SLAVEN LETICA

'S Dalijom ne razgovaram o političarima već samo o svojim unučicama u koje sam zaljubljen'

Slaven Letica (69), sociolog, kolumnist, publicist, političar, sveučilišni profesor i bivši predsjednik Hrvatskog teniskog saveza, prvi put govori o supruzi svoga mlađeg sina Frane, predsjednici Povjerenstva za sukob interesa koje je zbog “afere konzultantica” presudilo Tomislavu Karamarku na mjestu prvoga potpredsjednika Vlade
 fotografija iz privatne arhive Slavena Letice / CROPIX

Godinama imam običaj nakon odgledanih informativnih emisija nazvati Slavena Leticu i pitati ga - što se, zapravo, događa? Volim čuti interpretaciju nekog događaja iz njegove perspektive, koja je redovito drukčija i šira od onoga što je “na repertoaru”. U zadnje vrijeme ga čak i ne moram zvati, jer redoviti je gost takvih emisija, gdje uvijek iznenadi i šokira iznoseći mirnim glasom neke prilično slobodne i za prosječnog čovjeka skandalozne teorije. Nekoć su se vladari služili pjesnicima da ih nadahnu za bitke, potom su to postali filozofi i historiografi od kojih su kraljevi i carevi naručivali vlastite izmišljene povijesti, a danas se mediji (jer “vladari” su često previše bedasti da bi se okružili mudracima!) služe politolozima, komunikolozima, sociolozima, ekonomistima, sveučilišnim profesorima pred kojima podastru uvijek isto pitanje: što se događa i što će se, prema vašem mišljenju, dogoditi?

Slaven Letica jedan je od onih koje se najviše poziva kada je “najgore”. U trenutku najveće krize, kobne srijede kada je odstupio vicepremijer i najavilo se izglasavanje nepovjerenja premijeru, a možda i raspuštanje Sabora, mediji su se utekli za pomoć astrolozima i numerolozima, što mora da je čak i Slavena iznenadilo, a ja sam ga nazvala da bih ga pitala kako se nakon svega osjeća njegova snaha - Dalija Orešković.

Ovoga ću četvrtka u devet sati navečer na gornjogradskoj Sceni Amadeo u sklopu programa “Mali noćni razgovori s MVR” imati priliku uživo protresti sa Slavenom razne, pa i ove teme!

Započet ću ovaj razgovor sa ženama u vašem životu. Od majke koja vas je sama odgajala, supruge, koja je sušta suprotnost ‘sjeni uspješnog čovjeka’, čak četiri unučice na dva kontinenta zbog kojih često prelijećete Atlantik, pa sve do snahe Dalije Orešković koja je u proteklih mjesec dana bila jedna od najspominjanijih žena u Hrvatskoj. Koliko su vas žene obilježile?

- Istina je da sam oduvijek, na neki način, bio blažen među ženama. Otac mi je umro kad sam imao nepune tri godine, pa je nas četvoro djece - u trenutku njegove smrti imali smo tri, pet, sedam i devet godina - ‘podigla’ naša moja majka Ivka. Uspjela nas je prehraniti, dobro odgojiti (najteže joj je išlo sa mnom), podići i školovati, a ni dan danas ne znam kako. Jedna od podgorskih žena, ujna moje majke i baka Filipa i Lukasa Nole, zvala se je Jakica, uvela me je u čarobni svijet biokovskih vila, pan-slavenskih legendi, poezije i proze, poticala me je na čitanje, na stjecanje raznoraznih znanja i ‘devijantno’ - inovativno, eksperimentalno, stvaralačko - razmišljanje. Potrebu za stjecanjem znanja i intelektualnu znatiželju, ali i malu ‘otkačenost’, naslijedio sam po majčinoj strani. Moja žena dr. Gordana Cerjan-Letica bila je i ostala liberalna, samosvjesna, urbana feministkinja. Bio sam ponosan na nju kad je na posljednjim predsjedničkim izborima javno izrazila potporu sadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. U poodmaklim godinama, nakon dvojice sinova, Bartola (40) i Frane (34), Goga i ja dobili smo šest žena i ženica: dvije snahe, Meksikanku Cynthiju i zagrebačku Ličanku od Široke Kule Daliju Orešković te četiri unučice: Dalijine i Franine blizanke Leonoru i Meri i Cynthijine i Bartolove curice Elenu i Lunu. Zadovoljan sam našim snahama i zaljubljen u naše unučice, a pritom mi nije uopće važno što je Dalija, kako kažete, ‘jedna od najspominjanijih žena u Hrvatskoj’. Važno mi je da je uzorna majka i supruga, a drago mi je kad mi ljudi na ulicama priđu i kažu da posao predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa obavlja predano, odgovorno, staloženo i - po mišljenju većine ljudi - dobro. Tako nastupa i u javnosti, pa me Miroslav Ćiro Blažević uvjerava da se jedino Dalija i on nikad na televiziji ne smiju kad je situacija ozbiljna.

Vaša brojna putovanja po svim zakucima svijeta definitivno su izbrusila vaše stavove i razmišljanja. U vas nije riječ samo o naobrazbi koju ste stekli i o knjigama koje ste pročitali, već i o kilometrima koje ste proputovali i iskustvima s putovanja, nerijetko vezanih uz karijeru.

- Putovanja svijetom i rad u brojnim zemljama u kojima sam radio kao savjetnik Ujedinjenih nacija (Svjetske zdravstvene organizacije) obogatili su me spoznajno, duhovno i emocionalno, ali i naučili samokritičnosti, pa i znanstveničkoj i stručnoj skromnosti. Radio sam u zemljama u kojima su dominantne sve velike svjetske religije (kršćanstvo, budizam, hinduizam, islam) - Egipat, Pakistan, Indija, Kina, Filipini i drugdje - pa sam se privikao na poštivanje drugih i drukčijih: svjetonazora, običaja, vjerovanja, kultura, sustava vrijednosti itd. Vidio sam i radio sam s ljudima koji su bili obrazovaniji, sposobniji i mudriji od mene, pa nikad nisam pao u zabludu hrvatskoga nacionalnog narcizma koji se svodi na tezu - ovoga nema nigdje na svijetu ili ‘ko ovo može platit’. Vidio sam neopisivo siromaštvo i naslutio ranih 1980-ih kako će ideologijama zarobljene drevne civilizacije Istoka jednoga skoroga dana zauzeti u svjetskoj ekonomiji, znanosti, tehnologiji i sportu mjesta koja su tisućama godina zauzimala.

Danas vas većina zna kao Aristotelovog ‘zoon politikona’, aktivnog, neumornog komentatora društvenog života. Ne tako davno, bili ste i među glavnim akterima hrvatske politike. Kakve su vaše uspomene na prvog predsjednika?

- Kako sam od prvog dana njegove vladavine bio ‘osobni savjetnik’ dr. Franje Tuđmana, danas sam u prilici svjedočiti o vizijama Hrvatske koju smo onih davnih dana - kako se to romantično kaže – sanjali. Zapravo: osmišljavali. Obojica smo bili uvjereni – a to uvjerenje nije bilo široko rasprostranjeno, čak ni među takozvanim proljećarima - da mi Hrvati nakon tisuću godina takozvanog Zvonimirova prokletstva imamo priliku ostvariti najveći povijesni nacionalni san: stvoriti samostalnu, demokratsku, europsku i prosperitetnu hrvatsku državu. Znali smo da to neće biti lako ostvariv povijesni državotvorni projekt, jer smo godinama pratili i analizirali pripremu JNA i režima Slobodana Miloševića za osvajačke pohode kojih je krajnji cilj bila Velika Srbija. Stvaranje Republike Hrvatske i pobjeda u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu protiv osvajača i okupatora - Srba i Srbijanaca - trajne su vrijednosti Tuđmanove državničke ostavštine. Puni i konačni smisao ta je ostavština dobila tek u oslobađajućoj presudi Žalbenog vijeća Haaškog suda kojom je konačno odbačena optužba protiv odavno mrtvog ‘vrhovnika’ dr. Franje Tuđmana i ‘mnogih znanih i neznanih’ za planiranje i provođenje ‘udruženog zločinačkog pothvata’ etničkog čišćenja hrvatskih Srba.

Kako stoje stvari s drugim dijelovima predsjedničkog naslijeđa ili ostavštine dr. Franje Tuđmana?

- Ako ostavimo po strani te danas i sutra neosporne povijesne zasluge dr. Franje Tuđmana, njegova ostavština na području privatizacije, ekonomije i razvoja prilično je oskudna.

Družili ste se često, pa i prijateljevali i sa Stjepanom Mesićem. Kako gledate na njega kao osobu i na njegovu državničku ostavštinu?

- U knjizi ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’ objavio sam njegov profil pod naslovom ‘Zelig’. Posudio sam metaforu iz istoimenoga filma Woodyja Allena. Zelig govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog rijetke sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama i ljudima s kojima se susreće. Fenomen desetljetnog imuniteta na kritike, izbornih uspjeha i neosporne popularnosti Stjepana Mesića u hrvatskoj javnosti počiva na istom psihološkom mehanizmu. Mesić se u svakom društvu i svakoj prilici pojavljuje kao ‘jedan od vas’: među partizanima je partizan, među Slavoncima Slavonac, među Ličanima bivši Ličanin, među HDZ-ovcima osnivač je HDZ-a, među ‘proljećarima’ osobni je Savkin i Mikin prijatelj, među narodnjacima ‘zamrznuti’ je član HNS-a, među mrziteljima Franje Tuđmana najveći je njegov neprijatelj, među ustašama je ‘ustaša’, među sirotinjom bivši je sirotan, među poniženima i nepravedno progonjenima bivši je politički zatvorenik, među hrvatskim nacionalistima bivši je ‘proljećar’, među Bošnjacima prijatelj je i štovatelj Alije Izetbegovića i Muamera Gadafija, među sportašima bivši je boksač, među haaškim sucima i tužiteljima njihov je zaštićeni svjedok, među Francuzima brat je francuske državljanke, među europskim političarima borac je protiv - njima omražene - Tuđmanove ostavštine, među novinarima onaj je koji im je darovao suho zlato – Tuđmanove transkripte.

Napisali ste 2007. i veliki esej o Ivi Sanaderu, ali i mali osvrt na Kralja Leara nakon njegova prvog, političkoga, pada. Stiče se dojam da ste u tom osvrtu niste bili previše kritični. Je li taj dojam ispravan?

- Suprotno je mojoj naravi i odgoju da se iživljavam ili naslađujem zbog tuđe nevolje, a Sanaderova je sudbina doista tragična u antičkom smislu. Kako sam o Ivi Sanaderu dok je bio na vrhuncu političke moći i medijske slave mislio, govorio i pisao krajnje kritički, činilo mi se neuljudnim priključiti se općem ozračju medijskog linča kojem je već godinama izložen. Paradoks je za mene bilo to što su od samog početka njegovi najžešći kritičari postali Jadranka Kosor i Andrija Hebrang kojima je na odlasku poklonio vjeru, stranku i vlast. Zato mi se učinilo da je politička i ljudska sudbina Ive Sanadera - kriminalnu prepuštam pravosuđu - sasvim na tragu one mitskog vladara i tragičnog dramskog junaka: Kralja Leara.

Pri portretiranju dr. Ive Josipovića iskoristili ste metaforu ‘Dimni čovjek’ koja nije često korištena u javnosti.

- Dimni čovjek (Il Codice di Perelá) glavni je junak romana ‘Dimni čovjek’ talijanskog futurističkog romanopisca, esejista, novinara i pjesnika Alda Palazzeschija (stvarno mu je ime bilo Aldo Giurlani), malo poznatog u hrvatskoj široj intelektualnoj javnosti. Poštovao ga je Miroslav Krleža, a na njegovu tragu i Tonko Maroević, pa i pokojni Branimir Donat, odnosno Tvrtko Zane. Za moju priču o Josipoviću kao Dimnom čovjeku važno je spomenuti i to da je kompozitor Pascal Dusapin napisao libreto i skladao operu ‘Perelá, čovjek od dima’ (Perelá, uomo di fumo) koje je svjetska premijera održana u Operi Bastille 24. veljače 2003. godine (dirigent je bio James Conlon). Nakon gubitka izbora dr. Ivo Josipović na neki je način pobjegao u politički ‘dimnjak’ i tamo je zapravo – nestao.

Trenutno bi samo optimisti mogli reći da smo u ‘zanimljivom političkom periodu’. Što mislite, kakve nas posljedice vrebaju nakon ovog pokera, propale Vlade i koliko će nas koštati ovaj saborski ‘Big Brother’, koji je gledanošću nadmašio čak i nogomet?

- Prijevremeni izbori koji će se održati početkom rujna pravedniji su od čuvenog “preslagivanja“. Koštat će državni proračun odo 110 do 130 milijuna kuna. Ako novi izbori rezultiraju stvaranjem stabilne i kvalitetne vlade s dobrim programom - a poznata je činjenica da se osobno zalažem za veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a koja bi bila otvorena i za neke druge stranke – onda je to mali trošak. Posebice ako se uzme u obzir činjenica da se trenutno Hrvatska može zaduživati, plasirati državne obveznice, uz kamatnu stopu od 5%, dok se, primjerice, Španjolska zadužuje uz stopu od 2 do 2,5%.

Rekli ste mi da na vašu snahu Daliju u prethodnom periodu nije bilo nikakvih pritisaka, no nedavno je članica njezina Povjerenstva izjavila da je blagih pritisaka ipak bilo i to od strane - medija. Što to znači?

- Koliko god to čudno izgledalo vama i našim čitateljima, Dalija i ja se trudimo da ne vodimo razgovore o politici, političarima, makro-ekonomiji i interesnim sukobima, odnosno sukobima interesa. Kad su ‘pritisci’ u pitanju, moj je stav da razumna javna osoba od njih, ako i postoje, ne treba praviti javni spektakl. U doba pripreme JNA i Srbije za agresiju na našu zemlju, kada sam bio osobni savjetnik dr. Franje Tuđmana, svakodnevno sam primao na desetke prijetećih pisama i prijetećih telefonskih poziva. Oko toga NIKADA nisam dizao javnu graju, jer sam smatrao da bi time primitivcima i nasilnicima učinio uslugu. Možda sam, iako se ne sjećam, taj ‘poučak’ prenio i na Daliju.

U trenutku javnog podnošenja ostavke Tomislav Karamarko izjavio je kako će se žaliti Upravnom sudu na odluku Povjerenstva da je ipak u sukobu interesa. Kakav epilog predviđate takvoj žalbi? Je li vaša snaha već imala takvog iskustva?

- Nije na meni da to komentiram, ali mislim da to ne bi bio ni prvi, ni posljednji slučaj da se državni dužnosnici obraćaju Upravnom sudu. Koliko mi je poznato, vrlo je malo slučajeva u kojima je Upravni sud osporio ili poništio odluke Povjerenstva. Osobno, dakle, smatram da i Tomislav Karamarko ima puno pravo na podnošenje žalbe.

Kako vidite Hrvatsku u slijedećih godinu-dvije ili pet? Hoćemo li bankrotirati, s obzirom na to da nikako da se počnemo baviti gorućim problemima?

- Mislim da Hrvatska još uvijek ima veliku šansu da izbjegne sudbinu niza zemalja koje su u različitim povijesnim okolnostima proglašavale državni ‘stečaj’, tj. ogluhu. Vlada razvojnog zajedništva (VRAZ) za koju sam se nedavno javno založio u Večernjem listu omogućila bi nam da tijekom slijedećih pet do deset godina osmislimo i ostvarimo sistemske reforme i javne politike koje bi ozdravile hrvatske javne financije, gospodarstvo i društvo.

Kako sada doživljavate Tihomira-Tima Oreškovića? Kao lika iz tragedije ili lika iz komedije? Među prvima ste u magazinu Globus opširno objasnili njegov problem s hrvatskim jezikom, a što mislite kakva je budućnost bivšeg premijera nakon što mu je saborska većina izglasala nepovjerenje?

- Drago mi je da ste pročitali taj esej o fenomenu jezične abrazije, a što se Tihomira Tima Oreškovića tiče, njegova je kratkotrajna vladavina, nažalost, potvrdila dva poznata pravila: (1) da uspješni poduzetnici i menadžeri u pravilu nisu uspješni predsjednici država i vlada u zemljama koje more recesije, depresije i dužničke krize i (2) da ‘spojevi na slijepo’ i slijepe političke ‘ljubavi’ - kao što je bila ljubav na prvi glas HDZ-a, Mosta i Tima - završavaju u prljavim ljubavničkim dramama i rastavama brakova - iz interesa.

Za kraj, molim vas da sastavite idealnu, utopijsku Vladu koja bi, prema vašem mišljenju Hrvatsku mogla izvući iz duboke krize u kojoj se našla.

- Nezahvalno je biti selektor Vlade, posebno meni čiji se javni prijedlozi ponekad uzimaju suviše ozbiljno. Vi osobno znate da je moj javni prijedlog, izrečen nakon ozbiljnog razmišljanja, da biste vi bili izvrsna ministrica kulture rezultirao time da vas je Predsjednica Republike pozvala u nesuđenu nestranačku vladu. Moje nedavno u ‘Otvorenom’ izraženo mišljenje da bi Zdravko Marić bio dobar kandidat za budućeg mandatara i predsjednika Vlade RH-a također je naišao na plodno tlo u HDZ-u. Konačno, dr. Mladena Vedriša također sam, iz uvjerenja, spomenuo kao izvrsno rješenja za predsjednika Vlade velike koalicije. Mogao bih uz puno uvjerenje da bi bili odlični ministri i potpredsjednici vlade predložiti još neka imena, ali im ne bih želio nanijeti štetu: možda bi ih doista imenovali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2021 11:51