Munjevitom brzinom se pronijela tužna vijest da je danas popodne iznenada u dobi od 68 godina u Zagrebu umro Željko Rohatinski, bivši guverner Hrvatske narodne banke.
Povijest se na ironičan način poigrala sa suvremenom financijskom poviješću. U razmaku od samo desetak dana umrla su dva velika centralna bankara. Prvi je otišao legendarni Paul Volcker, bivši šef američkih Federalnih rezervi koji je za vrijeme Cartera i Reagana spasio američki dolar od ekstremne inflacije radikalnim dizanjem kamata, a danas je preminuo veliki Roha, bivši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, koji je također slomio inflaciju, ali prije nego što je postao guverner; kao član tima za program stabilizacije. I za Volckera i za Rohatinskog mnogi će reći da su više bili državnici nego centralni bankari. Da, državnik je možda najbolja riječ koja opisuje najbolje godine javne službe Željka Rohatinskog. Pogotovo nakon što je dobio nagradu za najboljeg guvernera na svijetu.
Vrlo brzo pokazao je premijeru da nije i ne želi biti snishodljivi timski igrač koji će prilagođavati monetarnu politiku političkim potrebama vlasti. Stalno je prijetio ostavkom. Pratiti kao novinar rad centralne banke za vrijeme Rohatinskog bio je užitak. Uzbudljivo. Imao je osjećaj za trenutak podjednako kao i za ono što treba reći. Kad su u Vladi doznali da Rohatinski sprema pressicu, trenutačno je nastala panika jer su znali da će reći nešto što im neće ići u prilog. Uopće mu nisu znali parirati. Bile su to dvije različite intelektualne razine.
Rohatinski je bio pomalo osebujan. Organizirao je druženja s novinarima ne zato da bi docirao, nego informirao i pitao za mišljenje. A kad je bilo nešto jako važno znao je sam nazvati i vrlo netaktično reći: “Uzmi olovku i piši, i nemoj mi prepričati, nego točno zapiši”. A onda bi mucajući izgovorio jako dugačku i tešku rečenicu. Tek kad biste pročitali što ste zapisali, shvatili biste da je izrekao kristalno jasnu misao kroz koju je uspio jasno razložiti vrlo složen monetarni problem koji je bio aktualan u tom trenutku. Rohatinski je imponirao znanjem, a, kad je trebalo, i teškim karakterom.
Jako se rijetko dogodi da neki intelektualno superiorni tehnokrat poput Rohe uspije uvjeriti velik broj ljudi u bilo kojoj zemlji da je zaslužio biti premijer prije bilo kojeg dosadašnjeg premijera. Bio je centralni bankar posebnog kova.
Ostavština Rohatinskog je stabilan bankarski sustav s dobro kapitaliziranim bankama. Štednja u bankama je sigurna i možda najbolje osigurana u Europi. Kvaliteta bilanci hrvatskih banaka na zavidnoj je razini, pogotovo ako se usporedi s krhkošću domaće ekonomije. Velikim dijelom zaslužan je za monetarnu politiku, nadzor i kontrolu, koji su osigurali žilavo bankarstvo u zemlji kojoj je svako malo prijetio financijski raspad. Mislite li da je to bilo jednostavno?
Njegova karijera šefa centralne banke mogla je biti urušena bilo kojim krivim potezom u nekom teškom trenutku. Nije ih činio. Slom Riječke banke nakon malverzacija Eduarda Ede Nodila, financijska kriza 2008. i teško stanje likvidnosti financijskog sustava, kontinuirani okršaji s bankarima oko regulatornih pitanja... Nekako je uspio da mu uz sve to karizma raste.
Nije lako svijao kičmu pred velikima. Kad su ga dobro stisnuli da preko propale Hypo Alpe Adria banke pusti njemačku Bayerische Landesbank ponovo u Hrvatsku, Rohatinski je osao kategoričan - ako su pobjegli nakon deviznog darmara u Riječkoj banci glavom bez obzira, otkud im sada pravo da se vraćaju? Tadašnji ministar financija inzistirao je na sjednici Savjeta HNB-a da puste Nijemce natrag, a Rohatinski je uhvatio priliku (nedostatak 10 glasova) te je donio autonomnu odluku - odbija se akvizicija Riječke banke od strane BLB-a. Rekao je “ne” i Sanaderu i Stoiberu. Drsko i hrabro.
Rohatinski je bolje vidio širu sliku i često gledao dalje nego mnogi. Sjećam se vremena dok se euforija na Zagrebačkoj burzi tek rasplamsavala. Svašta smo tada svi fantazirali. Želio sam pisati o razvoju domaće regulative uvođenjem sofisticiranih financijskih derivativa pa sam pokušao guvernera navući da se složi. Bio sam uvjeren da je za modernizaciju. On mi je samo rekao da je puno bolje da ih ne uvodimo jer će biti problema. Pitao sam se tada zašto je Roha protiv modernizacije financijskog tržišta, ali čim su se pojavili obrisi financijske krize shvatio sam da bi drama bila daleko veća s derivativima. Tek su kasnije te izvedenice postale notorne.
Iza Rohatinskog jest ostala jedna kontroverza, ali nekako sam prilično siguran da bilo tko, tko je u ovoj zemlji bio bankar, ne može ostati popularan. I nije se obogatio od svoje javne funkcije.
To u životu Rohatinskog nije niti bitno.
To što je bio dio tima koji nas je oslobodio okova hiperinflacije i to što nam je ostavio stabilan bankarski sustav bit će povijesna metrika njegovog lika i djela.