Kad je početkom listopada Peđa Grbin pobijedio na izborima za predsjednika SDP-a, komentirali smo da je to najbolje što se, u sadašnjoj situaciji, moglo dogoditi Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske. Zato što je Grbin autentični SDP-ovac, koji se nikome ne mora dokazivati, poznat je u hrvatskoj javnosti, a uvjerljiva pobjeda s otprilike dvije trećine osvojenih glasova, kao i u svim urbanim sredinama, koje predstavljaju izbornu bazu socijaldemokrata, pokazala je da ima široku podršku u vlastitoj stranci.
Isto tako smo izrazili sumnju da će on uspjeti bitnije podići SDP, budući da su socijaldemokrati već godinama duboko birokratizirana stranka, čiji su važniji članovi potpuno izgubili doticaj sa svojim potencijalnim biračima i njihovim problemima, a još su i međusobno posvađani, doslovno do razine mržnje.
Iako su od tada prošla tek četiri mjeseca, pokazalo se da smo dobro prognozirali. Ne samo da pod vodstvom novog čelnika do sada nije napravljen barem slabašan iskorak nego SDP i dalje stoji na mjestu, a prema istraživanjima, ima dvostruko nižu podršku od HDZ-a, što znači da je u ovom trenutku pretenciozno Grbina nazivati "liderom opozicije". Naime, nije nekakav uspjeh biti lider nečega što je na koljenima.
Postoji, međutim, još jedan problem za Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. A taj je da - još nisu dosegnuli dno. To SDP, po svemu sudeći, očekuje za četiri mjeseca, kada će se u Hrvatskoj održati lokalni izbori. Da se odmah razumijemo, ovo predviđanje nema nikakve veze s recentnim micanjem Gordana Marasa kao gradonačelničkog kandidata Partije u Zagrebu, a još manje s odlukom o političkoj eliminaciji Željka Sabe. Maras bi ionako upropastio ostatke ostataka zagrebačkog SDP-a, a Sabo je ulovljen u kriminalu, i što god mislio predsjednik države Zoran Milanović, političari s takvim bremenom nisu podobni za obavljanje javnih dužnosti. Osim ako su iz HDZ-a, ali čak i ondje ih Plenković miče, makar nevoljko.
Glavni problem koji na svibanjskim izborima očekuje SDP bit će - gubitak urbanih sredina, koje su već dva desetljeća njihova glavna izborna baza. Dok je stolovao na Iblerovu trgu, Milanović je imao dobru izreku kako "SDP pobjeđuje u svim sredinama u kojima postoje zgrade koje su više od pet katova". I stvarno, još nedavne 2013. SDP-ovci su bili gradonačelnici u Splitu, Rijeci, Vukovaru i u još desetak gradova, a stranka je u Zagrebu dobivala više glasova nego svi ostali, i još je vrlo dobro kotirala i u Šibeniku, Zadru, Velikoj Gorici, Sisku, Varaždinu, pa i u Puli. Ukratko, svagdje gdje postoje oni Milanovićevi neboderi i živi urbano stanovništvo, koje nikada ne glasa za HDZ.
Ovih dana to djeluje kao davna prošlost. Jer na početku 2021. puno toga ukazuje na to da je Socijaldemokratska partija izgubila urbane sredine. U Zagrebu nemaju ozbiljnog kandidata i vjerojatno imaju duplo manju podršku nego zeleno-lijevi blok. SDP, de facto, više ne postoji u Splitu i Osijeku, a prema nedavnoj anketi, lako se može dogoditi da izgubi vlast čak i u "crvenoj Rijeci", kojom vlada neprekinuto još od 1990. godine. Dubrovnik, Šibenik, Zadar i Karlovac također su izgubljeni. Ispada kako od većih sredina SDP još ima šanse tek u Sisku i u Koprivnici, koje vode prilično popularni Kristina Ikić-Baniček i Mišel Jakšić.
Tu su i Umag, Čakovec i Krapina, ali to su gradići u kojima živi deset-petnaest tisuća ljudi. Čak i da uspiju zadržati te gradiće, to neće promijeniti opću ocjenu, a to je da je SDP na putu prema dolje. To nije nešto čemu se treba veseliti jer Hrvatsku vodi duboko koruptivna vladajuća koalicija, i ova zemlja treba ozbiljnu opoziciju. Ali, SDP je na rubu da postane nevažan.