Dirljivo je proteklih dana bilo gledati perfomans s napinjanjem mišića čelnika nazivno liberalnih stranaka u sastavu vladajuće koalicije. Suočeni s provokatorskom inicijativom Mosta za trenutačno ukidanje obvezne naplate članarina Hrvatske gospodarske komore, članici HSLS-a, HNS-a i Refomističke stranke (sic!) prvo su prema premijerovim zahtjevima da se oporbeni prijedlog odbije zauzeli principijelnu pozu, a tjedan dana kasnije strateški uzmaknuli zadovoljni dogovorom da će obvezna članarina biti ukinuta postupno, u periodu od nekoliko godina. Energični šef HSLS-a Dario Hrebak potom je gordo pred novinarima taj cijeli proces opisivao kao dokaz funkcionirajućeg parlamentarizma i sposobnosti tanke vladajuće većine da postigne kompromis u pitanjima gdje postoje ozbiljni ideološki prijepori.
Dakako, mnogi u Hrvatskoj - poučeni prethodnim iskustvima HDZ-ovih reformi - sumnjaju da će proces liberalizacije komorskog doprinosa ikad zapravo biti dovršen, no čak i da to bude tako, je li to dovoljno da se sačuva obraz liberala u Plenkovićevoj koaliciji? Pitanje gospodarske komore, ponajprije zahvaljujući aktivističkim naporima udruge Glas poduzetnika, pretvoreno je u ključnu identifikacijsku točku političkih liberala i etatista, no u realnosti Vladin program rada daje gotovo svakodnevne prilike za takvo svrstavanje. Pa je tako, primjerice, u jeku glodanja oko HGK, Jutarnji list objavio prve informacije o sadržaju novog Zakona o braniteljima.
Među raznim, najblaže rečeno, diskutabilnim novitetima koje Plenkovićeva Vlada misli implementirati sadržane su i neke koje nedvojbeno predstavljaju intervencije u ravnopravnost poduzetništva i tržišta rada. Pa će, primjerice, u budućnosti hrvatski državljani sa statusom branitelja moći ostvarivati pravo za naknadu za nezaposlene čak i ako imaju registrirano trgovačko društvo, obrt ili mirovinu (bez obzira na njezinu visinu). A proširena će biti i već poprilična prava na prednost pri zapošljavanju djece hrvatskih branitelja.
Obje te zakonske novele trebale bi biti predmet diskusija unutar vladajuće koalicije, naravno, kada bi deklarirane ideološke pozicije stranaka koje ju čine bile vjerodostojne. Naime, i u ekonomskom i u širem društvenom pogledu, ključni sastojak liberalnog društva jest "jednakost prilika", odnosno djelovanje države fokusirano na osiguravanje jednakih uvjeta za život, rad i uspjeh svih društvenih dionika. U takvom sustavu, politike kojima država neku specifičnu skupinu privilegira nisu nedopuštene, ali je njihov smisao isključivo taj da uspostavi jednakost prilike, odnosno poništi učinak nekog drugog efekta koji je tu skupinu deprivirao.
Pa kad govorimo o poticajima koji evidentno neke obrtnike ili poduzetnike kroz državnu subvenciju stavljaju u privilegirani položaj, odnosno daju nenadoknadivu prednost nekim pojedincima na tržištu rada, valja se zapitati popravljaju li oni jednakost prilika ili je ipak narušavaju? Ili, da budemo posve konkretni, koliko je deprivilegiran neki današnji 22-godišnjak činjenicom da je njegov otac prije 25 ili više godina proveo sto dana u borbenom sektoru obrane Hrvatske? Je li društveno opravdano dati mu superiornu poziciju u odnosu na nekog njegova vršnjaka čiji otac, iz bilo kojih razloga, prije 25 ili više godina nije proveo tih sto dana u borbenom sektoru?
Dok je poprilično jasno kakva je motivacija HDZ-a da donosi takav zakon i njime hrani svoje biračko tijelo, ova bi pitanja ipak morala zabrinjavati hrvatske političke i ekonomske liberale. Ipak, iz nekog razloga - uz neke časne iznimke - na njih nema reakcije. I ne radi se tu samo o nominalno liberalnim političkim strankama, ništa veći interes za ovo pitanje ne pokazuju ni tobožnji liberalni segmenti civilnog društva, poput famozne Udruge Lipa i njezina čelnika Davora Huića, koji su se profilirali kao sveprisutni kritičari povišica plaća u javnom sektoru, ali se, kad je riječ o problemu bujanja braniteljskih prava, drže rezervirano, iako se teret za proračun i opjevanog poreznog obveznika i u jednom i u drugom slučaju mjeri u milijardama kuna.
Isto sljepilo na desno oko, nažalost, postoji i u dijelu poduzetničke aktivističke scene, gdje se sotoniziraju realno potpuno irelevantne pojave s krajnje ljevice poput Katarine Peović, a istovremeno propušta kritički razmatrati niz etatističkih pojava koje dolaze iz dominantno desnog, nacionalističkog diskursa.
Možda se to može pripisati urođenom sljepilu na desno oko, možda pragmatizmu izbjegavanja sukoba s jakim interesnim skupinama, a možda je - kako to najčešće i biva - točno objašnjenje ono koje je najjednostavnije: ako vladajuća koalicija kontinuirano provodi politike koje nisu liberalne, to je zato što u njoj nema liberala.