Potresne su priče obitelji koje brinu o djeci ili drugim članovima s najtežim vrstama oštećenja i najvišim stupnjem invaliditeta. Potresno je slušati kako im je invaliditet onih koje najviše vole neočekivano ušao u život i kako ih je nastojanje da o njima skrbe na najbolji mogući način, s vremenom, načelo u svim sferama života. Polako ih razara psihički, izički, inancijski i zdravstveno. Potresno je to čuti onima među nama koji to ne žive i koji ne mogu ni pojmiti kako izgleda aspirirati vlastito dijete, hraniti ga preko posebnog balona u želucu ili se nositi s autizmom. I u svakome od nas takve priče izazovu duboko i iskreno sažaljenje i suosjećanje. No jedino što ne treba roditeljima njegovateljima i njegovateljima, onima koji 24 sata na dan brinu o članu...