MLADI POLJOPRIVREDNIK

Saša Delić iz Grabušića: Bio sam jedini, a sad nas je u selu osam mladih stočara

S obzirom na to da imaju stado od 550 ovaca, krave, kokoši te zemlju koju obrađuju, hranu za svoje potrebe proizvode sami
Saša Delić
 Matija Djanješić/Cropix

Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.

Ovo su njihove priče.


S desne strane ceste koja vodi od Udbine prema Korenici, dokle god pogled seže, protegnulo se polje kojeg obrubljuje Plješevica, a s druge strane je granica s Bosnom i Hercegovinom i grad Bihać.

Ogromni su to pašnjaci na kojima je nekada, dok je u ovim predjelima živjelo puno više ljudi, a poljoprivreda bila glavna gospodarska grana, bilo vrlo živo. Danas su obrađene površine rijetkost, kao i stoka, pa kada se na obzoru ukaže stado ovaca, to mami osmijeh na lice, jer promatrača instinktivno, kao da nam je to usađeno u genima, dovodi u vezu s praiskonskim, vremenom onkraj povijesti, nomadskim načinom života kada je svega par elemenata činilo jednadžbu svakodnevice.

Život je to kojeg su se Ličani uslijed procesa industrijalizacije, nakon Drugog svjetskog rata, odrekli, no posljednjih mu se desetljeća sve veći broj mladih iz ovog kraja vraća. Jedan od njih je Saša Delić iz Grabušića, mladi poljoprivrednik rođen 1990. koji je 2013. otvorio OPG i danas ima stado od 550 ovaca. Saša je uredio obiteljsku starinu gdje su, kako nam kaže, njegovi živjeli 700 godina, no stočarstvo za njegovu generaciju više nije bilo posao koji se nasljeđuje od roditelja.

image
Ana i Saša Delić
Matija Djanješić/Cropix

Odrastao sa životinjama

- Životinje volim od malih nogu i oduvijek sam znao da se time želim baviti. Završio sam srednju školu za veterinarskog tehničara i 2010. sam kupio četiri krave. Kada sam joj rekao da ću kupiti krave, baba mi je na to rekla: "Sinko, nećeš se nikada tako oženiti" – smije se.

Radio je u međuvremenu tri godine u pilani, a potom je kupio ovce i krenuo u samostalan posao.

- Pored 550 ovaca imamo i 10 krava. Glavna djelatnost nam je ovčarstvo, odnosno prodaja janjetine, imamo svoje pašnjake. Posljednjih par godina imam i zaposlenog dečka s kojim se izmjenjujem u čuvanju ovaca.

On je došao iz BiH, u Hrvatskoj je jako teško naći nekoga za taj posao. Također, brat trenutno gradi siranu koju će uskoro pokrenuti. Kada sam došao ovdje, bio sam jedini, sada nas već u selu ima 7 - 8 mladih koji se bavimo stočarstvom – priča.

Saša priča da je odrastao sa životinjama i da nikada nije mogao bez njih, a iako se njegova obitelj nije profesionalno bavila stočarstvom, imali su krave za vlastite potrebe, pa je vrlo rano znao čime se želi baviti.

- Tko to voli, to je odličan život. Tko ne voli, teško da bi se mogao naviknuti. Netko tko nije za to odustao bi nakon mjesec dana. Evo, jučer mi je radni dan započeo u sedam ujutro, a završio u ponoć – govori.

- To nije samo posao, to je način života. S time živiš 24 sata, nema podjele na radno i slobodno vrijeme. Ali zato, nema ni stresa ni žurbe, gledanja na sat – nadopunjuje ga njegova supruga, dok se njihov dvogodišnji sinčić ljulja u dvorištu, iza nas.

Iznad kuće, na livadi, mekeću ovce. Vrijeme je, kako nam kaže Saša, janjenja, tako da su dosta glasne i zahtijevaju pojačanu brigu.

- Najgore je po ljeti, jer ih moraš izvesti već u pet ujutro, da bi izbjegao vrućinu, i zimi, kada je jako hladno. I ovih mjesec dana janjenja je zahtjevno, jučer smo ih imali 30, danas 40... Svako moraš odvojiti, zadojiti... Sve radimo sami, ide to. Ove koje vidite ovdje su ojanjene, one koje se trebaju ojanjiti su dolje u polju – priča.

Kaže da početi nije lako, no posao je jako lijep. Ovce koje drži su ličke pramenke.

- Najveća prednost ovakvog života je mir – veli.

- Živjela sam jedno vrijeme u Zagrebu pa sam "pobjegla" nazad, na selo. Kada trčite kroz dan, uvijek vam fali jedan sat. Ovdje vam dan traje – nadovezuje se Ana.

Otvaranje restorana

Ona je iz Topuskog, ali je studirala i živjela u Rijeci, pa radila u Zagrebu. Sašu je upoznala na Plitvicama, gdje je radila, a obitelj planiraju širiti. Kao i posao.

Pored obiteljske kuće u kojoj žive, sagradili su još jednu s luksuznim apartmanima i bazenom, koju će iznajmljivati pa će se tako baciti u turizam. U planu jednog dana je i otvaranje restorana u kojem će u ponudi biti isključivo domaći, lokalni proizvodi, s naglaskom na janjetinu.

- Sve proizvodimo ekološki, imamo ekološke certifikate – veli Saša.

Ana kaže da je ovakav način života povratak prirodi.

- Sve je isprepleteno, privatno i poslovno. Jedini nedostatak je što ne možete planirati godišnji, odlazak na more, recimo, jer ovce ne znaju za slobodno vrijeme – smije se.

Saša priča da su obitelji ovdje u selu oduvijek držali manji broj ovaca za vlastite potrebe, ali se nitko nije time profesionalno bavio, na većoj skali. Iako je janjetina iz uvoza jeftinija, Saša veli da se razlika itekako osjeti, pa je ova domaća vrlo tražena i na cijeni.

Bez stresa

- Razlika je u ispaši, jer ono što jedu utječe na kvalitetu mesa. Nije isto kada ih se u štali hrani pripravcima i kada su u slobodnoj paši, gdje jedu divlje trave, što im daje posebnu aromu. Ovdje znamo što jedu, piju, pazimo na njih, imaju svoj prostor i svoju slobodu. Nisu pod stresom – priča.

U selu živi svega 30-ak stanovnika i sve ih je manje.

- Mladi odavde odlaze, teško je s nečim započeti, ako nemaš svoju zemlju, nešto kapitala. Svi govore o povratku na selo, ali teško se vratiti. No, isplati se pokušati jer nagrada je velika. Ovdje ljudi žive dugo i mirno, imamo stogodišnjakinja i stogodišnjaka koliko voliš – smije se Saša.

Život je ovdje, kažu supružnici, lijep i ugodan – umjesto kava na špici, kako veli Ana, imaju kućna druženja, dolaze jedni kod drugih, a uvijek se za to nađe dovoljno vremena. Također, svi pomažu jedni drugima i uvijek se možeš osloniti na obitelj i susjede.

S obzirom na to da imaju i krave, kao i kokoši, voćnjak sa šljivama, te zemlju koju obrađuju, hranu za svoje potrebe proizvode sami, a oduvijek je ovdje funkcionirala i robna razmjena, tako da u svakom trenutku znaju što jedu i piju – od domaće rakije i domaćeg pekmeza do domaće janjetine, jaja i sira.

- Kupili smo sada i dvije kobile, samo da šetaju, za turiste – kaže Saša.

- Uredili smo četiri apartmana, dva studija i dva jednosobna. Koncept je seoski turizam, ali malo luksuzniji, opremamo ih na razini četiri zvjezdice. Imamo u planu svašta – dodaje Ana.

- Uz cestu ćemo napraviti restoran, za što čekamo rješenje – kaže Saša.

Planiraju i proširenje obitelji i svakako ostanak u Grabušiću.

- Sve se više OPG-ova bavi proizvodnjom sireva, najviše kravljih, ali i ovčjih, kozjih... Na području Korenice seoski turizam je razvijen najviše zbog blizine Plitvica, tako da mi u tome također vidimo priliku za razvoj ovog dijela. Blizina mora je velika prednost, vi ste za sat vremena na moru – kaže Ana.

- Dolje u polju bi se dalo napraviti biciklističke staze, staze za kvadove... Stalno gledamo nešto, planiramo, nikada nam nije dosadno. Imamo svakakvih planova - ističe Delić.

Osobna karta

Saša Delić
Veterinarski tehničar, 2013. godine otvorio je OPG i danas ima stado od 550 ovaca

Dob
30 godina

Mjesto
Grabušić 35, Grabušić,
53230 Korenica

Površina
6 hektara lucerne, 1 hektar djetelinsko travne smjese, 2 hektara mješovitog voćnog nasada

Proizvodnja
ovce, krave, kokoši, voćnjaci, seoski turizam

Poslovni moto
Poljoprivreda je način života koji ne poznaje stres i žurbu

image
Mladi poljoprivrednik
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:19