PIŠE JELENA VELJAČA

Rektor nas pokazuje kao stoku na sajmu jer su valjda samo ružne žene pametne

Moram javno priznati da mislim da je Borasov ispad za njega vjerojatno nekakav uvrnuti dokaz džentlmenštine
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 27. prosinac 2020. 20:54

Rektor Boras ima jako loš imidž. Naravno da je u zajedničkom plesu modernog i konzervativnog, stabilnog i onog što se i dalje istražuje, svijet oko sebe pa i samog sebe, progresivnog i statičnog, uvijek figura rektora ona koju se napada, kritizira, propitkuje. Ona mora biti lik iz jedne te iste drame tijekom civilizacije: očinska figura koju moramo, kao u bajkama, propitivati, napadati, mrziti, simbolički ponekad i ubiti, osnažujući tako sebe i potvrđujući svoju poziciju odrasle osobe na ovom svijetu i/ili u akademskim krugovima, pa i oslobađajući se od autoriteta koji nam je jednom bio dojka bez koje ne bismo preživjeli prvi semester fakulteta. Ali ovaj rektor, nažalost, nije ta figura sijedog Boga kojeg moramo svrgnuti iako smo mu se, jednom, molili. On je netko koga se odriču baš svi intelektualci čije mišljenje nije prodano za političke bodove.

On je isto simbol, ali, simbol da se u posttranzicijskom užasu u koji je u Sanaderovoj eri zaglibila Hrvatska, čak i sveto mjesto na koje, istina, siledžije i ne pretendiraju, vjerojatno jer većinom i ne znaju da postoji, čak i akademski krugovi, pretvorilo u kaljužu koja sliči nekoj Boschovoj uznemirujućoj slici, ili pak nacrt iz cirkusa koji će postati set novog filma strave i užasa. On je postao simbol kompletnog moralnog propadanja ovog društva: ako rektor zaziva biblijske vrijednosti i plaši studentice činjenicom da bi mogle ostati neudane i bez djece tijekom dodjele sveučilišnih stipendija, ako se rektor dodvorava kontroverznom gradonačelniku netom pristiglom iz pritvora dodjeljivanjem posve nepotrebnog počasnog doktorata poput odličja, onda su i posljednji ostaci stupova uređenog društva popustili pod nouveau riche tsunamijem.

Uvijek je zanimljiv fenomen postajanja simbolom nečega, i zna se dogoditi, moramo toga biti svjesni, da se ponekad u tom procesu interpretacije dogode i velike nepravde. Ne treba čovjek biti pretjerano koncentriran da se sjeti nekih mnogo masovnijih zabluda o likovima i djelima iz prošlosti pa je tako doista moguće da je prijezir koji studentski krug godinama, što akcijama, što riječima, što na društvenim mrežama, iskazuje prema Borasu, pogrešno usmjeren, ali najnoviji događaj nije pomogao navodno najmoćnijem čovjeku zagrebačkog sveučilišta. “Samo skinite malo ovo da vas vidim. Krasno. Evo, slikajte ovu našu lijepu kadetkinju, ne samo pametnu, nego i lijepu, je l’ tako?” rekao je nevino naš rektor, posve nesvjestan bure koju će izazvati. Mizoginija, neprimjeren komentar u javnom prostoru i šovinistički ispad - samo su neki od opisa Borasova postupka.

Međutim, postoje i žene koje su javno izjavile da se od muhe radi slona, da je kompliment kompliment, i da je ova priča dokaz da se pretjeruje s političkom korektnošću koja će nas, ne daj Bože, dovesti do toga da se ženama neće nitko usuditi reći da je lijepa, a kao što znamo, sve žene to vole. Pa sam danas kad me urednik zamolio da napišem neku lijepu želju za Novu godinu, jer ljudi navodno i to vole, odlučila objasniti zašto je moja želja da se stvarno više nikad nitko, muškarac ili žena, a posebno rektor ili rektorica, ne usude komentirati ženski izgled na sceni, pred publikom, pred medijima u trenutku kad toj istoj osobi dodjeljuju nagradu za izvrsnost u njezinoj dosadašnjoj karijeri.

Prvo, zato što to nije kompliment, jer u tom trenutku Boras ne predstavlja sebe doma na kauču ili tapeciranoj fotelji, nego instituciju koja nagrađuje tu ženu, ali ne za izgled, jer rad na sveučilištu, očito, nije bitka za lentu na izboru ljepote. Ne, ne mislim da gospodin Boras nema pravo reći bilo kojoj ženi koja s njim nije u poslovnoj vezi da je lijepa, iako mi je sama ideja bilo kojeg muškarca koji hoda gradom i tako, ničim izazvan, a Boras je to svakako bio, naglas ocjenjuje izgled žena pomalo bizarna, ali u situaciji u kojoj on kao rektor govori kadetkinji da skine zaštitnu masku s lica (o bizarluku poruke o skidanju maske u teškoj epidemiološkoj situaciji možda bolje da ne govorimo) je za svaku osudu.

No, da nije bilo mojih kolegica kojima je posve normalno da muškarac na poziciji moći, i to ultimativne, govori djevojci da skine masku i pokaže lice, hajde, hajde, pokaži se, štoviše, jedino loše u tome što vide je besmislenost borbe za ženska prava (jer smo se valjda konačno izborile za to da nas rektor javno pokazuje kao kakvu stoku na sajmu, vidi je, i lijepa i pametna, a sve iz staromodne ideja da su samo ružne žene pametne, jer lijepima pamet baš i ne treba te će se, blago im se, udat s osamnaest), ne bih se pretjerano zakačila za tu temu: muškarci u odorama s kojekakvim ogromnim lancima koji dokazuju njihovu seniornost su mi odavno, ne bez razloga, izuzetno sumnjivi i pomalo ridikulozni.

Čak moram javno priznati da mislim da je Borasov ispad za njega vjerojatno nekakav uvrnuti dokaz džentlmenštine pa sam se jako dvoumila oko toga koliko snažno da stisnem papučicu oko samo još jednog dokaza da gotovo svi muškarci na položajima moći u Hrvatskoj robuju patrijarhalnom diskursu jer ne znaju bolje, iako znaju mnogo, kasnije smo u opravdanjima doznali, o grčkoj filozofiji, ali presudilo je nešto što mi se čini da je kao želju, dragi uredniče, važno staviti pod bor 2020.: takav “staromodni” način opravdan generacijskim jazom direktno je povezan s nasiljem.

Svaka vrsta pretvaranja žena, a posebice onih koje su svojim radom zaslužile da budu na sceni, u objekt čiji se lijep izgled glorificira, poručuje ne samo da je ženski izgled zauvijek, što god ona učinila i koliko god patenata, scenarija ili strategija iza sebe imala, mjerilo njezine vrijednosti, nego i da je u redu, kad nam paše, svesti je upravo na to - Coppeliju koja se poput lutke mora okretati u izlogu. Volim li ja da mi moj partner kaže da sam lijepa, čula sam pitanje kad su se društvene mreže uskovitlale oko ove teme, a pravi je sadržaj pitanja bio zapravo jesam li normalna ili je moje mišljenje o Borasu i kadetkinji koju je sveo na Coppeliju konačni i krunski dokaz moje frigidnosti. Velika je razlika između javnog i intimnog prostora. No, s jednim se slažem sa svojim neistomišljenicima: ta su dva skupa vrijednosti spojene posude i ne mogu biti odvojene.

I tek kad se javni prostor revolucionarizira, i osobni će krenuti u promjenu za kojom žudi i koju stavljam, uz kolačiće i mlijeko, na prozor za Djeda Mraza. Kad dijete zaspe obmanjeno još jednom dogovornom prevarom, pojest ću kolač koji sam napravila i popiti mlijeko koje sam kupila, i zahvaliti stvarnosti što ništa od toga nisam morala dobaviti u dom izgledom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. listopad 2021 18:12