- Ljudi, ostavio je Srđan nešto para, oćete šta pit? - negdje iza podneva mrtav-ozbiljan pitao je mladi šanker goste jednog od tri vrlička kafića, sva tri smještena na skromnoj glavnoj ulici, piše Slobodna Dalmacija.
Svi su već na pivama. I nimalo iznenađeni klimaju glavom. Čuje se tek “daj meni, daj njemu, šta’š ti”.
Ondje, u Braje, većina stolova je zauzeta. Osim onoga kraj vrata, ispod pikada. Njega čuva pločica s ugraviranim natpisom “rezervirano”. Za koga? Za Serđu.
- To je njegov stol i zna se da on tu sidi. Svaki dan. Uvik je to za njega bilo rezervirano. Svako jutro tu je pio kavu... - govori nam šanker, a ono što je zanimljivo jest da su Vrličani vrlo lako o Serđi počeli pričati u prošlom vremenu. Kažu kako vjeruju da će se vratiti, ali nesvjesne jezične odluke ih demantiraju.
Ostavio svima za piće
Nekadašnji 59-godišnji voditelj banke, za kojim se preko granice traga zbog manjka od navodnih 11,5 milijuna kuna, dobio je nadimak Robin Hood.
Sjedamo za šank jer ni mi ne odbijamo priliku popiti štagod na račun najomiljenijeg bjegunca nakon bika Jerryja.
I već tu kreću priče:
- Meni je maka minus s računa, evo i njemu isto. A i njoj tamo - pokazuje rukom naš sugovornik na ljude o kojima govori, a oni potvrdno, sa sjetom u očima, klimaju glavom.
- A nije to triba napravit. Ništa od toga nije dobio, samo je sebi moga problem stvorit. Nismo ni rod! Nego eto, meni je ćaća iša s njin u lov i spomenio mu taj minus i... on je to riješio. Robin Hood. Uzima je od bogatih i dava siromašnima. To je naš Serđo - ponosno će mladić.
Naravno da nam nije rekao kako se zove, a sve i da je, ne bismo napisali. Dogovorili smo se, ako policija pita, da ćemo reći da smo sve izmislili. Zato su nam otkrili:
- Bio je legenda. Uvik je bio za ekipu. Ostavio je po kafićima pare da ljudi piju...
A je vam neka baza...
- Pa je, napravio je to!
Ma lažete!
- A je, lažen! Evo pitajte koga oćete. Zašto smo svi veseli i zašto svi u podne pijemo.
Smijemo li znat koliko vam je ostavio? Koliko je to, recimo, u gajbama? - pitamo mi, a na to se začuje nasnimljeni smijeh iz televizijskih serija. Tek nakon nekoliko trenutaka netko uspije doći do riječi i prozbori: “Čuješ šta pita, da koliko je to u... u... gajbama!”, onda opet svi odvale. Ali ono, od srca.
Odgovori jedna od rijetkih djevojki u kafiću:
- Ima tu doslovno za dva života. I reka je da ništa osim alkohola ne smimo naručivat. Bio je tu svako jutro. Poslat će nan razglednicu, sto posto. On je za nas legenda i dalje.
Za stolom nešto zavučenijim od ostalih sjedi čovjek kojeg su nam predstavili kao profesora. Kaže: “Kad je ban Jelačić sredio Mađare, digli su mu spomenik, pa je red da se sad napravi jedan i Serđi”. Na to se šanker nadovezuje: “Ko in je kriv kad su prvi počeli krast”.
’Odličan čov’k. Pošten!’
Ulazimo u drugi kafić. Za šankom je tek četvero, petero mještana. Laktovima brane svoj komad daske i razgovorljivo po njemu prosipaju uspomene na Serđu. Ali kako smo ušli, tako su zašutjeli. Čuje se tek zveckanje boca, povlačenje stolica, žamor. Okreću glave prema zidu, prave se da nas ne vide. Nevoljko za novine komentiraju. Kažu - ne sviđa im se tko za njih piše, “sve odreda komunjare”. Ipak, uspijevamo od šankera čuti kakav je, ako se njega pita, taj Serđo:
- Bio je on odličan čov’k. Pošten!
A šta mislite, zašto je ovo napravio?
- Ha, ne znan, vid’ćese. Šta je bilo. Ima zakon, saznaće se - ravnodušno će, prebacujući krpu preko ramena, a s dna šanka polako se uvis diže ruka, onako kao u razredu. I dopiru otegnute riječi: “Znan ja... zašto je ot’ša”.
Nastupa tišina. Svi pogledaju u njegovu smjeru, ali nitko ništa ne govori.
Pitamo šankera, je li vrlički heroj imao nekih financijskih problema?
- On je bio devastiran šta se banka zatvara, k’o i svi građani.
- Pa je zato otišao!? - čudimo se, više ironično, a s dna šanka kroz buku s radija i oblak dima ponovno se začuje: “Znan ja zašt... je ot’ša!”
Na to se u razgovor uključuje jedan od gostiju i kaže da ne vjerujemo ništa što nam govore jer da svi znaju kako je on otišao jer je imao, a onda dosta tišim glasom, praktički šapatom, za novine, ravno u diktafon kaže: ljubavnicu.
Ta je tvrdnja, iako tiho izrečena, ekspresno razljutila šankera:
- Pa šta da je ima ljubavnicu! Ko to danas nema ljubavnicu!? Ima san i ja, pa šta! Je*en ja čov’ka koji nema ljubavnicu, a ti se zapitaj kakav si ti to čov’k ako nemaš ljubavnicu, sram da te bude!
Nije ni gost šutio: “A ti si jedna obična stara komunjara!” I tek što je stigao odgovor: “Ma ko je komunjara, ja komunjara!?”, a potom se uplela i HVIDR-a i tko je koliko bio u ratu, mi smo polako krenuli preko vrata.
I onda se po treći put začulo. Ali ovaj put točno ispred nas. Uredan, uglađen gospodin. Kaže: “Ma znan van ja... zašto je Serđo oša”.
Zato nestrpljivo pitamo: “Dobro, dobro, kažite. Zašto je pobjegao?”
- Zato šta je uzeja pare iz banke!
Zabranjena tema
U trećem kafiću, Serđo je zabranjena tema. Ne pretjerujemo, evo što kaže tamošnji šanker:
- U ovom kafiću Serđo je zabranjena tema.
Ali, zašto?
- Zato šta san ja tako reka.
Dobro. Tu se nismo dugo zadržali. Prešli smo cestu i našli se na nekoliko metara od banke. Odnosno, nekadašnje banke. Sad tu radi samo neonska reklama. Ispred ulaza je plakat s rijetkim pticama ovoga kraja. Razmišljamo kako ih je Serđo kao dugogodišnji lovac zasigurno napamet znao, a i on bi se mogao svrstati u tu kategoriju.
Ispred poslovnice odakle je odletio, parkiran je poveći kombi. Radnici iznose kutije s uredskim priborom i božićnim ukrasima. Neki važan čovjek na mobitel nabraja gdje sve ta zgrada prokišnjava. Unutra je desetak ljudi u odijelima, kojima ne smeta što alarm neumorno pišti.
Policija je svoje obavila. Sad je red da se ugase svjetla, piše Slobodna Dalmacija.