ZAGREB - Analiza Ministarstva obrazovanja, doznajemo, pokazala je da svaki profesor u nastavi, dakle u neposrednom radu s učenicima, tjedno u prosjeku provede 13 sati. Znači li to da se u preostalo radno vrijeme posvete učenicima? Postižu li onda naši učenici bolje rezultate nego u onim zemljama u kojima profesori više rade?
Finska i Koreja danas imaju najbolje obrazovne sustave na svijetu. Obrazovni stručnjaci izdvajaju ih kao zemlje koje su ostvarile najveći progres u razvoju svojih obrazovnih sustava kao jednakopravnih, orijentiranih na potrebe modernog društva i efikasnih kada je riječ o trošenju obrazovnog novca. Za razliku od njih, Hrvatska ima loš, neujednačen i skup obrazovni sustav. Hrvatski su učenici u OECD-ov program PISA, kojim se mjere znanja i vještine 15-godišnjaka, prvi put bili uključeni 2006., s rezultatima ispod prosjeka OECD-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj koja okuplja 30 razvijenih zemalja.
Neujednačen sustav
PISA testiranje, ali i provjere Ministarstva obrazovanja, pokazali su da Hrvatska ima potpuno neujednačen sustav: u pojedinim županijama sve su škole ispod prosjeka države, u Zagrebu odlične rezultate postižu škole u centru grada, dok su one na periferiji bitno lošije.
Dogovor Vlade i sindikata
Studije MMF-a i Svjetske banke u kojima je analizirano trošenje novca namijenjenog obrazovanju pokazale su da se neracionalno troši jer je nastavnika u školama puno, a malo rade. Svjetska banka nam je 2008. preporučila “smanjenje broja zaposlenika kako bi se pokazatelji učinkovitosti doveli u sklad s međunarodnim standardima”. Prema podacima prosvjetnih vlasti, u zadnjih 12 godina u školama je zaposleno gotovo 11,5 tisuća nastavnika. U isto vrijeme broj je učenika osjetno pao. Posljedica je toga da na jednog nastavnika danas imamo 12 učenika (nekad ih je bilo 18). Prosjek je OECD-a istodobno 16,3 za osnovno i 13,5 za srednje školstvo.
Do norme od 20-22 sata tjedno u nastavi profesorima se računaju dopunska i dodatna nastava, rad u školskim zadrugama, vođenje zbora i slično, a u satnicu do 40 sati uračunavaju se razredništvo, pripreme i rješavanje testova. Rezultat je to brojnih povlastica koje su dogovorili vlade i sindikati, a sve u cilju kako bi se spriječilo otpuštanje dijela nastavnika koji nisu mogli ostvariti punu normu.
U isto vrijeme u nastavnike i njihovo obrazovanje malo se ulagalo. Sve vlade bile su fokusirane na gradnju škola i ukidanje dvosmjenskog rada, što će koštati više od 10 milijardi kuna. Novi nacionalni okvirni kurikulum trebao bi se početi primjenjivati od jeseni.
Primjena stečenih znanja
U nizu novina ističe se i potpuno nova ulogu učitelja: oni više neće biti službenici koji ostvaruju tuđe ideje i upute, već kreativci. Od njih se, primjerice, očekuje da sami kreiraju i dio obrazovnih sadržaja. Naglasak je nove škole i na primjeni stečenih znanja. Veliko je, međutim, pitanje jesu li naši nastavnici osposobljeni i motivirani za takve promjene? Bivši ministar znanosti Gvozden Flego smatra da od učitelja, sve daok imaju male plaće, ne možemo tražiti da budu nositelji promjena.
- I sam mislim da naši nastavnici ne rade dovoljno. Prvo bi im trebalo znatno povisiti plaće, a onda im uvesti drugačije radne obveze - rekao je Flego. Problem vidi u tome što se na obrazovanje u Hrvatskoj gleda kao na trošak. Sanaderova Vlada, kaže, imala je krilaticu “Hrvatska zemlja znanja”, no ništa od toga nije ostvareno.
- Sve se promjene provode mahnički. Primjerice, kupljen je velik broj kompjutora, no oni učenicima služe za igranje igrica i slanje e-mailova. Kompjutor je u nastavu uveo mali broj nastavnika, za što sami nisu krivi jer većina ih nije prošla edukaciju - rekao je Flego.
‘Nastavnike treba motivirati nagradama’
Nikola Pastuović, autor bijele knjige obrazovanja, smatra da je školstvo u Hrvatskoj u odnosu na to kakve su nam druge javne službe još dobro, i to zahvaljujući entuzijazmu slabo plaćenih učitelja.
- Iluzirno bi bilo očekivati da bi se učinak povećao kada bi se nastavnicima povećale plaće. Nastavnike bi trebalo motivirati da rade kvalitetnije tako što bi im se uvele nagrade povezane s učinkom - rekao je Pastuović. Problem vidi u tome što Hrvatska nema moderne ustanove koje bi učiteljima na jednom mjestu dale dobro inicijalno obrazovanje, a poslije mogućnost trajne izobrazbe.
Učitelji zatrpani adiministracijom
Vlatka Sakar, predsjednica udruge Praksom do znanja
Treba poticati razmišljanje, a ne ih tjerati da uče stotine činjenica
ZAGREB - Ako na jednog nastavnika danas imamo 12 učenika, a svaki profesor u nastavi s učenicima provede prosječno 13 sati tjedno, trebali bismo imati najbolji školski sustav na svijetu. Nažalost, to nije tako, jer statistika ne odražava pravo stanje, upozorava Vlatka Sakar, predsjednica udruge “Praksom do znanja”, koja se zalaže za uvođenje jednostavnog, praktičnog obrazovanja za većinu djece.
- S trinaest sati tjedno u nastavi, nastavnik bi trebao imati vremena da se pripremi i smisli novi način predstavljanja gradiva, da bude kreativan i potakne kreativnost učenika. Međutim moj je dojam, iz razgovora s nastavnicima, da su svi oni sputani pravilnicima. Umjesto da se pripremaju kako što bolje izvesti nastavu i zainteresirati učenike, oni ispunjavaju papire i planove. Nastavnici u osnovnim školama žale mi se da doma nose izvještaje, obrasce i formulare - prepričava ona.
Upozorava da je statistika varljiva. Kaže da iza toga ne stoji ogroman nesrazmjer, pa negdje imate 30 učenika po nastavniku, a negdje samo dvoje.
- Djeci ne treba toliko podataka naučenih napamet: ako je propisano da nauče 100 činjenica, vjerujem da bi bilo dosta da zapamte 20, a da se ostatak vremena potroši na razgovor i poticanje razmišljanja. To se ne radi, djecu se tjera da uče napamet stvari koje će odmah zaboraviti - upozorava Vlatka Sakar. Za kvalitetnije obrazovanje, po njenom mišljenju, nastavnicima bi trebalo dati slobodu. “Trebalo bi im dati diskrecijsko pravo da uče djecu onome što misle da treba”, zaključuje Sakar. ( Snježana Pavić)