Podne je. Čekamo glavnu sestru KBC-a Mariju Grančić da nas uvede na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente na splitskim Križinama. Idemo među one najteže bolesnike koji su priključeni na respirator i bore se za život, piše Slobodna Dalmacija.
Sa skafanderima i pod punom "ratnom opremom". Dolazi sestra Grančić, pozdravljamo se laktovima, upućuje nas opširno što ćemo i kako raditi, te što smijemo, a što ne. Pozorno slušamo. Fotoreporter Duje Klarić i ja pogledamo se, strah se mogao napipati. Osjetila je to i sestra pa nas umiruje: "Kad vas obučemo, sigurniji ste ovdje nego negdje u gradu. Vojnički je ovo režim."
Sestrine riječi došle su nam kao apaurin.
Uto stiže i profesor Ivo Ivić, šef Infektologije, u ruci nosi snop papira. Pružamo ruku, ali profesor se samo nasmije, vrti glavom, kaže "ne ne", te nam u znak pozdrava daje lakat. Onako s nogu pitamo ga kakva je situacija:
- Imamo i pacijenata koji su kritično. Većinom su stariji od 50 godina - kaže profesor Ivić.
A kakva će biti jesen?
- Teško pitanje, vidjet ćemo. Kad se sudare korona i gripa, moglo bi biti problematično - kaže cijenjeni infektolog.
Nastavljamo obilazak, ulazimo u krug zgrade u kojoj se nalaze bolesnici. Sestre koje su odradile četvorosatnu smjenu sjede u dvorištu. Glave im crvene, otisak maske oko nosa i usta. Kao da im je te linije netko potegao crvenim flomasterom. Ruke pomodrile i nagrišpale se od rukavica. Četiri sata su bile u tim skafanderima. Nema pijenja vode, nema hrane, nema na WC. Četiri sata. A u skafanderima je, kaže nam jedna od njih, vlažnije i vruće nego u tropima.
Sad je konačno došlo vrijeme predaha. Piju kavu, pokraj njih i keksi. Ne govore ništa. Samo dišu frišku ariju... Ali dočekuju nas s osmijehom. Nema grintanja, nema kukanja. Posao se mora odraditi. Jedna od njih dok je prolazila usput dobaci: Sad je dobro, ima nas dovoljno, ali što će biti na zimu? Toga se svi bojimo.
S nekih desetak metara sestri Mariji, našoj domaćici, maše jedan liječnik u skafanderu.
- To vam je naš mladi, sposobni anesteziolog Igor Vuković, on se trenutačno sa sestrama bori za nekoliko iznimno kritičnih pacijenata. A svaki dan dolaze novi. Izašao je na zrak, da se malo provjetri, prije nego što uđe u sobu za dekontaminaciju - kaže glavna sestra, a ususret nam dolaze sestre Ana Jadrijević Tomas i Mihaela Pfeifer. Njihova je smjena. Hoćemo li na odjel intenzivne njege, upita nas mlađahna i elokventna Ana.
- Gledajte, znam da vas je strah, ali ja sam sigurnija ovdje nego da sam izvan bolnice - govori isto kao i šefica.
Dupli apaurin.
- Proći ćemo cijelu proceduru oblačenja. Nitko se od nas nije zarazio jer se poštuju svi standardi. Na jedna vrata ulazimo, u posebnoj sobi se presvlačimo, zatim prolazimo kroz odjel i sobe, te izlazimo na drugom kraju zgrade u dio za dekontaminaciju. Skinut ćemo zaštitna odjela, ali na točno propisan način, poslije se istuširamo i biti će sve O.K. Samo slušajte što vam govorimo - objašnjava Ana. U znak odobravanja Duje i ja samo kimnemo glavom, jer riječ sestara ovdje je - zakon.
Ulazimo polako u hodnik, Mihaela nam stavlja alkohol na ruke, zatim nas uvode u neveliku sobu u kojoj ćemo se obući. Oko nas zaštitna oprema, na nekoj ambalaži piše "made in China". Kina nam "izvezla" virus, a sada i zaštitna sredstva. Osjeća se jak miris dezinficijensa, onako kao kad se uđe u bolnicu, ali puno intenzivnije. Navlačimo skafander.
- Evo tebi, Saša, XL, komotniji je - kaže sestra Marija. Duje uzima L. Skafanderi su u plastičnim vrećicama, sa strane povlačim otvarač. Visok sam oko 180 cm, ali skafander je možda i 15 cm viši. Jedna noga, pa druga, povlačim patent i zakopčavam se do grla. Potom stavljam zelenu kapicu na glavu, pa onda kaljače, tj. navlake za noge. I onda jedne rukavice pa druge. I oko tih rukavica sestra Marija mi lijepi traku. Pa mi potom navlači još jedne, narančaste rukavice. Troje rukavice! Onda na lice masku FFP3, potom kapuljaču, pa naočale i vizir.
Naočale mi se magle, ne vidim ništa. Eh, ja sam kriv, nisam poslušao sestru i stisnuo masku oko nosa, pa je navlaženi zrak stigao do očiju. Stišćem masku. Naočale se i dalje magle, ali ipak vidim.
- Kako tebi, Duje, ide? - pitam.
- Odlično. Ali što ćemo s fotoaparatom. Treba li i njega obući?
Sliježem ramenima, ali sestra Marija ima rješenje. Aparat umotamo u najlon vrećicu, a na izlasku ćemo ga dobro natopiti alkoholom. Ništa drugo od privatnih stvari ne smijemo unijeti.
Kako nam je bilo disati pod svim tim? Nije kao pod onim kirurškim ili platnenim maskama, teže se dolazi do zraka, ali navikavamo se brzo. Oblačili smo se nekih 20-ak minuta.
Sestre su nas pregledale, pitaju jesmo li O.K. Dižemo palac prema gore i usput komentiramo da izgledamo kao da idemo u svemir, a ne na infektološki odjel.
Iz uske sobice sa zaštitnom opremom ulazimo u drugu sobu iz koje se ulazi na odjel. Otvaramo vrata na kojima piše "Biohazard" i ulazimo u pratnji sestara na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente. Čujem srce kako mi lupa...
Susrećemo ponovno anesteziologa Vukovića, sigurnim korakom ide po odjelu. Zaustavi se, pozdravi nas kratko i juri pacijentima, već se nekoliko puta presvukao i mijenjao zaštitnu opremu.
Zaustavljamo se ispred jedne sobe, promatramo prizor s vrata. Dva pacijenta priključeni na respirator, duboko sedirani. Već danima tako. Prate im se vitalne funkcije. Neki od njih imaju kronične bolesti, ali da nije bilo korone, sada bi se s unucima možda brčkali na Žnjanu. Obitelji ih ne mogu posjetiti, ali zato zovu, raspituju se, a odgovor liječnika je uglavnom isti: stanje je nepromijenjeno. Teško oboljeli znaju, tako uspavani, na umjetnim plućima provesti više tjedana. A uz njihove krevete svaku minutu je medicinska sestra. Ako se na monitoru pokaže poremećaj srčanog ritma ili poremećaj funkcija kojeg drugog organa, odmah se pali alarm.
"Stanje im se u minutu može promijeniti, zato smo stalno uz njih", kaže sestra Mihaela, koju ljute neodgovorni mladi u javnom prijevozu koji ne nose maske ili drže nos izvan maske. I anesteziolog Vuković prisnažuje.
- Vidim puno tih diskusija, urota, govore da je korona izmišljena. Možda je nekim ljudima lakše kad misle tako. A sad činjenice. Imali smo dosta ljudi koje smatramo mladima na respiratoru. Primjerice, jedan mišićavi muškarac, koji nije imao kronične bolesti prije zaraze koronavirusom. I on dospije na respirator. I što god da sam probao, što god da sam napravio, na kraju ga izgubimo... Svi govore da su samo stariji i s kroničnim bolestima u riziku od komplikacija i smrti. Ne, nisu - odrješito će, ali i pomalo tužno anesteziolog Vuković.
U pratnji sestara ostanemo u sobi s pacijentima na respiratoru. Gledamo oko sebe. Teško je. Iz usta im vire cjevčice, prikopčani su na žice, uređaje, infuziju... Čuje se zvuk aparata. Ritmično šištanje. Iako bližnji ne mogu posjetiti svoje voljene, mogu biti sigurni da su u dobrim rukama.
Odlazimo do susjedne sobe. Isti prizor, još dva pacijenta na respiratoru. Dolazimo i do treće sobe. U njoj tri pacijenta, jedan mlađi muškarac diše samostalno. Opažamo da su na odjelu sve muškarci. Uđemo u sobu, predstavimo se.
- Držim se. Sestre i liječnici su odlični, stvarno nemam pritužbu ni na koga. U petak sam primljen na Zarazni, onda su me prebacili ovdje - kaže nam 46-godišnji muškarac, sliježući ramenima na naše pitanje tko ga je zarazio.
- Nemam pojma gdje sam pokupio koronu. Nisam bio u noćnim klubovima, ništa, nisam ni išao na godišnji sa ženom, ostali smo doma...
Do njega na krevetu leži nešto stariji pacijent, na ustima mu rezervoar za kisik.
- Dobar dan, kako ste? - pitamo...
- Kako je bilo prije, dobro sam. Imam 63 godine, operirao sam karcinom, dakle u rizičnoj sam skupini. Ako netko ne vjeruje da korona postoji, onda bi ga trebalo dovesti ovdje, da se malo osvijesti. Svi misle da je to tamo negdje daleko i neće to mene ili moje najbliže - govori nam. Ostavljamo ih s njihovim mislima i izlazimo iz sobe.
Nakon obilaska Intenzivne dolazimo do kraja hodnika, izlazimo na otvoreni prostor. Da se prozračimo. Sestre mjere vrijeme.
- Deset minuta zračenja - kaže sestra Grančić.
Tih 600 sekundi prolazilo je sporo kao vječnost, jedva smo dočekali da sa sebe napokon skinemo skafandere. Osjetio sam kako mi je majica mokra, kao i donje rublje. I onda smo dobili znak. Uslijedio je najteži i najzahtjevniji dio - svlačenje.
Najprije po rukavicama alkohol, pa skidamo prvi par rukavica, one narančaste boje, potom na ruke na kojima su dvoje rukavice navlačimo nove rukavice, trljamo opet alkoholom. S dvije ruke sa strane uzimamo vizir, zatvarmo oči i usta, lagano ga zategnemo i skidamo s glave.
Potom skidamo skafander, ali ga rolamo preko leđa, tako da unutrašnji dio postaje vanjski, rolamo ga do poda, skidamo zajedno s kaljačama i bacamo u posebnu posudu. Potom skidamo rukavice. I njih rolamo prema van, te navlačimo nove rukavice, opet trljamo alkohol na njih. Zatvaramo oči, usta, te preko glave skidamo masku i kapicu. Skidamo opet rukavice i ruke peremo alkoholom. Skidamo odjeću sa sebe, stavljamo je u crnu vreću, vreću zavežemo. Potom tuširanje i oblačenje u novu odjeću. I to bi bio kraj. Barem što se nas tiče. Naši domaćini su se taj dan presvukli još nekoliko puta.
Uskoro će 15 sati, izlazimo iz bolnice. Dišemo punim plućima. Bez maske. Bez skafandera. Bez naočala i vizira. Ana i Mihaela mašu nam i kreću u sobu za presvlačenje. Njima i vrijednim kolegicama procedura počinje ispočetka.
A kao zaključak možemo samo ponoviti riječi pacijenta iz sobe 3. Ako netko ne vjeruje u koronu, treba ga poslati ovdje. Sve će mu u 10 minuta biti jasno, piše Slobodna Dalmacija.