Marko, Paolo, Andrea i Luca u subotu ujutro otišli su iz Novalje. Imali su plaćeno još tjedan dana, ali nije ih briga. Zatvaranje klubova na Zrću u ponoć skratilo je odmor mladih Talijana. Četvorka u ranim dvadesetim priznaje da ih je strah.
- Sigurno nije bez veze donesena odluka da se klubovi zatvore u ponoć. Vjerojatno je Hrvatska žarište korone - kimaju glavom jedni drugima. Mene gledaju s upitnikom iznad glava. Očekuju da ih utješim, da kažem kako nije strašno. Da nema mnogo oboljelih. Pokušavam, ali odmahuju glavom. Htjeli bi čuti jedno, glavom im se mota drugo. Jedan od njih spominje Bergamo, ostalih troje ponavlja da idu doma. Istetovirani momci nabildanog torza, u 23 sata odlaze u apartman.
Još u četvrtak to je bilo vrijeme kad su pred ogledalom gelirali zadnji pramen kose koji štrči.
Više inspektora nego ljudi
Odluka hrvatskog Stožera civilne zaštite da ograniči rad klubova do 00 sati, nije dobro sjela partijanerima na Zrću. Ionako desetkovanima, ovo je kap koja je prelila čašu. Očekivali smo bunt, ispred klubova nas je dočekala nelagoda.
- Kad tako rano zatvaraju klubove, sigurno je gadno - tumače odluku Stožera.
To gadno je činjenica da broj zaraženih eksponencijalno raste iz dana u dan. Sa 160-tak u petak, broj zaraženih koronavirusom u subotu je preskočio 200. Prije su najugroženiji bili stariji, danas je prosjek godina oboljelih od Covida-19 - 35. Takav se obrat pripisuje noćnim klubovima. A njih je na Zrću puno. I mladih je u njima više no što se očekivalo.
Gazde su odgovorni koliko se to u noćnom klubu na obali, može biti.
Na velikom displaju ispred kluba Noa, naizmjence se vrti poruka #new normal i novo radno vrijeme, od 14 do 00 sati. Klub je sredinom kolovoza poluprazan. Vatrenocrvene i zelene “palme” izgledaju groteskno. Kao da je ocvala, ofucana baba jarko crvenim ružem namazala usne.
Prazno Zrće je ružno. Kad nema čovjeka, vidi se svaka falinka koju mnoštvo sakrije. Litrena boca do pola popijenog Cosmopolitana, uz jedan od na desetke ATM-ovih bankomata. U desetak sati provedenih na Zrću, nismo vidjeli da je netko podigao novac. Krakovi velike hobotnice iznad jednog od nebrojenih barova na plaži, natkriljuje samo tri besposlena konobara.
Ima svega, osim glamura.
Ljudi je malo, bit će ih ovaj tjedan još manje.
- Inozemni partneri iz agencija kažu da je u posljednjih 24 sati više od polovice rezervacija prebačeno na sljedeću godinu. Recimo, iz jedne grupe od 1000 ljudi, njih 850 je prebacilo dolazak. Kažu da se ne žele zezati - govore mi iz menadžmenta kluba. Mole da ne napišem kojeg, jer svaka takva informacija je autogol, kažu. Iako, priznaju, kako god okrenu, ne valja.
- Kažemo li da ljudi neće biti, zatvaramo si vrata i pred onima koji bi možda došli, ali će nakon toga odustati. Kažemo li, pak, da ih ima, ispada gužva, nemogućnost držanja propisa i još više inspekcija, nego što ih već ima. Inspektore ovih dana viđamo češće nego svoje rođene - žale se.
Sa situacijom su se pomirili i sezonu prekrižili.
Tea Cafuta, PR agentica kluba Papaya, to potvrđuje. Srela sam ju u petak, nešto poslije 17 sati.
- Za Zrće se rezervacije uglavnom ne otkazuju, nego prebacuju na sljedeću godinu. Jednako je tako i s partyjima. Agencije i klubovi međusobno razmjenjuju informacije na obostranu korist - mirna je. Shvaća da je ova sezona, kakva god da je bila, fala Bogu, gotova, i ona je glavom već u sljedećoj. Princip prebacivanja, a ne otkazivanja rezervacija dolazaka na Zrće, tješi ju.
- Barem bi sljedeća godina, prema informacijama koje imamo, trebala biti dobra - kaže i pocupkuje uz glasni techno.
Elegantno vitka brineta ne može, govori mi, biti na miru. Kaže da nije kriva nervoza, nego ritam. Za Papayu radi cijele godine.
- Stalno ima posla. Već početkom rujna priprema se sljedeća godina, dogovaraju nastupi, objavljuju sadržaji na društvenim mrežama. Nema tu predaha - osjeti se adrenalin u glasu.
Voli misliti da će se svih 12 do 15 otkazanih festivala održati na godinu. I ona će na kraju sezone preskočiti uobičajeni odmor negdje izvan Hrvatske. Rekla bih da joj je raspoloženje za ovu godinu nepovratno splasnulo. Iako se, ohrabrena većim brojkama posjetitelja u kolovozu, ponadala da će ipak izvući sezonu, odluka o radu do ponoći, demoralizirala ju je.
Nitko ne mari za Alemku
- Dosad smo radili dvokratno, po danu do 20 sati, dva smo sata dezinficirali pa otvarali u 22 sata. Radimo samo na ovom, uobičajeno dnevnom dijelu, velikom 1000 kvadrata, a ostali prostor na 2000 kvadrata je zatvoren - kaže i pokazuje mi prema pozornici u obliku otvorene školjke, sinonimu Zrća. U mraku izgleda otužno, poput prazne kamenice.
Iz Zagreba, Alemka Markotić poručuje mladima da “budu odgovorni i drže distancu, čuvaju zdravlje”.
- Pomozite nam obuzdati brojke - zavapila je ravnateljica Klinike za infektivne bolesti.
- Morate biti odgovorni zbog drugih, ako ne zbog samih sebe. Bit ćete sa starijima, bolesnima, vratit ćete se u škole, na fakultete, na radna mjesta. Apeliram da se osvijestite. Ne morate se potpuno odreći zabave, ali morate biti odgovorni, držati distancu, poštivati higijenske mjere... Molim mlade koji su uvijek i svugdje bili predvodnici u dobrim stvarima, da nam pomognu da obuzdamo brojke - kumi Markotić.
Njezin se vapaj na Zrću ne čuje. Em partijaneri na morskom žalu ne gledaju presice hrvatskog Stožera, em ju ne razumiju. Iako su mnogi stranci na Zrću zapravo hrvatskog podrijetla hrvatski samo natucaju i Markotić ne bi razumjeli taman kad bi i htjeli.
Čudi ih da, imaju li hrvatske vlasti poruku za njih, to ne kažu na jeziku koji razumiju.
- Barem su veći izgledi da, čujem li uopće što govore, to i razumijem. S druge strane, zašto su pozivali turiste, ako ih sad tjeraju? Meni to nema smisla - čudi se njemačka studentica sociologije i politike iz Stuttgarta. Majka joj je iz Mostara. S hrvatske strane Neretve.
Besplatan ulaz
Dok je Markotić još, svojstveno sebi, majčinski blaga, neki su političari prilično žestoki. Osječko-baranjski župan Ivan Anušić poziva da se klubovi zatvore. Znamo li da je Anušić potpredsjednik HDZ-a, za takvu izjavu, bez sumnje ima blagoslov stranke, što znači da bi se klubovi uskoro mogli opet zatvoriti. Velika gospa je prošla, a s njom i špica sezone na Jadranu.
Za menadžere na Zrću rad do ponoći je kao da ih i jesu već zatvorili. Pričekat će, kažu nam, još koji dan, a onda vjerojatno ključ u bravu.
Petak navečer, tradicionalno jedan od udarnih dana na Zrću - kad na partijanje dođu i vikend turisti, otužan je.
Ispred dva od tri kluba koja rade - Papaya, Calipso i Noa - na licima dugonogih hostesa, maska umjesto osmijeha. U rukama toplomjer, na visokom stolu blok i olovka. Čas mjere temperaturu, u drugom trenu iznad glave, kao između boksačkih rundi, nose velike ploče. Na njima, umjesto broja nadolazeće runde, piše “free entrance”.
Ulaz je besplatan, ali nitko ne može unutra bez izmjerene temperature i upisanih osobnih podataka. Iako, za njihovu točnost jamstva nema. Većina posjetitelja je, piše, iz EU. Nijemci nam pokazuju na desetak grupica od po trojice, petorice momaka.
- Ovo su, možete provjeriti, izbjeglice iz trećih zemlja, azilanti u Njemačkoj. Službeno ih ima dva milijuna, neslužbeno i puno više. Puno ih je sad ovdje. Imaju plavu putovnicu, Nijemci crvenu, ali s njom mogu svugdje - upire prstom Sarajlija Ivica. U Njemačkoj je 30 godina, nabio je zavidne bicepse. Kaže da Njemačka više nije sigurna zemlja i vraća se doma. Noć prije bio je u Calipsu do četiri sata ujutro.
Partijaneri, koje dočekujem blizu ulaza, kažu da party uz mjerenje temperature nije zabavan.
- Izaziva nelagodu. Ali što da radimo? Plešemo jer smo zbog plesa došle. Iako, ne osjećamo se dobro. Napeto je. Nisu velike gužve, nije nam svejedno - govori rijetka grupica djevojaka na Zrću. Oni upućeniji od nas, kažu nam da je u ovom partijanerskom raju uobičajeno puno više momaka nego cura. A tko su razuzdane cure u tangama koje se u normalna vremena na Zrću kupaju u pjeni?
- Plesačice koje klubovi plaćaju kako bi privukli muške potrošače - uvjeravaju me. Ove godine plesačica nema. Deficit ženskog svijeta bode oči. Uz ovo pojašnjenje, priča ima smisla.
Mlade Njemice, zapravo Turkinja i bosanska Hrvatica s njemačkom adresom, Anita i Eslen izgledaju nesretno.
- Neku su nas noć u klubu dečki pozvali na piće. Naših su godina, djelovali su OK i prihvatile smo. To je zadnje čega se sjećam od te večeri. Drugi dan sam se probudila u apartmanu. Ne znam što se u međuvremenu događalo. Nešto su nam stavili u piće - ustrašena je Anita. Cure šetaju Zrćem, ali u klubove više ne ulaze. Prvi su put na Zrću.
- Prvi i posljednji - odrješita je Anita.
Točno u ponoć gasi se muzika. Na sekundu točno. Kao da je netko ugasio život u ranjenom organizmu Zrća. Tek rijetke grupice, uglavnom muške, ostaju na plaži. Prije zatvaranja opskrbili su se pivama pa da ih popiju. Jadno je to partijanje. Devedeset posto muških i šačica ženske čeljadi posjedalo po sitnom šljunku mrtve plaže.
Čovjek od šezdesetak sjedi na zidiću. Da je Zrće pravo Zrće, nit’ bi bilo njega, nit’ roditelja s dječurlijom preko dana na plaži. Posjedalo na dekice, šlaufovi uokolo, pa podmladak ciči. U rukama im komad pohane piletine, niz bradu se cijedi sok svježeg paradajza. Slika kao s makarskih, a ne paških žala.
Rođeni u Novalji mogli bi se još jučer na mater zakleti da im nikad neće nedostajati pijani Englezi, polugole Švabice, napaljene Slovenke. Ali fale im. Engleza nema ni za lijek, Švabice i Slovenke mogu se izbrojiti na prste. Jedne ruke. Apartmani su, rade li uopće, poluprazni. Neki su koronapauzu iskoristili da ih zrihtaju za sljedeću sezonu. Konkurencija u Novalji je velika. Nelijepa je to slika hrvatske apartmanizacije obale.
Bez reda i smisla. Buni to i Siri pa navigacijom često završimo u slijepoj kali. Nema u Novalji urbanističkog reda, cijela je u neredu. Očigledno prilagođena partijanerima, koje su još do jučer prezirali. Zazivali Gospu da odnese đavle. A za njih istodobno radili silne apartmane. Da im sad partijaju i u dnevnom boravku, ne bi im, uvjereni smo, smetalo.
“Đavle” u petak navečer na Zrću nismo sreli. Samo mladost koja bi rado tulumarila. Za to se spremala cijelu zimu, trpjela igle novih tetovaža, bildalo se u teretani, nosile u ušima igle za akupunkturu. Istetovirani i nabildani partijaneri djeluju pitomo. Izgubljeno.
Hrvatska je bila sigurna
- Jeste li znale da se klubovi zatvaraju za sat vremena, u ponoć? - pitam zgodne, rijetke djevojke na Zrću.
- Baš smo saznale to prije desetak minuta. Bilo bi fer da su objavili to ranije na webu, a ne ovako iznenada - razočarane su.
Pojašnjavamo da je za to kriv Stožer. Nije im baš jasno. Pokušavamo im objasniti ritam donošenja novih epidemioloških mjera. Na konstataciju da su ad hoc mjere “bedaste”, ušutim. Što da im kažem?
Da se svakoga dana u neko doba neki važni ljudi sastanu ili čuju telefonom, i dogovore se što će biti sutra? To i meni sad zvuči bedasto. Hrvatska se otvorila za sezonu, sad ju ne želi. Trojka iz Italije gleda me sumnjičavo. Baš sam im rekla da klubovi rade do ponoći. Osjećam se kao zloguki glasnik.
- Tko vam to kaže? - nabusiti su.
- Država - odgovaram.
- Aaaa, država? Nismo gledali vijesti - ne pokušavaju biti duhoviti. Zbunjeni su.
Na Zrću su prvi put.
- Svi kažu Zrće, Zrće, Zrće. Pa smo došli - kaže Admir. Radi u Italiji, nakon povratka čeka ga testiranje na koronavirus, kao i sve povratnike iz Hrvatske.
Požežane, Marina i Luciju s nogama do neba, baš briga za party i klubove. Iako, vele, malo su u šoku. Tek su nakon dolaska saznali novo radno vrijeme Zrća. Došli su u četvrtak poslijepodne. U klub idu samo na koktel.
- Sat vremena nam je dosta. Popijemo koktel i idemo se ljubit na plažu - zaljubljeni su.
U 23 sata, cure ispred Papaye još uvijek pozivaju ljude u klub. U klub za 3000 ljudi puštaju 350 ljudi, što znači da ih je unutra manje.
Blond ofarbani Slovak jede pizza cut, i između dva zalogaja veli mi da “nije dobro što se klubovi zatvaraju tako rano”.
- Korona? Malo je opasno, rekao bih - kaže. Odmah potom, frajerskije.
- Ne vjerujem da korona postoji - prvi nam je put djelovao uvjerljivije.
Na Zrću je s društvom prvi put, čuli su da je slično Ibizi pa odlučili doći. - Zar nisu pretpostavili da bi zbog korone partijanje moglo poći po zlu? - pitam.
- Čuli smo da je Hrvatska korona free - ljuti su jer ih je netko, vjeruju, krivo informirao. Ni sa mnom više ne žele razgovarati.
Razlaz u ponoć
Prozori kućica za prodaju ulaznica oblijepljeni su upozorenjima: “Držite razmak”, pravilima ponašanja u koronasvijetu, uputama o pravilnom pranju ruku, upozorenjima da nije dozvoljeno zadržavati se za šankom. Previše pravila za partijanerski svijet.
Ulaznice po cijeni od 50 kuna za “jedan ulaz” ili 80 kuna za “in and out numerous times”, dio su svijeta prije korone. Taksisti dovoze društvo željno partijanja. Petnaest je minuta do ponoći. Bit će da ne znaju nova pravila. Partijaneri, a taksisti im nisu rekli da se klubovi zatvaraju za 15 minuta. Šest kilometara vožnje od Novalje do Zrća košta, kaže nam taksist, u prosjeku 70 kuna.
- Prema taksimetru - tvrdi.
Noć je tek počela, 22 su sata. Bila mu je to treća vožnja od jutra. Nema više čekanja na stajalištu, vozi samo po pozivu. U međuvremenu doma popravlja bijelu tehniku. I on kaže da se cure mogu svijećom tražiti.
- Jest da ih je uvijek manje, ali ovako malo ih nikad nije bilo - uvjerava me. Ne treba, jer mi cijelu večer dosađujemo svima istim pitanjem: - Gdje su cure?
Taksist Ante u ponoć i 15 bit će u krevetu. Obično bi to bilo u sedam ujutro.
Mladić u kućici za naplatu parkiranja je umoran.
- Od dosade. Cijeli je dan prošlo možda tristotinjak automobila. Triput manje od prošlogodišnjeg prosjeka u kolovozu - zijeva.
Parkiranje je s devet lanjskih kuna, pojeftinilo na šest. Četiri sata su ujutro. Novalja je sablasno tiha. Lagana kišica osvježila je težak zrak. Tužno je kad partijaneri spavaju pred zoru.