Donošenje odluke u bilo kojem trenutku života da nas se, u slučaju potrebe, umjetno ne održava na životu uskoro bi trebalo biti moguće i u Hrvatskoj.
Naime, novi Obiteljski zakon, koji stupa na snagu 1. siječnja sljedeće godine, na mala će vrata uvesti mogućnost ostavljanja anticipiranih uputa, u engleskom jeziku poznatih kao living will (izjava volje).
Obiteljski će zakon tako kroz nekoliko odredbi propisati da odrasla osoba, dok je prisebna i “zdrave pameti”, može odlučiti što želi da se s njom poduzima u slučaju gubitka poslovne sposobnosti, a da to ne bude, kao sada, prepušteno odluci obitelji, liječnika ili centra za socijalnu skrb. Moći će, dok ima poslovnu sposobnost i dok je pri svijesti, sastaviti dokument koji će ovjeriti kod javnog bilježnika i pohraniti u centru za socijalnu skrb, a u kojem će detaljno navesti za koga želi da se skrbi o njoj i njezinoj imovini ako izgubi poslovnu sposobnost, kome želi prepustiti skrb o djeci ako joj se nešto dogodi ili prestane za to biti sposobna.
Odluka pri svijesti
Iako to Obiteljski zakon neće izrijekom propisati, samim postojanjem anticipiranih uputa osoba će moći jasno reći i koje liječenje ne želi u slučaju da sama ne bude pri (zdravoj) svijesti da to izrazi.
- Zalažemo se za to da se o anticipiranim potrebama i kod nas, kao i u većini drugih zemalja, donese poseban jedinstveni propis koji bi regulirao cjelokupnu problematiku, jer se anticipirane potrebe tiču i stvari koje izlaze iz domene Obiteljskog zakona, kao što su to, na primjer, pacijenti. Obiteljski će zakon propisati samo da ubuduće o izuzetno važnim medicinskim postupcima nad osobama lišenim poslovne sposobnosti, kao što su održavanje na životu ili prekid trudnoće, odluku više neće donositi skrbnici ili centri za socijalnu skrb nego sud - kaže dr. Ivana Milas Klarić s Katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, članica radne skupina za izradu Obiteljskog zakona.
Nema jasnih propisa
Kad je u pitanju skrb o djeci, do sada je o tome odlučivao centar za socijalnu skrb te su djeca uobičajeno na daljnju skrb dodjeljivana članovima obitelji, čak i onda kad s tom obitelji roditelji nisu bila u dobrim odnosima.
Kad je u pitanju liječenje, jasnog propisa nema. Liječnici su do sada, iako to nisu bili obavezni, obično u slučaju moždane smrti prepuštali odluku obitelji.
- Do sada nije postojao jasan zakon. Neki su zakoni dopuštali liječniku da sam donese odluku, drugi da to ne smije učiniti. No uvijek se želio postići konsenzus, pa obitelj u pravilu sudjeluje u donošenju odluke. Obitelj je posebno važna kad je riječ o iznenadnim slučajevima, dakle kad nije riječ o bolesti, pa se organi mogu donirati - kaže neurolog Anđelko Vrca.
Tvrdi da je u Švedskoj zakon puno rigorozniji . Tamo liječnici sami odlučuju o sudbini pacijenta, obitelj samo obavijeste o tome, ali ona ne može nikako utjecati na odluku liječnika. SAD ima slične, rigorozne zakone. U slučaju moždane smrti pacijent se i ne pokušava umjetno održati na životu uz pomoć aparata.
To nije eutanazija
- Problem je u tome što često dolazi do oštećenja mozga koje se neće poboljšati, i to je faktična smrt. Obitelji različito reagiraju: neki su svjesni da je umjetno održavanje na životu besmisleno pa ga prekidaju, a neki se nadaju poboljšanju. Odluka koju obitelj donosi je teška pa bi za sve bilo lakše kad bi osoba za života odlučila sama. To nije uvođenje eutanazije na mala vrata. Riječ je o osobi koja je u tehničkom smislu mrtva - kaže Vrca.