Svakog dana na Zavodu za intenzivno liječenje djece u KBC-u Split događaju se mala, a velika čuda, piše Slobodna Dalmacija.
Požrtvovni tim liječnika, dječjih intenzivista, te medicinskih sestara budno pazi na male pacijente, od novorođenčadi, malih bića koja teže tek 500 grama, do adolescenata od 18 godina.
Njihova životno ugrožena stanja traže najbolje stručnjake, najbolju skrb, srčane ljude koji su odabrali dječju intenzivnu skrb za svoj poziv. Na ovom odjelu to i dobiju.
- Ovi ljudi koje ovdje vidite su vam najbolji na svijetu. Dječja intenzivna je jako uska specijalnost. Godine i godine su to učenja, usavršavanja i nadogradnje znanja i iskustva. Ovi ljudi nemaju radnog vremena.
Dolaze i bez da ih se pozove i ništa ne traže za to. Divni su to ljudi, a cijela služba je tako dobro organizirana kao nigdje u Hrvatskoj. Ljudi koji ovdje rade imaju ogromno srce - kaže nam dr. Julije Meštrović, ravnatelj KBC-a Split, koji je prije te funkcije bio član ovoga čudesnog tima, Zavoda koji će 28. prosinca proslaviti 20 godina postojanja.
Donirali i umirovljenici
Dr. Meštrović iznimno je ponosan na sve ljude koji čine taj zavod kojeg je osnovao prije dva desetljeća doslovce iz ničega. Do tada su se mali pacijenti, teško bolesni, liječili na odjelu za intenzivnu skrb za odrasle, što je bio veliki deficit Klinike za pedijatriju.
- Uvidio sam težinu problema i nakon završetka specijalizacije posvetio sam se intenzivnom liječenju djece, odnosno hitnim stanjima intenzivnog liječenja djece.
Zahvaljujući mons. Nikoli Eteroviću, dr. Simoni Sandrić i akademiku Davorinu Rudolfu, ukazala mi se prilika da odem u Rim na specijalizaciju, gdje sam radio u bolnici "Agostino Gemelli" i dječjoj bolnici "Bambino Gesu", gdje sam stekao dragocjena iskustva.
Talijani su me primili kao svoga i s njima sam bio ravnopravan član tima. Nakon povratka u Hrvatsku osjećao sam se potpuno spreman, te je pokretanje Zavoda bilo moj prioritet.
Nismo imali ni opremu, ni osoblje, ni odjel. No uspjeli smo - govori nam sadašnji ravnatelj, prisjećajući se kako su u počecima koristili stare monitore, tek nekoliko respiratora, no medicinske sestre, koje su prozvali "julijevke", slijedile su ga punog srca i želje da pomognu u formiranju današnjeg Zavoda.
- U to vrijeme smo počeli s donacijskom akcijom, gdje je Klinika za pedijatriju s prof. Krželjom dala sve od sebe i okupila jako puno donatora.
Skupilo se oko milijun i pol maraka tada, a sjećam se da je među donatorima bilo puno umirovljenika, koji su davali po 5, 10 kuna, koliko su mogli, no dali su ih iz srca.
Zato danas, 20 godina poslije, želim svima njima poručiti da se isplatilo, da ih nismo iznevjerili, da je stvoreno nešto zaista veliko koje nam vraća višestruko - prepun emocija kaže dr. Meštrović.
Zavod je napredovao i rastao provodeći najsuvremenije metode liječenja, pa je 2018. godine, odlukom Ministarstva zdravstva, postao Referentni centar Ministarstva zdravstva za pedijatrijsku hitnu medicinu, čiji je osnivač i voditelj dr. Meštrović.
Posvećeni svom pozivu
Posjet ovom zavodu, nama je, na sreću, bio samo službeni. No, dolaskom na odjele gdje borave mali pacijenti dok za njih skrbi brižan liječnički tim s medicinskim sestrama, u tišini, strpljivo i pažljivo, osjetite veliko poštovanje, kako prema malim pacijentima u krevetićima koji se bore za život, tako i prema stručnjacima koji im pružaju šansu za život.
- Ovo je naš poziv, naš cijeli život, koji se sastoji od obiteljskog dijela i radnog dijela. Svi smo posvećeni ovom pozivu jer smo tako htjeli, svjesni da skrbimo o najvunerabilnijoj populaciji, najteže bolesnoj djeci, životno ugroženoj, koja zahtijevaju najintenzivniju skrb od subspecijalista dječjih intenzivista.
Na ovom odjelu ne razmišljate o radnom vremenu, o privatnim stvarima, nego se uistinu posvetite djetetu s cijelim timom - dočekuje nas dr. Branka Polić, koja čini taj sjajan tim zajedno s dr. Joškom Markićem, dr. Tanjom Kovačević i dr. Tatjanom Ćatipović Ardalić, uz glavnu medicinsku sestru Sanju Šolić, sestru Biljanu Mijač, zapravo 17 sestara i nekoliko liječnika s Klinike za pedijatriju koji dežuraju na odjelu. Do prelaska na nove funkcije s njima je bio dr. Meštrović, te sestra Ivanka Ercegović, sada glavna sestra bolnice.
- Dijete nam je svima na prvom mjestu. Mi smo njemu potrebni. I to nisu floskule. Nama je zaista poslanje skočiti svim srcem i napraviti za to dijete sve što možemo. Bude teških trenutaka, kada gubite dijete, kada se obitelj djeteta ruši od emocija, a i vama se tad ruši cijeli svijet.
Ipak, ima više lijepih trenutaka, kada imate osjećaj da vam netko daruje čitav svijet, kada iz dežurstva sjednete u auto sretni - kaže nam dr. Polić, ističući kako se za djecu brinu kao tim i u tome je njihova snaga, uz stručnost i vječnu nadogradnju znanja i novih metoda.
- Ponosna sam što sam dio ovog tima. Ovdje se ne gleda zašto nešto ne funkcionira, nego kako će profunkcionirati, kako naći rješenje i pomoći tom djetetu. Najdraži dio posla nam je kada dijete odlazi kući - veli dr. Kovačević.
Golema tuga i neizreciva sreća
Iz dežurstva kući zadovoljan odlazi dr. Joško Markić. Noć prije primio je na odjel novorođenče iz Dubrovnika, sada zbrinuto.
- To je najljepši dio posla, kada ste ostaviti dijete u stabilnom zdravstvenom stanju - kaže dr. Markić zadovoljno.
Mališane na odjelu neprestano paze sestre na čelu sa Sanjom Šolić, koja radi na dječjoj intenzivnoj od samog osnutka odjela.
- Ovo iskustvo je nešto što bih u životu uvijek iznova ponovila, nešto što morate doživjeti da biste hvatili stvarnu vrijednost.
To uvijek kažem mladim sestrama koje nam dolaze, pomalo uplašene i tužne zbog stanja djece koja se tu liječe.
Ovdje se bori za nečiji život, za život djeteta i svakodnevno se nosite sa silnim emocijama, s golemom tugom i neizrecivom srećom. Ne možete otupiti na to, na nečiju tugu i sreću, no naučite se nositi s tim emocijama - iskrena je sestra Sanja
Njezine riječi potvrđuje i sestra Ivanka, iznimno ponosna na sve svoje kolegice koje velike dijelove svog života ulažu u posao, daju svoju osobnost u ono što rade, piše Slobodna Dalmacija.
- Vjerujem da bih sve ovo ponovila jer svaki spašeni život, svaki sretni roditelj koji je otišao preko ovih vrata, daje nam satisfakciju da idemo naprijed i da još više učimo i radimo - kaže sestra Ivanka.
- Istina, nikad nisi dovoljno dobar, zato iznova nalazimo snagu. Dite je dite, a teško bolesno nas najviše treba - dodaje dr. Polić.