni tajnik u Ministarstvu uprave, od lani i predsjednik Srpskog narodnog vijeća.

Vaš kolega Milorad Pupovac poručio je da idete u Knin da biste stavili križ na mržnju koja dominira hrvatsko-srpskim odnosima. Što mislite - jeste li u tome uspjeli?

- To je za mene jedna od najboljih kratkih definicija. Reakcije na moj odlazak u Knin u Hrvatskoj su bile pozitivne, ljudi su to većinom dobro prihvatili. Mislim da smo pokrenuli dobar proces, postavili zdrave temelje za izgradnju društva tolerancije. Mojim odlaskom u Knin priča nije završena, nego ja to vidim kao početak koji nas sve može okrenuti budućnosti i pomoći nam da izađemo iz svojih pozicija u koje smo ukopani, da čujemo jedni druge i - najvažnije - da prestanemo s mržnjom.
Ne tako davno, u siječnju 2019. godine, i sami ste rekli da se još nisu stekli uvjeti za zajedničku komemoraciju i naglasili ste da smatrate najvećim porazom što se ne obilježava mirna reintegracija.

Što se promijenilo u tih godinu i pol?

- Imali smo parlamentarne izbore na kojima krajnja desnica nije uspjela ostvariti uspjeh kojem se nadala. Desnica je gradila svoju kampanju na antimanjinskoj retorici, a pobijedio je Andrej Plenković koji se nije distancirao od suradnje s manjinama, pa tako ni Srbima, i napravljen je politički iskorak: Srbi imaju svog potpredsjednika Vlade, a meni se otvorila prilika da moja stranka i ja damo svoj doprinos u stvaranju dobre atmosfere u društvu koja će poticati kulturu pomirenja i mira, tolerancije i dijaloga. Istina, mi smo podržavali vladajuću većinu i u prethodnom mandatu koji je bio pun izazova, jer je ekstremna desnica stalno nastojala razbiti suradnju s HDZ-om. Novi mandat i nova Vlada pružili su priliku da napravimo iskorak prema budućnosti.

Obilježavanje Oluje u Kninu ove je godine opisano kao povijesno i mirovnjačko. No, takvih je simboličkih gesta bilo u mandatu Ive Sanadara koji je izgovorio javno ‘Hristos se rodi’, do Slobodana Uzelca u Vladi... Što vam daje nadu da mislite - ovaj put je drukčije?

- Svatko dobronamjeran pozdravit će gestu odavanja poštovanja svim žrtvama. Ali, i sam sam oprezan i mislim da ta gesta neće ništa vrijediti ako politika tolerancije ne bude sustavna politika Vlade. Ako ne poboljšamo životne uvjete ljudi u ratom stradalim područjima, ne dovedemo im struju i vodu i omogućimo dostojan život, onda moj odlazak neće imati težinu. Upravo iz tih ranijih pokušaja trebamo učiti kako bismo, ovaj put, uspjeli stvoriti društvo u kojem će se svi osjećati ravnopravnim građanima.

Napravljeni su pomaci oko reelektrifikacije te izgradnje, sanacije i obnove vodovodne mreže, a potrebno je nastaviti s tim projektima kako bi svi do 2021. imali struju i vodu. U prošlom mandatu preživjeli smo i uspone i padove, a sad mi najviše nade daje to što je Plenković imao afirmativnu retoriku u kampanji, nije isključivao suradnju sa SDSS-om, a građani su glasali za takav HDZ u velikom broju i dali povjerenje toj politici Andreja Plenkovića. To mi daje nadu da većina građana želi takvu politiku, da će je HDZ nastaviti graditi i da se više nećemo vraćati na staro.

Zašto je do zajedničkog odlaska u Knin trebalo proći 25 godina?

- Za sve treba vremena, narativi su svih tih godina bili isključivi, pogotovo kod obilježavanja raznih obljetnica. Srbi nisu gledali Oluju kao pobjedničku redarstvenu akciju, nego kao traumu egzodusa, strahova, stradanja. Postojao je jaz koji bi se mogao prevladati političkom voljom, na način koji je istaknuo premijer u svome govoru: spomenom na srpske žrtve i stradanja i da se prihvati to da Srbi zbog vlastitog stradanja u Oluji ne mogu ne imati osjećaj tuge, pogotovo oni koji su otišli iz svog zavičaja.

Kako ste se vi osjećali u Kninu s obzirom na svoju obiteljsku povijest?

- Nije mi bilo lako donijeti odluku, mislim da je lakše bilo ne poduzeti ništa, da stoji status quo. Ali svjestan novog početka mandata, svoje pozicije kao člana Vlade, uzimajući u obzir i klimu u društvu, razmišljanja dobrog dijela Srba, kao i svoju obiteljsku priču, smatrao sam da je to racionalan i odgovoran politički korak - da ako odem na državno obilježavanje obljetnice Oluje, svejedno mogu sam iskazati poštovanje prema žrtvama i tako ispuniti i tugu koju sam osjećao zbog svoje obiteljske tragedije.

Da svojim primjerom mogu pokazati da možemo pamtiti svoje žrtve, priznati i poštovati žrtve drugih.

Bilo bi mi draže da sam mogao izbjeći svoju osobnu priču, ali osjećao sam potrebu da prvo sebi objasnim zašto idem, a onda odgovornost da pojasnim i javnosti da bolje razumije motive i smisao odlaska u Knin. Moja priča je specifična meni samo zato što je moja, ali mnogi imaju daleko teže neispričane priče. Siguran sam da ponešto moje priče ima i u pričama velikog broja i Srba i Hrvata.

Naglašava se važnost oprosta. Je li vašem odlasku u Knin trebao prethoditi oprost za ubojstvo bake?

- U sebi sam brzo raščistio i imao sam podršku obitelji i brojnih ljudi do kojih mi je stalo. Žao mi je samo što moj pokojni otac nije živ pa da sam s njime mogao o tome razgovarati. Jako malo ljudi je znalo da je meni baka ubijena nakon Oluje, ali niti ti koji su znali nisu znali detalje, ni tko ju je ubio ni u kakvim okolnostima, kao ni to gdje je bio moj otac. Nisam nikad o tome pričao, nisam htio isticati svoju priču, dosta sam introvertna osoba i ovakvo razotkrivanje je za mene bilo neobično. Mislio sam zapravo da nikad niti neću javno govoriti o tome.

Žarko Puhovski vam je zamjerio što niste pljeskali u Kninu...

- Neki su mi zamjerili što nisam stavio crni flor, neki što nisam stajao sasvim mirno. Nisam pljeskao, to je bila neka moja nesvjesna reakcija. Cijelo vrijeme bio sam svjestan da sam kao državni dužnosnik došao na obilježavanje Oluje, a htio sam iskazati pijetet prema žrtvama i ljudima koje predstavljam. Moj legitimitet izvire dijelom iz ljudi koji su stradali i vodio sam računa o njima.

image
Marko Todorov/Cropix

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prozvao vas je što tu odluku niste donijeli s njim i sa Srbijom. Jeste li uoči odlaska u Knin imali kontakte sa službenim Beogradom i pokušali dobiti blagoslov?

- Samo ću reći da smo razgovarali i obavijestili Srbiju o planu da odlazim u Knin. Odluka je na kraju bila isključivo naša, računajući i na sve pozitivne i negativne posljedice, ali s dubokim uvjerenjem da je dugoročno dobra za Srbe koji žive u Hrvatskoj, a onda i za odnose između Hrvatske i Srbije.

Stalno se propituje odnos SDSS-a sa službenim Beogradom, iznose sumnje u vašu ovisnost, tvrdi da idete u Srbiju po mišljenje.

- Srbija je država matica Srba i naša prva susjedna država. Prirodno je da mi kao politički predstavnici Srba u Hrvatskoj idemo u Srbiju, tražimo podršku za projekte i ostvarivanje raznih prava, kao što i Hrvati iz Srbije dolaze u Hrvatsku i traže podršku. To rade politički predstavnici svih manjina. To smatram sasvim normalnim i legitimnim. Naš odnos sa Srbijom je stalno pod mikroskopom i gleda se isključivo kroz prizmu rata i nesporazuma iz prošlosti.

Tako je bilo i kad je Tadić bio predsjednik - uvijek nas se sumnjičilo da nama Beograd dirigira politiku. Naši razgovori s Beogradom u skladu su s pozitivnim propisima i međunarodnim ugovorima, kao što Hrvatska ima ustavnu obavezu da brine o Hrvatima izvan Hrvatske, imamo Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske i nitko oko toga ne pravi problem i ne treba ga praviti. Jedino što mi želimo su što bolji odnosi između dvije zemlje.

No, odnos SDSS-a sa Srbijom određuje i odnos srpske zajednice i Hrvatske. Dojam je da ne treba očekivati velike promjene od službenog Beograda kad Vučić ima istu retoriku već 25 godina, a za njega je Oluja etničko čišćenje i bio je radikalno protiv vašeg odlaska u Knin.

- Dvije zemlje su isprepletene raznim vezama koje su bolje i jače od službene politike, i što se tiče gospodarstva, i sporta, i kulture, i mislim da je za budućnost svih nas važno da se ostvari dobrosusjedska politika unatoč nekad teškim riječima i razdoblju zatezanja političkih odnosa.

Ne očekujem u narednom periodu nikakve revolucionarne promjene, ali, ipak, očekujem korake prema dobrosusjedskim odnosima. Neka svaka država vodi svoju politiku i štiti svoje interese, ali bitno je da nam se odnosi ne zatežu jer se to uvijek prelama preko leđa manjinske zajednice, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj.

Kad ministar vanjskih poslova Ivica Dačić kaže da vam ne daje zeleno svjetlo za odlazak u Knin jer da ga je strah da će vas iskoristiti...

- Nisam uopće razmišljao na taj način hoće li me netko iskoristiti, nego hoću li uspjeti ili neću u ovome što smo pokrenuli s Vladom; da se trudimo izgraditi atmosferu pomirenja i dijaloga u kojem žrtvama odajemo počast i priznajemo njihova stradanja bez obzira na nacionalnost - to mi je bilo primarno. Strah me je samo toga da se to ne primi. Vjerujem da nitko, barem dosad, nije ‘zloupotrijebio’ moj odlazak u Knin.

Smatrate li da je premijer Plenković stavio radikalnu desnicu na mjesto, protokol ih je marginalizirao, nije bilo ispada. Što to vama znači?

- Premijerov govor pozdravilo je 95 posto političkog spektra, to je ono što je bitno, to je zapravo dokaz koliko je cijelo društvo čekalo takav govor i geste u Kninu.

Što vi očekujete od premijera u daljnjoj fazi? SDSS tvrdi da se formiranjem nove Vlade dobila šansa da se odlučnije krene u sankcioniranje akata nasilja prema Srbima. Možete li to konkretizirati?

- Premijer je dobio na izborima podršku za svoju politiku, a ovakav način obilježavanja Oluje i moj dolazak i njegov govor javnost i mediji su pozdravili. Tako se stvaraju pretpostavke i da sutra potpredsjednik Vlade Tomo Medved i ja odemo u Grubore i odamo počast žrtvama u Gruborima, da dođe i predsjednik države. Da uz to premijer najavi dolazak u Varivode. To su simboličke geste, ali stvaraju osnove da cijelo društvo postane nepropusnije prema dizanju tenzija, govoru mržnje, kao i nasilju izazvanom etničkom mržnjom.

Na kakve poteze pritom mislite?

- Prije svega na poteze koji će omogućiti da društvo efikasnije tretira govor mržnje i sankcionira snažnije one koji na taj način potiču međunacionalnu mržnju. Treba vidjeti što bi se još dalo napraviti da dođemo do toga da u društvu gledamo sa stvarnom osudom na takve pojave te ih kažnjavamo na vrijeme i smisleno. Time bi se izbjegle situacije kao s onim mladim navijačima iz Kustošijanske ulice i onim groznim transparentom. Meni je stalo da se transparenti bezrezervno osude i da svi koji trebaju reagiraju to učine na pravi način, od sudstva do Državnog odvjetništva.

Jako je važno kroz obrazovni sustav graditi toleranciju. Moj osnovni cilj je da djeca srpske nacionalnosti ne osjećaju stigmu, ali da je ne osjećaju ni povratnici koje se često označavalo kao sumnjivce, da se promijeni odnos prema njima i da ih se tretira kao ravnopravne građane Hrvatske koji tu traže sreću kao svi drugi građani. Tu je važan odnos Vlade prema manjinama, jer Vlada s vrha producira atmosferu u društvu, ona svojom politikom gradi poštovanje i prihvaćanje u društvu. To su sve pretpostavke da se građani srpske nacionalnosti, i ne samo oni nego sve manjine i ranjive skupine u društvu osjećaju kao ravnopravni građani.

Premijer Plenković je u svom prvom mandatu osnovao Vijeće za suočavanje prošlošću koje je dopustilo da se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ iznimno koristi, prilikom komemoracija. Očekujete li da premijer i Vlada zauzmu u ovom mandatu malo čvršći stav u kojemu iznimke neće biti prihvatljive?

- Svoj stav sam iznosio i kao zastupnik: ZDS je nedvojbeno ustaški pozdrav iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Vijeće je pokušalo pomiriti nepomirljivo i zauzelo je stav da je taj pozdrav nedopustiv, osim u iznimnim slučajevima. Sad se taj stav Vijeća zloupotrebljava, odnosno šire se granice kad bi se trebalo tolerirati klicanje ZDS i svaka se prilika proglašava komemorativnom - u tome i jest problem te iznimke. Mislim da nam je potreban čvršći stav o tome i da bi svaka rasprava o tome treba polaziti od stava Ustavnog suda koji je jasan: da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom. Mahanjem simbolima NDH i izvikivanje ZDS na ulici ili stadionu nije slika Hrvatske koju želimo i taj stav dijeli velika većina građana Hrvatske.

Vjerujete li da će premijer Plenković imati snage to jasno podržati?

- To je i dalje osjetljivo političko pitanje. Volio bih da vrijeme pokaže da možemo postići politički konsenzus. Problem nije u stavu Vijeća, nego u tome što je taj pozdrav već 20 godina u pravnom prometu. Vijeće je imalo to u vidu. Nažalost, praksa pokazuje da se to zloupotrebljava i da bismo trebali zauzeti čvršći stav.

Povjesničar Tvrtko Jakovina upozorio je na promjenu retorike ministra Tome Medveda i potpredsjednika Sabora Željka Reinera i postavio pitanje - štite li oni samo svoje pozicije ili je došlo do točke preokreta. Što vi mislite?

- Nikome ne oduzimam pravo na njegovo mišljenje, pogotovo imajući u vidu ranije velike geste koje su ipak pale u vodu. Uvjeren sam da je došlo do preokreta. Ne volim komentirati politiku drugih stranaka, ali činjenica jest da je Plenković uvjerljivo pobijedio krajnju desnicu u svojoj stranci, ali i na izborima s politikom desnog centra koja je sad postala dominantna - ta je politika HDZ sada toliko jaka da nema ni razloga za promjenom smjera.

Ministar Medved ide u Grubore - očekujete li da taj potez promijeni odnos prema Srbima u Hrvatskoj?

- Velika je stvar da potpredsjednik Vlade i ministar branitelja dolazi u Grubore odati poštovanje žrtva srpske nacionalnosti. Mislim da je to prvi takav dolazak na takvu komemoraciju i da će u očima običnih ljudi predstavljati golemu i važnu promjenu. Njegov dolazak znači i osudu zločina koji se dogodio i tim dolaskom Vlada šalje jasnu poruku, jasno NE ratnim zločinima koji su nad Srbima počinile hrvatske snage. Država se time jasno distancira i pokazuje da ne može biti opravdanja za ratni zločin ni u čije ime.

Iako je pravna sudbina slučaja Grubori završila oslobađajućom presudom i obitelji žrtava ostavila bez satisfakcije.

- Za zločin nad šestero staraca svi su znali od samog početka, a optužnica je dignuta tek 2010. i na kraju je sud utvrdio da se nesumnjivo radi o zločinu, da žrtve nisu žrtve ratnog djelovanja nego egzekucije i utvrđena je odgovornost koja je to jedinica napravila. Jedino što nisu utvrdili tko je konkretno izvršio ubojstva. Zato je važno da ministar Medved ode u Grubore. Grubori su tužna priča koja nije samo povezana s ubojstvom civila nego i s time da je država propustila odmah reagirati, pronaći i kazniti krivce, zatvorila je oči pred ubojicama koji su se na kraju izvukli.

Dragan Crnogorac, predsjednik Saveza srpskih udruga u Hrvatskoj, tvrdi da srpska zajednica vašim potezom nije zadovoljna, a ranije su se čule i kritike da Srbi ne bi glasali za vas da su znali da vam je otac bio mobiliziran.

- Imam razumijevanja za ljude s različitim mišljenjima, pogotovo one koji su doživjeli neku nepravdu, ali ovdje se radi o promašenim napadu i isključivo o političkoj promociji i pecanju političkih poena. Tribina na kojoj se o tome raspravljalo nije bila posjećena, nema političku težinu i samim tim ni Crnogorac nije relevantan.

Iako ste rođeni i odrasli u Šibeniku, domovnicu ste dobili tek nakon rata. Zašto ste tako dugo morali čekati?

- Meni je teško sebe isticati, ali jesam na svojim leđima proživio i stigmatizaciju i diskriminaciju. U mojoj obitelji osim sestre godinama nitko nije mogao dobiti domovnicu. Službeno objašnjenje je bilo da smo upisani u matičnim knjigama koje su ostale na ratnom području i da iz tog razloga ne mogu dobiti domovnicu. To je imalo za posljedicu puno praktičnih životnih problema. A mene navelo na odluku da dignem glas protiv diskriminacije i borim se jer želim tu živjeti pokazujući vlastitim primjerom da se stvari mogu mijenjati na bolje borbom kroz institucije. Hrvatska ne bi bila to što jest da nema Srba koji su dali nemjerljiv i neprocjenjiv doprinos u bilo kojem segmentu društva.

To vam je bila motivacija da u SNV-u dajete besplatnu pravnu pomoć i za politički angažman?

- Politički angažman je došao postupno, isprva sam pomagao Srbima povratnicima svojim pravnim znanjem, iako bih se jednom volio opet baviti svojom strukom, javnom upravom. Davanje pravne pomoć je bilo psihički jako zahtjevno, morao sam izvući bitno iz mora problema koji tište ljude koji su doživjeli nepravdu ili osobnu tragediju. Tu se nakupi puno tereta na duši, i zato je osuđena na ograničeno trajanje: i dan-danas me proganja što nekima nisam uspio pomoći, ali motor su mi bili oni kojima jesam - to mi je bila najbolja duševna plaća.

Jakovina je rekao da ‘kao što Hrvati moraju shvatiti da se povijest Drugog svjetskog rata ne može ograničiti na svibanj 1945., tako i Srbi moraju biti svjesni da se rat na području bivše Jugoslavije počeo zbivati i od Republike Srpske Krajine’. Jeste li spremni za to?

- S tim nemam problema. Došlo je vrijeme da čujemo jedni druge, da možemo o svemu, pa i o ratu i onome što mu je prethodilo otvoreno razgovarati, s razumijevanjem, bez osude i nametanja krivnje. Kad gledam svoju zajednicu, ne ističem samo Oluju, devastirani smo činjenicom da nas je ostala samo trećina u odnosu na razdoblje prije rata. Srba danas ima 400.000 manje - možemo o tome razgovarati bez tenzija, sa sviješću o tome što se događalo do 1995. i osuđujući ratne zločine te uvažavati jedni druge bez obzira na različito tumačenje povijesti. Vjerujem da se samo tako možemo potvrditi kao demokratsko društvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. kolovoz 2020 16:49