Socijaldemokracija nije u nikakvim problemima tamo gdje su te stranke spremne mijenjati, najprije sebe, a onda i društvo, umjesto da se začahure u nekim prošlim vremenima. Socijaldemokrati imaju predsjednike vlada u Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Španjolskoj, Portugalu, Malti. Ovo s čime se suočavamo isključivo je problem Socijaldemokratske partije Hrvatske. Društvene okolnosti se neprestano mijenjaju, a SDP je jednostavno zaspao i nije se pokušavao prilagođavati. Zato izborni poraz 5. srpnja nikoga nije iznenadio.
Osobno ne želim nikakvu osvetu, zbog toga što sam bio podvrgnut. To je bila greška koja je skupo stajala SDP, i nemam je nikakvu namjeru ponoviti, a, i, sasvim iskreno, boli me briga za ono što je bilo prije dvije godine”, rezolutnim glasom objasnio je Peđa Grbin kada smo ga pitali zbog čega se odlučio kandidirati za predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske.
Kakav je da je, SDP je temeljna stranka opozicije i lijevog centra u Hrvatskoj, i logično je pitanje, može li Peđa Grbin spasiti socijaldemokrate?
Postoje različita mišljenja, ali iz razgovora koje smo posljednjih dana obavili s desetak SDP-ovaca i političkih analitičara, u najmanju ruku, proizlazi kako ovaj nekadašnji odvjetnik iz Pule zaslužuje dobiti priliku. Možda je to najpreciznije definirao Ivan Račan, koji smatra kako “u ovom trenutku on izgleda kao osoba koja će pokušati izvući SDP, ali treba pričekati koji kandidati će se još pojaviti u idućih mjesec dana. Peđa Grbin se izgradio savjesnim radom u Saboru, i sada je u prilici postati idući predsjednik stranke. Ako iskoristi priliku, želim mu svu sreću”.
Prema Račanu, u Hrvatskoj će uvijek postojati jaka stranka lijevog centra, a SDP još uvijek pokriva taj prostor, ali mora pronaći način kako da se osvježi i nađe novi put. To znači da se mora othrvati povijesnom naslijeđu i ideološkim postavkama 20. stoljeća. “Potreban je potpuni zaokret. Postojećim socijalnim, ekonomskim ili zdravstvenim politikama, treba dodati nove, koje uključuju digitalizacije.
To je ono na čemu se bazira 21. stoljeće, primjerice, digitalizacijom možemo napraviti više za javnu upravu nego što je napravljeno u posljednjih trideset godina. To je prazan prostor na hrvatskoj političkoj sceni u koji SDP mora ući i predlagati rješenja. Osim toga, SDP-u više ne trebaju političari opće prakse koji govore o svemu, nego stručnjaci za različita područja, a imamo ih”, stajalište je Ivana Račana.
Kratkoročni i dugoročni ciljevi
Prilično slično rezonira Grbin, s kojim smo razgovarali u četvrtak. Kada smo ga pitali - pod uvjetom da postane predsjednik Socijaldemokratske partije - koji su kratkoročni, a koji dugoročni planovi, odgovorio je vrlo precizno.
Kratkoročni cilj - stabiliziranje financijske situacije u SDP-u, priprema za lokalne izbore i rješavanje unutarnjih sukoba, koji traju već godinama. Ovo su unutarstranački izbori gdje odlučuju članice i članovi SDP-a, a tek kada riješimo ova pitanja, možemo ispuniti srednjoročne i dugoročne ciljeve.
“Na srednji rok, to je promjena organizacijske strukture SDP-a i izrada novih politika, koje će odgovarati vremenu u kojem živimo i biti temelji strategija za idućih deset do dvadeset godina. A dugoročni cilj je pobjeda na parlamentarnim izborima 2024. godine. Tada ćemo s reformiranim SDP-om, reformirati i Hrvatsku”, rekao je Peđa Grbin.
Nekoliko dana prije kao svoju agendu apostrofirao je “hrvatski Green New Deal”. To je program koji se ne bi bavio samo ekološkim razvojem Hrvatske i zelenom Hrvatskom, nego bi integrirao zelenu ekonomiju u sve pore društva i koji bi se bazirao na njoj, ali bi je iskoristio za gradnju ravnopravnog društva jednakosti.
“To je prije svega rasprava o reformi hrvatskoga gospodarstva i ekonomskog modela. Postojeći ekonomski model zasnovan je prvenstveno na rentijerskoj ekonomiji i uopće ne uključuje nove industrije, a to je nešto što treba drastično mijenjati. Uzmite primjer mojeg prijatelja, koji je prije nekoliko dana, htio aktivirati e-poslovanje vezano uz tvrtku koju je osnovao ove godine, a zahtjev za aktivaciju morao je osobno predati u pošti. Neka mi netko objasni, kako možemo očekivati da, domaći ili stranci, pokreću poslove u Hrvatskoj, kada se suočavaju s ovakvom birokracijom?” argumentirao je Grbin.
U vezi s Grbinom nema puno nepoznanica. Nakon završenog studija 2003. godine odlazi u Pulu gdje je jedno vrijeme radio kao pripravnik u odvjetničkom uredu, a kasnije i kao odvjetnik u svom vlastitom uredu. U SDP-u je od 1998., kao suradnik Zorana Milanovića, ušao je u Sabor 2011., a 2005. do 2009. godine bio je član poglavarstva u Puli, da bi nakon toga došao na poziciju gradskog vijećnika, od 2009. do 2013. godine.
U dosadašnjoj karijeri imao je boljih i lošijih dana; redovito i otvoreno se suprotstavljao ksenofobiji i šovinizmu, koji je širila desnica, ali kompromitirao se braneći lex Perković, i na kraju, poput svog nadređenog, tadašnjeg premijera Milanovića, morao odustati od protivljenja da se bivši udbaši izruče u Njemačku.
Silazna putanja
A možda je upravo problem - to što se o Peđi Grbinu zna sve. I odakle je, i što misli o HDZ-u, i koliko je visok i da je pripit pjevao “Čavoglave” pa sebe, simpatično i iskreno, proglasio “pijanom budalom”, i kako sigurno neće rado surađivati s ekipom koja je podržavala Davora Bernardića, ukratko, za javnost, i on je dio SDP-ova establishmenta, a samim time, bar djelomično, suodgovoran da su socijaldemokrati na parlamentarnim izborima u posljednjih devet godina ostali bez, doslovno, više od pola milijuna birača: 958.318 glasova (2011.), 742.653 (2015.), pa 636.602 (2016.) te 414.615 (5. srpnja 2020.).
Nema sumnje da je Davor Bernardić bio nesposoban lider, ali spomenuti brojevi precizno pokazuju dugotrajnu i postojanu silaznu putanju socijaldemokrata i pogrešno je svu odgovornost svaliti na posljednjeg šefa, ma koliko je slab. Očito u SDP-u postoji nekakva sistemska greška, zbog koje su u nepunom desetljeću izgubili više od pola nekadašnjih birača, što otvara i pitanje koje glasi: može li preporod izvesti netko tko je bio u vrhu stranke, sve to vrijeme?
Goran Čular, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kaže da poštuje Grbinovo političko djelovanje, ali dodaje kako je pitanje je li on čovjek koji može izvući SDP iz krize:
“Peđa Grbin je jedan od naših najboljih saborskih zastupnika i već nekoliko mandata vrlo pristojno radi taj posao. Ali talent za vođenje političke stranke je nešto sasvim drugo i tek će se vidjeti posjeduje li ga. Ono što je sigurno jest da Grbinov izbor neće izazvati pozitivni šok, kao kada bi SDP izabrao neko novo lice, recimo, nekog mlađeg, tko još uvijek nije općepoznat. Kada stranka doživi šok na izborima, izbor novog, manje poznatog predsjednika obično ima pozitivan utjecaj na javnost.
Mislim da SDP treba predsjednika koji će biti prijelazno rješenje, i napraviti ono što je trebalo nakon odlaska Zorana Milanovića: osigurati unutarnji rad SDP-a na najvažnijim pitanjima. Socijaldemokratima treba čovjek koji je sposoban otvoriti takve procese u stranci, a manje je bitno hoće li funkcionirati kao vođa opozicije. Ako je spreman to napraviti, onda je možda Peđa Grbin najbolje rješenje”, drži Čular.
Slično razmišlja Josip Glaurdić, profesor politologije na Sveučilištu Luksemburg. On također izražava skepsu oko Grbinovih šansi da preporodi SDP:
“Mislim da je odgovor sadržan u samom pitanju. Pokušajte izgovoriti tu rečenicu: “Peđa Grbin je osoba koja će od SDP-a napraviti pobjedničku stranku” Vjerujete li u to? Nemam razloga sumnjati u Grbinov SDP-ovski pedigre ili u njegove najbolje namjere. Ali osoba koja pretendira biti predsjednik SDP-a mora biti većini glasača zamisliva u poziciji premijera. Grbin to nije, baš kao što nije bio ni Bernardić”, skeptičan je Glaurdić.
Josip Glaurdić dodaje kako je budućnost SDP-a iznimno nesigurna i da bi ova kriza mogla pokazati u kojoj mjeri je SDP zapravo tek privid stranke. “Članstvo je malo i zapušteno, a jasne politike ne postoje. U velikoj mjeri postoji tek stav “Mi nismo HDZ”, a to nije dovoljno.
Pogotovo nije dovoljno nakon godina negativne selekcije unutar stranke kad na njenom vrhu ostanu ljudi poput ovih koji su trenutno tu. Stranci je potreban prije svega potpun zaokret u politici okupljanja članstva. U Hrvatskoj postoji dovoljno potražnje za jednom velikom strankom ljevice koja će artikulirati viziju Hrvatske kao progresivne, socijalne, uključive, otvorene zemlje koja transformira svoju ekonomiju i društvo prema održivosti. Sve ljude koji takvu viziju Hrvatske žele pretvoriti u stvarnost treba privući i uključiti.”
Zapravo, svakim danom postaje sve očitije da će Grbin imati suparnike u utrci za predsjednika stranke. Najprije je gradonačelnica Omišlja i nove potpredsjednica Kluba zastupnika SDP-a Mirela Ahmetović najavila da bi se mogla kandidirati, a zatim je to otvoreno izjavio i Marino Percan, malo poznati pulski SDP-ovac.
Korektni razgovori
Mirela Ahmetović postala je poznata kao protivnica LNG terminala na Krku, ali već doživljava kritike prema kojima iza njezine kandidature stoji Zlatko Komadina. Grbin se nije želio upuštati u ova nagađanja, nego je komplimentirao na njezin račun: “Mirela Ahmetović je odlična, srčana političarka, kakvih je malo u Hrvatskoj. Ako se odluči na kandidaturu, s njom će se moći, konkretno i korektno razgovarati”, izjavio je za Magazin.
Međutim, veliko je pitanje mogu li Mirela Ahmetović, a osobito, Percan, izazvati ono što profesor Čular naziva pozitivnim šokom kod birača. Ali je, isto tako, prilično sigurno kako dojučerašnji Bernardićevi saveznici, jednostavno, moraju naći svojeg kandidata, jer - koliko god Grbin javno tvrdi da ga ne zanima prošlost - nitko ne vjeruje kada med izlazi iz njegovih usta. Rujanski izbori u SDP-u bit će veliki obračun, a pobjednička ekipa pokušat će uzeti svu vlast u stranci. Nije to ništa novo jer isto su radili i Milanović i Bernardić, bez obzira na to što se u SDP-u jako vole hvaliti nekakvom unutarstranačkom demokracijom.
Postane li Peđa Grbin predsjednik SDP-a, tome se sigurno neće radovati niti u Istarskom demokratskom saboru. Grbin je nerijetko kritizirao IDS, iako je 2013. bio skeptičan oko SDP-ove podrške Kajinovoj kandidaturi za župana, naposljetku je prihvatio Milanovićevu odluku da stranka stane iza Damira Kajina. Međutim, Milanovićeva taktika sukobljavanja s IDS-om je loše završila. Valter Flego trijumfirao je nad Kajinom i postao župan, a u Puli je Boris Miletić pobijedio Grbina iz SDP-a i zadržao položaj gradonačelnika.
Poslije je Peđa Grbin malo reterirao i javno odao priznanje IDS-u jer je “branio Istru u doba autoritarnog režima Franje Tuđmana i zajedno sa SDP-om, HNS-om i još nekim strankama, bio jedan od jamaca buduće demokratizacije Hrvatske”. Ipak je povremeno znao uputiti poneku žaoku, kao kada je upozorio: “Kada je neka stranka na vlasti dugo kao što je IDS, potrebne su promjene” te ih optužio za propadanje Pule: “Žao mi je, ali i u Istri i u Hrvatskoj vidim gradove koji napreduju brže nego Pula”.
Pogrešna dvojba
Iako Peđa Grbin odbacuje ocjene kako je europska socijaldemokracija u padu, ipak ostaje činjenica kako su na parlamentarnim izborima koji su održani prošle godine u Velikoj Britaniji, konzervativci dobili 43,6 posto glasova i 365 mjesta (47 više nego u prethodnom sazivu), a laburisti 32,2 posto podrške i 203 zastupnika (59 manje).
I konzervativni austrijski kancelar Sebastian Kurz je prošle godine odnio uvjerljivu pobjedu na izborima i sastavio Vladu sa Zelenima, demokršćanka Angela Merkel suvereno i uspješno vlada Njemačkom posljednjih 15 godina, dok su SPD prestigli i Zeleni, a i u Grčkoj su se na vlast 2019. godine vratili konzervativci predvođeni danas premijerom Kyriakosom Mitsotakisom.
Stoga se u brojnim zemljama sve češće govori da su socijaldemokratske stranke napustile svoju nekadašnju bazu – radno zavisno stanovništvo, i zato padaju. Niti Hrvatska nije izuzetak i mnogi, pa i na Iblerovom trgu, otvaraju dilemu koja glasi - treba li SDP skrenuti ulijevo?
To bi bilo pogrešno, smatra politolog Goran Čular. Najgore što u SDP-u mogu napraviti je da počnu rezonirati na način “Možemo je dobilo sedam mandata i sada ćemo i mi tako”.
“SDP treba naći svoju ideološku poziciju, a ne se osvrtati oko sebe i gledati što drugi rade, bez obzira je li to Možemo, stranke centra ili HDZ. Treba znati koja je strateška pozicija, a kada će se konsolidirati i izići na izbore, onda možete osmisliti taktiku na temelju toga koliko birača naginje ljevici, centru. Ali najprije morate zauzeti jasnu poziciju pa tek kasnije razmišljati o izbornim strategijama”, glasi Čularova sugestija.
Slično rezonira Ivan Račan, koji ne vjeruje da konkurencija na ljevici, može ozbiljnije ugroziti SDP: “SDP bi se morao nastaviti rastakati još jedan izborni ciklus i dodatno pasti, i tek tada bi se počela formirati realna alternativa. Pokazalo se da su propale sve opcije koje su se temeljile na glasovima nezadovoljnih, ali u ovom trenutku ne vidim opasnost za SDP”, rekao je Račan.
Preuzme li SDP, Peđu Grbina čeka veliki posao i neizvjesna budućnost. Ali, isto bi bilo tko god da preuzme socijaldemokrate, a on se barem dokazao u nizu političkih utakmica.