Mama, da mi sad kažu da nema škole, ne znam bih li preživjela", rekla mi je dan prije početka ove školske godine moja petašica, uzbuđena što će napokon opet biti u klupama među vršnjacima, upoznati nove profesore...
Gotovo svi mi koji imamo doma školarce shvatili smo što im znači škola tek kad su opet bili "otključani". A koliko mi se čini iz svega viđenog - znači im jako puno. I ako im se opet to onemogući tko zna na koliko dugo, stručnjaci se slažu da bi moglo imati posljedice na njihovo psihičko zdravlje.
Dok Zagreb sa svakim novim danom bilježi sve veći broj zaraženih koronom, online nastava kruži kao kobac oko naše djece.
U gradu je do ponedjeljka zaraženo ukupno 70 učenika osnovnih i 104 učenika srednjih škola, te 42 djelatnika u osnovnim i 16 u srednjim školama.
Golema većina djece i mladih i ako se zarazi neće imati nikakve simptome, no bit će kliconoše i virus mogu prenijeti starijim članovima obitelji, za koje bolest može biti itekako kobna. Nikada ne bih pristala na taj rizik da mi dijete zarazi mamu ili neku stariju blisku osobu, no pitam se koliko će sve ovo trajati? Koliko će naša djeca ispaštati zbog svega? Ako ponovno budu odvojeni od vršnjaka, od školskih klupa...
I opet satima prikovani uz ekrane, od kojih smo ih dosad pokušavali odvratiti svim silama. A sad im nudimo cijeli njihov svijet online. Učiteljica je preko ekrana, s najboljom prijateljicom se možeš smijati preko ekrana, simpatiju možeš vidjeti preko ekrana... Ne, to nije normalno. Ni uz popularni prefiks novo.
Djeca nisu rizična skupina, ali bi opet mogli biti zatvoreni. Opet nema vršnjaka, bliskosti s ekipom, omiljenog profesora... Ako je nama "velikima" neugodno preko Zooma i sličnih kanala, zašto bi djeci to trebalo biti normalno? Zašto bi se oni trebali strpjeti? Koliko dugo će uopće to trpljenje trajati?
Kao roditelj nisam nimalo objektivna. Kad se spomene online nastava, postajem svjesna sve siline korona-užasa. Možda sam sebična. Ne razmišljam o patnjama ljudi na respiratoru, ne mislim o izdržljivim zdravstvenim djelatnicima koji odjeveni kao iz SF filma rade bez prestanka posljednjih mjeseci, čak se ne bojim ni zaraze.
Moj najveći strah je trenutno misao da će se moj drugašić i kći u petom osnovne uskoro ponovno školovati kod kuće. Jer online škola je gotovo sve samo ne škola. I teško me itko može uvjeriti u suprotno.
U proljeće smo svjedočili da online škola "pravu" nastavu ničim ne može nadomjestiti. Zadaci su se samo gomilali, mlađi osnovnoškolci su trebali pomoć oko gotovo svih uputa, a pojašnjavanje gradiva na kraju su prečesto odrađivali roditelji. Iako većina nije uopće kvalificirana za to. S tim da su roditelji koji rade od kuće sretni jer mogu uz svoje osmosatno radno vrijeme "raditi" i u online školi. A što je s prvašićima koje nema tko čuvati? Može li se sedmogodišnjak sam brinuti za sebe osam sati dnevno?
I ne, mi roditelji ne želimo da djeca idu u školu da bismo ih se "riješili" ili da bi im bilo ispunjeno vrijeme jer ga mi ne znamo osmisliti. Stvar je u tome da je škola djeci život. Škola nisu nemotivirani profesori i nebitne informacije koje će ionako naučiti. I prijatelji s kojima se ionako mogu vidjeti online. Škola je baš sve suprotno.