U Vupiku je radila s Goranom Hadžićem, haaškim optuženikom za ratne zločine i nekadašnjim predsjednikom tzv. Republike Srpske Krajine. Prvi susjed preko ulice joj je Vojislav Stanimirović koji je tijekom bitke za grad bio pričuvni časnik JNA, nakon pada direktor bolnice te okupacijski gradonačelnik Vukovara. Suprug Goran bio je desna ruka zapovjednicima obrane Vukovara, prvo Mili Dedakoviću Jastrebu, a onda Branku Borkoviću - Mladom Jastrebu. Brat Josip Tomašić Osa bio je posljednji zapovjednik obrane Sajmišta, južnog prilaza gradu, i jedan je od heroja Domovinskog rata. U ratu je dvaput ranjena i triput zamalo poginula, nakon pada grada zarobljena je u vukovarskoj bolnici, igrom slučaja nije završila na Ovčari. Ružica Zahora bila je u posljednjem krugu vukovarskog pakla, preživjela ga, a nakon toga odgojila nogometnog internacionalca Darija Zahoru.
Kao mnogi njezini sugrađani, Ružica priču o vukovarskoj tragediji počinje lijepim riječima. A kako i ne bi kada je u prijeratnom gradu bilo više radnih mjesta nego što je danas stanovnika.
“Ja sam radila u Vupiku, a suprug u Borovu. Nismo imali kredit, plaća je dolazila svakog 10. u mjesecu, sjela bi na petak, a mi bismo već za vikend bili na moru. Kuću smo gradili 1985., radili su na njoj svi susjedi, nisi niti znao tko je Srbin, a tko Hrvat. Bili smo jedna normalna, prosječna obitelj. Dario se bavio atletikom, a kći Andreja tada je bila osmašica”, priča nostalgično Ružica sve dok ne spomene devedesete.
“Sve krenulo nekako potiho, uslijedile su barikade, pa krvavi Uskrs nakon kojega se Goran Hadžić cerio po Vupiku kako je tamo pokazao ustašama, a onda se dogodilo Borovo naselje. U rujnu me nazvao Jastreb i rekao da izvedem djecu iz grada jer će biti ubijena. Suprug ih je odveo u Vinkovce kod svojega brata. Ni tada nismo mislili da će doći još veće zlo. Sjećam se da Dariju nisam dopustila da odnese u Vinkovce računalo, misleći da će proći, da ćemo krajem rujna slaviti Andrejin rođendan u kući. Dva dana kasnije pogođen nam je dom, a još dva poslije je sravnjen sa zemljom. Suprug je većinu vremena provodio u stožeru s Jastrebom, a ja i još 13 susjeda sklonili smo se u kuću Vojislava Stanimirovića”, prisjeća se Ružica.
U tom je razdoblju prvi put ranjena. Išla je sa suprugom po vodu kad su počeli tući iz VBR-a. Goran je viknuo: “Zalegni!” Imali su malog psa, zgrabila ga je, priča nam, i nekako ga smotala ispod sebe. Jedna metalna kuglica probila joj je tijelo pokraj kralježnice.
“Kako se tada živjelo? Svaki dan je mogao biti posljednji, ali ne razmišljaš o tome, valjda nas je čuvao Bog. Dijelili smo sve što smo imali, nas 14 susjeda. Onda počne granatiranje pa pozoveš nekoga tko se zatekao na ulici da se skloni, onda ti on sutradan donese dvije glavice kupusa. Onda te netko preplaši kucajući u 22 sata pa shvatiš da to drugi susjed nosi tople čvarke. Kruh smo pekli svaki dan. Prvi put kad mi je pala bomba u kuću, udarila je u kalijevu peć pa sam izašla van crna poput dimnjačara, a sljedeća je pogodila kinderbet i zasipala me perjem. Snajperski hici bili su svakodnevica. A ljudi? Bio je jedan Srbin koji je napunio podrum Hrvatima i sve ih spasio. Poslije su ga zbog toga mučili. Bio je jedan Hrvat, poslije sam to doznala, oženjen ženom iz miješanog braka, koji je iz mojeg podruma radiostanicom javljao Srbima naše položaje. Rat izvlači ono najgore u čovjeku, ali i najbolje”, ističe Ružica.
Dan prije pada njezin je suprug otišao u proboj s Mladim Jastrebom, računali su da će Ružicu, kao civilnu osobu, pustiti. I onda je došao 18. studenoga i trenutak koji Ružica nikad neće zaboraviti - kada je u bolnicu stupio prvi bradati muškarac s kokardom na čelu.
“Nastao je tajac. Smrtna tišina. Meni je došlo da se smijem. U trenutku mi se sve pomiješalo. Pomislila sam, pa što ovaj tu radi, je li ranjen? Ubrzo su počeli ulaziti i drugi, pa vojnici JNA, šešeljevci, arkanovci, domaći izdajnici, svi. Sutradan je počelo razdvajanje, kao i 20. studenoga ujutro u 6 sati kad smo izlazili u koloni van. Napravili su špalir, ranjenici su išli lijevo prema mojoj ulici, a osoblje i civili desno. Znali su čija sam žena i sestra pa su me rasporedili lijevo, uz ranjenike koji su poslije završili na Ovčari. Nisam niti krenula, a u pozadini sam začula glas: ‘Ružice!’ Okrenula sam se i vidjela bradatog četnika. Rekao je kolegi: ‘Ona ide desno’. Nisam ga prepoznala dok mi se nije javio, bio je to Đorđe Stojšić, moj prijatelj iz osnovne škole. Spasio mi je život.”
Uz sebe je imala kumče, Maju, s kojom su je ukrcali u autobus. Voženi su satima po Srbiji, stali su u Mitrovici na ispitivanju, pa nastavili dalje. Bila je noć kad su opet stali. Otišla je u kafić zamoliti vode.
“Konobar me pitao odakle sam. Rekla sam iz Vukovara. Opsovao je, nazvao me ustašom i rekao da će me ubiti. Pobjegli smo. Pokucala sam na vrata obližnje kuće. Izašla je žena, molila sam hrane. Otišla je. Maja je zaplakala, mislila je da će nas ubiti. Nije. Vratila se s narezanim kruhom, komadom slanine, kobasicom, dva mlijeka u tetrapaku i moto keksima. Te kekse kupujem i danas, a za onu ženu molim se na svakoj misi”, zasuzile su oči Ružici.
Dva dana poslije su u Dvoru na Uni razmijenjene, a u Opatiji se susrela s ostatkom obitelji.
“U 2 sata u noći otvorila sam vrata stana, Andreja je skočila na mene od sreće, a Dario je napravio dva koraka unatrag i rekao: ‘To nije moja mama!’ Dijete me nije prepoznalo. Dario je imao traume, sanjao je dvije godine isti san da mene skriva ispod drva, a za tatu skuplja novac - trebalo je 10.000 maraka, a nikako nije mogao skupiti više od 8000. Srećom, prošlo je nakon terapije. Meni se događalo da izgubim glas na mjesec dana. Liječnici su rekli da je od šoka. Tada bih pisala”, otkriva Ružica.
Iz Opatije su se odselili u Zagreb, promijenili sedam podstanarskih adresa. U Vukovar se vratila prvo Ružica, jer je morala raditi u Vupiku, a onda poslije obnove kuće i muž i kći. Opet žive preko puta Stanimirovićevih. Nije se puno toga promijenilo, sada su im djeca u Beogradu, Vojislav je opet važan političar, predsjednik je SDSS-a, bio je i saborski zastupnik, ali Ljeposava je više ne pozdravlja.
“Nisam Bog da praštam, samo čovjek koji ne zaboravlja. Ne znam, još previše boli”, zaključuje Ružica Zahora.