LONDON Patrick Pouyanne, novi predsjednik Totala, najvećeg francuskog i četvrtog po veličini svjetskog naftno-plinskog koncerna te Bob Dudley, predsjednik Uprave British Petroleuma, šeste po veličini energetske tvrtke na svijetu, zaključili su u ponedjeljak u Londonu kako je prva zadaća njihovih multinacionalnih kompanija što prije pronaći nova nalazišta nafte. Ali i još važnije, da crpljenje nafte s tih polja bude što jeftinije. I upravo je ta nova strategija razlog iznenađujuće velikog interesa najpoznatijih svjetskih kompanija za istraživanje i eksploataciju nafte u Jadranu.
Na natječaj za koncesiju javilo se čak šest konzorcija. Pritom se pogrešno tumači da za istraživanje i vađenje nafte konkurira šest velikih svjetskih naftnih kompanija. Na takve natječaje obično izlazi konzorcij sastavljen od nekoliko kompanija kako bi se podijelili troškovi i rizik.
Dugogodišnje ulaganje
Naime, najvjerojatnije će biti potrebno nekoliko, možda i pet godina ulagati u istraživanje jadranskog podmorja i za to vrijeme potrošiti nekoliko stotina milijuna dolara. A da pritom nema nikakvih jamstava da će se pronaći nalazišta nafte koja će se isplatiti eksploatirati. Zbog toga i najveće kompanije zajedno ulažu novac da bi umanjile eventualne gubitke. Primjerice, na Sjevernom moru stručnjacima je trebalo čak desetak godina tijekom kojih su napravili više od 200 bušotina dok nisu otkrili prva nalazišta nafte.
Nova strategija najvećih svjetskih naftnih kompanija posljedica je dramatičnog pada cijena nafte koje su počele kliziti od lipnja ove godine. U samo četiri mjeseca cijena nafte strmoglavila se za čak 28 posto i 4. listopada dotaknuto je gotovo samo dno: za barel nafte plaćalo se samo 76,80 dolara. Suočene s novim razvojem događaja na svjetskom tržištu nafte, kompanije su se žurno počele prilagođavati potpuno novim okolnostima. I odmah su postavili nove prioritete. S cijenom po barelu nafte od oko osamdeset dolara veliki broj naftnih polja postaje financijski neisplativ.
To se posebice odnosi na nalazišta nafte na Sjevernom moru, Sibiru, pa i na Aljasci gdje je vađenje nafte iz velikih dubina i u teškim vremenskim okolnostima vrlo skupo. Posebno opterećenje na tim prostorima predstavljaju transportni troškovi tako da nerijetko proizvodna cijena po barelu nafte prelazi 80 dolara. Što to znači u situaciji kada barel nafte padne ispod 80 dolara ne treba posebno objašnjavati.
Neisplativa cijena
Ni dobivanje nafte iz škriljevca nije jeftino. Samo 2013. američke naftne kompanije uložile su čak 200 milijardi dolara u pripremu terena za dobivanje nafte iz škriljevca. Saudijska Arabija upravo je objavila kako njezin državni proračun može izdržati cijenu od 80 dolara po barelu, no ako cijena bude niža, tada će se i ta velika izvoznica nafte naći u velikim teškoćama.
O situaciji u kojoj se našla Rusija zbog relativno niske cijene nafte ne treba posebno govoriti. Dovoljno je samo reći da je ruski državni proračun planiran tako da je cijena barela sto dolara. Ostane li cijena na razini od 80 dolara po barelu, proračun će izgubiti dvadeset posto prihoda.
Stoga ne čudi što su si sve kompanije postavile za cilj pronalazak naftnih polja koja neće zahtijevati skupu pripremu i eksploataciju te koja se neće nalaziti predaleko od glavnih potrošačkih centara.
Spas za riječku rafineriju
To je razlog zašto se na natječaj za dobivanje koncesije na Jadranu javilo toliko ozbiljnih svjetskih naftnih kompanija. Ako se na jadranskom podmorju doista pronađu respektabilne količine nafte, to bi za svjetske koncerne, a posebice za Hrvatsku doista mogao postati posao stoljeća. Osim relativno jeftinog vađenja nafte jer Jadran nije predubok, velika je prednost i u tome što bi transportni troškovi bili svedeni na minimum.
U svijetu se preferira transfer nafte golemim tankerima te prerada u rafinerijama uz more jer to iziskuje najmanje troškove. A s obzirom na sve nižu cijene nafte, značaj transportnih troškova sve više opterećuje konačnu cijenu. Nafta iz Jadrana mogla bi se, naime, od platformi brzo i lako prevoziti velikim tankerima do europskih rafinerija. Što bi, dakako, bio spas za rafineriju u Rijeci koja bi tako dobila mogućnost da do maksimuma iskoristi svoje kapacitete od oko 4,5 milijuna tona nafte godišnje. Uz nju bi profitirao i Jadranski naftovod kojemu bi cijena, zbog važnog strateškog položaja, još više porasla.
Sada ne preostaje drugo nego se nadati da se na 15, od 29 istražnih blokova za koje su pokazali interes strani naftni konzorciji, doista nalazi, umjesto kako se predviđalo 80 milijuna, tri milijarde barela nafte.