Nakon kalvarije koju je prošao u ustaškom zatvoru, Ivo Mihovilović je kao talac ustaškog časnika Jose Rukavine odveden s ustašama 6. svibnja 1945. iz Zagreba prema austrijskoj granici. Dva dana kasnije Nijemci su potpisali kapitulaciju u Berlinu pred savezničkim generalima, no borbe uz slovensko-austrijsku granicu nisu prestajale.
Ivo Mihovilović
Poražene “domaće” snage, od četnika, nedićevaca, ljotićevaca do ustaša, slovenskih belogardejaca te ostalih kolaboracionista željeli su se predati Britancima smatrajući da će ih oni prihvatiti i zaštititi. U to vrijeme, Ante Pavelić se već odvojio od svoje “vojske i naroda” te je sam tražio izlaz i bijeg. Polako su se i drugi visoki dužnosnici ustaškog pokreta pojedinačno spašavali kako su znali i umjeli.
Mihovilović je tada bio u zbjegu s velikim brojem vojnika i civila koji su spas pred partizanima tražili u predaji Britancima, a on je pak tražio način da pobjegne ustašama i mogućnost da se vrati u tada već oslobođeni Zagreb. Želio se vratiti obitelji, kćerima, ali i sinu koji se rodio dok je on bio u ustaškom zarobljeništvu. Mihovilović nije imao pregled šire situacije pa nije ni znao da je grupa ustaša koja ga je vodila, a u kojoj su bile i neke elitne postrojbe, zapravo zaštitnica pri začelju velike ustaške kolone, koja je zapela na putu. Procjenjuje se da se prema austrijskoj granici probijalo oko 250.000 vojnika i civila te da tu nisu bili samo pripadnici ustaških postrojbi nego i mnogo Nijemaca, četnika te stanoviti broj civila.
Bugarske postrojbe
Ustaše su se htjele prebaciti u Austriju preko Drave kod Dravograda, ali taj put nakon 8. svibnja, nakon što su njime prošli ustaški časnici Moškov i Rukavina, više nije bio prohodan jer su ih blokirale jake partizanske snage novopridošle 51. vojvođanske divizije iz sastava Treće armije i neke od slovenskih brigada. S druge strane austrijske granice već su u to vrijeme kroz Mađarsku stigle bugarske postrojbe, koje su se tada borile na strani saveznika, i ondje rasporedile svoje topništvo, tako da i zbog toga nisu mogli dalje. Golemoj koloni od tisuća bjegunaca, dugačkoj nekoliko desetaka kilometara, do začelja je 12. svibnja pristigla iskusna partizanska 17. istočnobosanska divizija i rasporedila se po okolnim brdima. Njezini su zapovjednici uputili zahtjev ustašama u Mislinjskoj dolini da se predaju.
Maroje Mihovilović
Ovi su to odbili, uvjereni da će se golema ustaška masa probiti preko granice. Manji okršaji prerasli su u veliku bitku. Tijekom te bitke u Mislinjskoj dolini ustaše iz Crne legije, jedne od najboljih ustaških postrojbi koji su došli u pomoć, krenuli su u protunapad pa je čak došlo i do borbe prsa u prsa. Ustaške postrojbe u Mislinjskoj dolini na kraju su ipak bile suzbijene, a cjelodnevna se bitka pretvorila u pokolj jer su partizani s okolnih brda mitraljeskim rafalima i minobacačima zasipali stiješnjenu masu ljudi u dolini i pobili golem broj ljudi. Mihovilović je bio ondje i srećom preživio. Prema službenim izvještajima komande 17. udarne istočnobosanske divizije u borbama oko Mislinje divizija je u dva dana imala 82 mrtva i 186 ranjenih, ali u njima se tvrdilo da su ustaški gubici znatno veći, oko 3000 mrtvih i 10.960 zarobljenih.
Očevici su tvrdili da su se svuda naokolo vidjele vojne odore onih koji su se domogli civilne odjeće kako bi, kad ih zarobe, pokušali prikriti da su bili pripadnici ustaške vojske. U tom kaosu skupina talaca, među kojima je bio i Mihovilović, uspjela je pobjeći te prijeći na partizansku stranu. Sretni što mogu kući, oslobođeni ustaški taoci zajedno su se fotografirali. Mihovilović je krenuo prema Zagrebu. Stigao je prvo do Maribora. Poslije je pričao kako je u jednom tamošnjem frizerskom salonu vidio partizana koji je zatražio da mu naprave “Wasserwelle” (trajnu ondulaciju). “Tada sam shvatio da je rat završen”, rekao je. U Mariboru se javio komandi 40. udarne slavonske divizije, koja je držala grad, i dobio propusnicu da može ići kući. Stigao je u Zagreb, u svoju kuću u Buconjićevoj, 21. svibnja 1945. Mihovilovićev novinarski kolega Josip Horvat u svoj je dnevnik sljedećeg dana zapisao: “Posjetio me je Ivo Hergešić. Veli da se Mihovilović vratio. Jako iscrpljen”.
No, dani olakšanja, uživanja u slobodi i obitelji, nisu dugo potrajali. U subotu, 26. svibnja 1945., Ivo Mihovilović dobio je dopis iz Odjela za štampu Predsjedništva Narodne Vlade Hrvatske da dođe na sastanak. Dočekala su ga dvojica časnika OZNA-e i rekli mu da pođe s njima u Beograd.
Fotografija s Bleiburga s pripadnicima Crne legije
No, umjesto u Beograd, odvezli su ga automobilom u sjeverni dio grada, u kuću skrivenu u gustom grmlju nedaleko od Zvijezde. Znao je odmah gdje se nalazi. Bila je to zloglasna vila u Jandrićevoj 74 gdje se ranije nalazio zatvor i mučilište ustaške policije za komuniste. Bio je to nekadašnji mlin, pretvoren u kuću za stanovanje, koju su ustaške vlasti 1941. rekvirirale i pretvorile u tajni zatvor jer se nalazila na skrivenom, usamljenom mjestu. Taj tajni zatvor, koji je dobio naziv “zagrebački Sing-Sing”, sada je bio zatvor OZNA-e. Mihovilovića su ispitivali grubo i uporno. Isprva mu nisu rekli zašto su ga zatvorili, ali je iz pitanja istražitelja shvatio da to mora biti nešto povezano s njegovim ilegalnim radom prethodnih godina. Iako su tih godina i ti istražitelji i Mihovilović bili na istoj strani, iako je on kao obavještajac u Zagrebu izravno komunicirao s odjelom OZNA-e na Žumberku, oni su se prema njemu ponašali neprijateljski, okrutno i prijeteći.
Brutalna ispitivanja
Zatvorili su ga u samicu i svakodnevno ispitivali, uglavnom noću, pod jakim reflektorima, po 10 do 12 sati. Iz pitanja koja su mu postavljali shvatio je da ih najviše zanima onaj dio njegova djelovanja koji se odnosi na održavanje veze između vodstva HSS-a u Zagrebu i vodstva hrvatskih partizana u Topuskom. Tijekom tih ispitivanja, koja su postajala sve brutalnija, istražitelji su Mihovilovića počeli optuživati za vrlo teške stvari, od špijunaže do suradnje s ustašama. Mihovilović nikad poslije nije volio govoriti o tom razdoblju svog života, ali je ipak neke pojedinosti 1980-ih ispričao kolegi novinaru Marijanu Grakaliću: “Tražili su od mene da priznam, što nisam nikad radio. (…) Padao sam na pod sobe za saslušavanje, pod noge istražitelja, od iscrpljenosti, nemoći i gladi. Ali pomisao na moju obitelj, malu djecu i suprugu davala mi je snage da onako iznemogao i nehotice negdje sebe ne optužim. Izdržao sam, a bilo je gore nego u ustaškom zatvoru”. Dok su ga tih dana u Jandrićevoj tukli i ispitivali, on se stalno pitao zašto mu se sve to događa, i to od ljudi za koje je radio, za koje je vjerovao da su na istoj strani.
No, ni tada Ive Mihovilović nije ostao sam. Prijatelji su mu, kao i kad je bio u ustaškom zatvoru, pokrenuli veze da ga izbave, sada iz tamnice OZNA-e. Mihovilovićevi istarski kolege i prijatelji napisali su i potpisali peticiju za njega i uputili je OZNA-i za Hrvatsku. U peticiji napisanoj 4. kolovoza 1945. piše: “Drug Ive Mihovilović, kao istarski sin, stekao je među nama Istranima odane drugove, a njegov politički rad kroz 4 godine nama je garancija da će baš on u našoj oslobođenoj domovini koristiti svojim nesebičnim i čestitim radom”.
Poznata glumica
Peticiju je potpisalo 92 Istrana, među njima i desetak Premanturaca, a među potpisnicima je bila i poznata glumica Marija Crnobori, koja je početkom 1945. godine pomogla da Mihovilović ne završi na ustaškom stratištu. Ona je tih dana odlučila posjetiti Vladimira Nazora, slavnog književnika koji se pridružio partizanima i koji je tada bio nominalni šef nove hrvatske države. Zamolila ga je da intervenira. No iako je bio predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske, posve su ga ignorirali stavljajući mu na znanje da im zapravo služi kao cvijet u zapučku. Nisu mu htjeli reći ni gdje je Mihovilović zatvoren, nego su starog i zloupotrijebljenog pjesnika “dobronamjerno” posavjetovali da se ne miješa u poslove OZNA-e. Mariju Crnobori potreslo je nešto što joj je Nazor odgovorio na njezinu zamolbu da intervenira.
Kuća u Jandrićevoj gdje je prvo bio ustaški, a potom i partizanski zatvor u kojem je bio zatvoren Ivo Mihovilović
Tu rečenicu uznemireni Nazor izgovorio je posve tiho, na samom kraju razgovora, dajući joj do znanja da je sasvim nemoćan: “To je veće od svih nas”. Ivina supruga Elinor piše pismo i J. B. Titu, a potom se 17. kolovoza 1945. obratila i Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske. Napisala je: “Uljudno molim Naslov da ima dobrotu i izvidi gdje se moj suprug nalazi te me o tome izvijesti”.
Tog istog dana istražitelji OZNA-e izveli su Ivu Mihovilovića iz samice u Jandrićevoj 74 i posjeli ga na zadnje sjedalo automobila. Odvezli su ga na Trg svetog Marka na Gornjem gradu, otvorili vrata automobila i rekli mu: “Izlazi, idi kući”. Mihovilović je upitao: “A što ću reći, gdje sam bio?” Čovjek koji je sjedio pokraj vozača rekao mu je: “Izmisli nešto. Kaži da si bio službeno u Beogradu”. Dali su mu i potvrdu da je oslobođen. Tako je završila i druga životna kalvarija Ive Mihovilovića u svega par mjeseci - od ustaša do partizana. Zašto je bio zatvoren i zašto ga je OZNA tako mučila, Mihovilović nikad nije saznao.
I dok se Ive Mihovilović borio za vlastiti život i opstanak, odvijala se jedna, mnogo veća drama koja je i do danas ostala velika enigma novije hrvatske povijesti, a u kojoj je Mihovilović bio kolateralna žrtva. Ta drama objašnjava zašto Deseti zagrebački korpus, u kojemu su bili uglavnom zagrebački i zagorski partizani, nije, kako se očekivalo, prvi ušao u oslobođeni Zagreb.
Velika operacija
Iako se nalazio u neposrednoj blizini Zagreba, u području Novog Marofa, Deseti zagrebački korpus nije 8. svibnja 1945., kada su se partizani približavali Zagrebu, prvi ušao u Zagreb. Prve su ušle srpske partizanske postrojbe iz BiH jer je tako odlučeno u vrhu OZNA-e u Beogradu. U tom se trenutku u vodstvu jugoslavenske OZNA-e pripremala velika operacija difamacije i kompromitacije vodstva Desetog zagrebačkog korpusa, s ciljem da se oslabi sveukupna pozicija hrvatskog partizanskog političkog vodstva u ključnom razdoblju kada će se nakon oslobođenja zemlje odlučivati buduća politička sudbina komunističke Jugoslavije.
Dakle, Deseti zagrebački korpus bio je žrtva političkih makinacija u vodstvu ratnih pobjednika. Deseti zagrebački korpus bio je sastavljen mahom od Hrvata i bio je važan dokaz sudjelovanja Hrvata u partizanskom ratu, što je legitimiralo i hrvatsko političko partizansko vodstvo da ravnopravno s drugima sudjeluje u dogovaranju o budućem ustrojstvu zemlje. Deseti zagrebački korpus s vremenom je postao jedna od najvažnijih hrvatskih partizanskih postrojbi. Među borcima je bilo mnogo Zagrepčana, ali i ljudi iz drugih gradova i sela iz tog dijela Hrvatske. Komandant je bio Vlado Matetić.
Otpusno pismo iz zatvora
U zapovjedništvu korpusa bili su Ivan Šibl, politički komesar korpusa i najbliži Matetićev suradnik, načelnik štaba Josip Rukavina, zamjenik komandanta Šime Balen, a u komandi je radio i major Franjo Tuđman kao šef personalne uprave.
Srpske divizije
U travnju 1945. donesena je odluka da se Deseti zagrebački korpus, koji je tada operirao istočno od Varaždina, pripoji Trećoj armiji koja je operirala uz Dravu. Kako su se partizanske snage počele približavati Zagrebu, na poticaj hrvatskog partijskog rukovodstva bilo je predloženo da - iz političkih razloga - među postrojbama koje će prve ući u Zagreb budu i postrojbe iz Desetog zagrebačkog korpusa, ali to se nije dogodilo. Naime, 8. svibnja 1945., nešto prije podneva, u Zagreb su prve ušle postrojbe 45. srpske divizije iz sastava Druge armije, koje su u grad ušle s juga preko Save. Nešto kasnije u grad je ušla i 20. slavonska divizija, ali, iako je nosila ime slavonska, bila je riječ o postrojbi sastavljenoj mahom od srpskih, a ne hrvatskih boraca, među kojima su mnogi bili mobilizirani u Srbiji. Tek sljedećeg dana, 9. svibnja poslije podne, u Zagreb su stigle i postrojbe Desetog zagrebačkog korpusa.
On se 8. svibnja nalazio sjeverno od Zagreba, između Varaždina i Novog Marofa, pa nije mogao ući u Zagreb. U svojim “Sjećanjima” general Ivan Šibl otvoreno je priznao da su se on i ostali borci korpusa toga dana “osjećali krajnje poniženo i postiđeno”. On dodaje: “Trebali smo stići prvi, a stižemo posljednji u miran i slobodan grad. Naprosto su nas izigrali”.
OZNA je već pokrenula akciju da se zapovjednik Desetog korpusa Vladimir Matetić, Hrvat iz Primorja, optuži da je britanski špijun, što bi vjerojatno bio početak veće čistke u rukovodstvu korpusa s ogromnim političkim posljedicama. Matetić je tako, u akciji OZNA-e, nekoliko mjeseci prije ulaska partizana u Zagreb potiho smijenjen. Protiv Zlatka Matetića OZNA je već vodila opsežnu i široku istragu kojoj je željela dokazati da se u ilegalni pokret u Zagrebu infiltrirala britanska tajna služba Intelligence Service te da je Zlatko Matetić radio za Britance.
Ta optužba je trebala biti baza za akciju protiv njegova brata Vladimira, a to bi bio početak šire planirane čistke. Da bi se to dokazalo, uhićeni su još neki sudionici ilegalnog pokreta u Zagrebu s optužbom da su radili za britansku tajnu službu. Ispitivani su, mučeni da priznaju te lažne optužbe, a neki i likvidirani.
Pokušaj difamacije
Tu je operaciju vodio, čini se, jedan od najviših časnika OZNA-e, hrvatski Srbin Jefto Šašić, uz punu podršku svog šefa Aleksandra Rankovića. U danima tijekom i neposredno nakon ulaska partizana u Zagreb ta je tajna operacija bila u punom jeku, trajala je još tri mjeseca, kada se iznenada od nje odustalo. O toj se operaciji dosad nije znalo, ali danas se ona može rekonstruirati na temelju dokumenata odnedavno dostupnih javnosti. Među uhićenima je bio i Ive Mihovilović, koji je sudjelovao u ilegalnom pokretu u Zagrebu po obavještajnoj liniji, a kojemu je Zlatko Matetić bio viša veza.
I njega je OZNA uhitila, zatvorila u jednu vilu u Jandrićevoj ulici, ispitivala, mučila i tukla, i pokušala povezati s britanskom tajnom službom. Od difamacije hrvatskog partizanskog vodstva iz nekog se razloga odustalo. Vlado Matetić ostao je u vojnom vrhu i napredovao u hijerarhiji jugoslavenske vojske. Nakon rata dosegnuo je čin general-pukovnika, bio pomoćnik zapovjednika Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, načelnik Zrakoplovne vojne akademije, načelnik štaba Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, a dobio je i niz najviših odlikovanja. Njegov brat Zlatko Matetić oslobođen je optužbi, pušten iz zatvora i potom je živio vrlo povučeno.
Ivo Mihovilović odlučio je obnoviti svoju novinarsku karijeru. Nije to bilo lako, jer je kao bivši uhićenik OZNA-e i dalje bio u nemilosti. Tek pedesetih godina počeo se ponovno afirmirati kao urednik Vjesnika u srijedu i vanjskopolitički komentator. Mnogo je pisao, ali i onome što mu se događalo za Drugog svjetskog rata nije nikad napisao ni retka. Nije o tome nikome pričao, čak ni svojoj djeci. Zato se o tome sve dosad ništa nije znalo.