Ivica Maškulin, povjesničar i znanstvenik, prije nekoliko godina tražio je od Hrvatskog državnog arhiva uvid u gradivo fonda CKSKH koji se odnosi na djelatnost Vladimira Šeksa u javnom i političkom životu od 1966. do 1990. radi pisanja njegove biografije.
HDA je pak, prema Ugovoru koji je sklopljen sa SDP-om kao pravnim sljednikom SKH, za dopuštenje pitao tu stranku.
- HDA je naglasio da se zbog nedovoljnog proteka vremena i sadržaja tih dosjea još nisu stekli uvjeti temeljem svih postojećih zakona i SDP je to uvažio - kažu nam neslužbeno u stranci.
Odbijeni zahtjevi
Prije više od mjesec dana poslali smo upit HDA-u i SDP-u koliko je takvih zahtjeva odbijeno, koliko odobreno i o čemu se radilo. U HDA-u kažu da su od 1995. do kraja 2016. zaprimili 214 pisanih zahtjeva koji su se odnosili na fond CKSKH. Od toga je 186 zahtjeva HDA riješio samostalno prema važećim pravilima o korištenju arhivskoga gradiva, 28 zahtjeva je proslijeđeno i zatražena je pisana suglasnost SDP-a kao ovlaštenog predstavnika, a SDP je za njih 16 odbio dati suglasnost, odobrio je sedam zahtjeva, djelomično odobrio tri, a u vezi dva zahtjeva nisu zaprimili povratni odgovor.
“Negativni odgovori SDP-a odnosili su se na zahtjeve za korištenje klasificiranih dokumenata i dokumenata s osobnim podacima uz obrazloženje da se nisu stekli uvjeti za korištenje prema važećim zakonskim odredbama”, odgovaraju iz Arhiva.
Prema Statutu SDP-a, za čuvanje arhiva zaduženo je Predsjedništvo stranke, a u praksi suglasnost ili mišljenje na zahtjeve za uvid u pravilu daje glavni tajnik SDP-a. U toj stranci poručuju kako su zahtjevi uvijek rješavani prema zakonskim propisima.
“Riječ je o Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima, Zakonu o zaštiti osobnih podataka, Zakonu o dostupnosti informacija, Zakonu o tajnosti podataka, Pravilniku o korištenju arhivskog gradiva te o odredbama u primopredajnom zapisniku između SDP-a i Hrvatskog državnog arhiva iz 1995. i 2008.”, odgovaraju u SDP-u.
Dodaju kako, prema evidenciji SDP-a, iz HDA od 1995. do 2006. u stranku nije upućen ni jedan zahtjev.
“Od 2007. do 2016. zaprimili smo 19 zahtjeva od kojih je pet zahtjeva odobreno, a 14 zahtjeva je odbijeno”, tvrde u SDP-u.
Poljski primjer
Osim već spomenutog primjera sa Šeksovim dosjeom, povjesničaru Hrvoju Klasiću nije pak dano dopuštenje za uvid u dokumente koji su klasificirani kao povjerljivi i strogo povjerljivi iz fonda CKSKH od 1979. do 1983., jednoj ženi pak nije dopušten uvid u osobni dosje oca jer također nisu istekli rokovi dostupnosti, iako je otac umro, tražili su se uvidi i u sportske događaje od 1948. do 1989., a nije dano ni dopuštenje za uvid u dosje o Grigoru Vitezu za potrebe znanstvenog rada.
S druge strane, odvjetnicima i obrane i tužiteljima u slučaju Đureković dana je mogućnost uvida za potrebe sudskog postupka, kao i opunomoćeniku Marka Veselice koji je dobio uvid u njegov osobni dosje. I 2011. novinaru Željku Rogošiću odobreno je snimanje gradiva vezanih uz reakciju tadašnjih vlasti na seriju Miljenka Smoje “Naše malo misto”.
Da se više ne bi događale ovakve nedoumice, Most je u saborsku proceduru poslao izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima.
- Mi smo uvažili sugestije iznesene u javnoj raspravi i iskustva postkomunističkih zemalja, posebno Poljske, jer smo omogućili da, ako netko nekoga optuži na temelju lažnog dokumenta, da može dobiti na uvid i kopirati sve vezano uz to kako bi se osoba na sudu mogla obraniti. Zakon je, uz češki, najliberalniji u Europi, a nadam se da će za njega u Saboru glasati i HDZ - pojašnjava politički tajnik Mosta Nikola Grmoja. Glavne izmjene, kako doznajemo, idu u smjeru da će arhivi postati dostupni većem broju ljudi bez posebnih ograničenja.
Tako je stvarateljima i imateljima propisana obveza predaje gradiva u roku od 30 godina bez iznimaka dok je u važećem zakonu rok propisan kao instruktivan “u pravilu”, a postoje iznimke od pravila koje treba ukinuti. S druge strane propisana je korespondirajuća obveza arhiva da preuzme gradivo u istome roku. U protivnom pristup arhivskom gradivu bio bi otežan izlikama da gradivo nije dostupno jer arhivi njime ne raspolažu i nije na odgovarajući način pripremljeno. Propisano je i da korisnici arhiva mogu zahtijevati gradivo, nakon što isteknu rokovi nedostupnosti, bez navođenja posebne svrhe ili pobude za istraživanje. U važećem zakonu uvijek su morali navesti neku opravdanu svrhu.
“Trenutno rješenje smatramo neprimjerenim i želimo da gradivo bude dostupno svim građanima pod jednakim uvjetima”, kažu u Mostu.
Objektivni kriterij
U pogledu tajnih podataka pak propisuje se jasan formalni objektivni kriterij za nedostupnost arhivskog gradiva. Dakle, stupanjem na snagu ovih izmjena službenici u arhivu više neće morati samostalno procjenjivati postoji li neki poseban nacionalni interes za zaštitu nekog podatka već će se štititi samo podaci koji su jasno klasificirani nekim od stupnjeva tajnosti.
“Što se tiče rokova dostupnosti gradiva koje sadržava osobne podatke, na temelju javne rasprave odlučili smo utvrditi tri roka prema formuli 40/100/10 (40 godina od nastanka gradiva ili 100 godina od rođenja osobe ili 10 godina od smrti osobe), pri čemu se primjenjivim rokom dostupnosti smatra onaj koji prvi istekne”, pojašnjavaju nam u Mostu.
Posebni uvjeti
Prethodno navedenim rokovima štite se određene kategorije osobito osjetljivih osobnih podataka (spolni život, vjera, rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, sindikalno članstvo, zdravlje, kaznena djela i prekršaji). No, arhivsko gradivo koje sadržava osobne podatke, a čiji su stvaratelji bila tijela državne vlasti ili represivnog aparata i koje je nastalo do 22. 12. 1990. bit će dostupno stupanjem na snagu zakona.
“Za to postoji objektivni javni interes. Osobito je važno da se u cjelini propiše i dostupnost gradiva koje sadržava osobne podatke osobama na koje se takvo gradivo odnosi”, smatraju u Mostu.
Propisana je i jasna obveza ravnatelja arhiva da odobri korištenje javnog arhivskog gradiva i prije nego isteknu propisani rokovi dostupnosti ako za to postoje znanstveni i drugi opravdani razlozi i uvijek za potrebe sudskog ili upravnog postupka. Dosad je, naime, ravnatelj mogao odbiti takav zahtjev.
Uređuju se i ograničenja u pogledu troškova koje korisnici u arhivima mogu imati prilikom umnožavanja arhivskog gradiva koji su trenutno u arhivima pretjerani. Ti troškovi svest će se na objektivne materijalne troškove koji nastanu za arhiv, a korisnici će i vlastitim sredstvima moći snimati i umnožavati dokumente koji ih zanimaju. Ovo je bitno jer su korisnici često zbog visokih troškova onemogućeni u stvarnome korištenju gradiva.
“Uređuje se i postupanje arhiva u slučaju odbijanja zahtjeva korisnika za korištenjem gradiva. U tom slučaju arhivi će morati izdati pisano i obrazloženo rješenje protiv kojega je propisana sudska zaštita u upravnom sporu”, ističu u Mostu.
Svi osobni arhivi službi bivše države postat će odmah dostupni
1. Stvaratelji i imatelji dokumenata dužni su ih u roku od 30 godina predati, a Državni arhiv ih je dužan preuzeti. Sada postoje i iznimke od tog pravila.
2. Gradivo koje sadrži osobne podatke bit će dostupno u rokovima prema formuli 40/100/10: 40 godina od nastanka gradiva ili 100 godina od rođenja osobe ili 10 godina od smrti osobe, što prije od toga istekne.
3. Arhivsko gradivo koje sadrži osobne podatke, a čiji su stvaratelji bila tijela državne vlasti ili represivnog aparata nastalo do 22. 12. 1990., bit će dostupno stupanjem na snagu zakona.
4. Korisnici arhiva, nakon što isteknu rokovi nedostupnosti, moći će zahtijevati gradivo bez navođenja posebne svrhe.
5. Propisat će se i obveza ravnatelja Arhiva da odobri korištenje javnog arhivskog gradiva i prije nego što isteknu propisani rokovi dostupnosti ako za to postoje znanstveni i drugi opravdani razlozi i uvijek za potrebe sudskog ili upravnog postupka.
6. Cijena umnožavanja arhivskog gradiva propisat će se tako da odgovara stvarnim materijalnim troškovima u tom postupku.
7. Svaki put kad Arhiv odbije korištenje zatražene građe, morat će izdati pisano i obrazloženo rješenje protiv kojega je propisana sudska zaštita u upravnom sporu.