Tjedan poslije izborne katastrofe protekao je u SDP-u nimalo katarzično: stari pogledi, stare misli, stari krivci, stari neprijatelji.
Kao poslije kakve duge, iscrpljujuće okupacije, neprijateljskog zauzimanja, evo ih, izlaze iz skloništa traumatizirani i potisnuti domoroci, ali, gle - oni su svi u međuvremenu osijedili.
Umorni ljudi koji su se bili pokrili mahovinom i suhim lišćem, da ih se neko vrijeme teže uoči, sad su izmilili i nanovo uče hodati, a za to vrijeme koliko su proveli u bunkerima sve se oko njih promijenilo, samo što to još nisu primijetili. Ništa vani nije isto kao onda kad su se bili zabili u rupe: drugi su izazovi, druge teme, drugi izazivači, druga očekivanja.
Zapitao bi se čovjek: pa, ako su sve to vrijeme pod “okupacijom” znali kako je sve bilo krivo i da ih vodi u propast, što nisu to vrijeme u brlozima i zavjetrinama barem iskoristili da nešto smisle, da se osobno unaprijede, profiliraju. Da uspostave vezu s nekom, bilo kojom generacijom glasača.
Kad već nisu željeli, ili nisu skupili snage ni mudrosti na vrijeme otjerati “neprijatelja” iz stranke nego su čekali da on sam ode, što onda sad - kad im je nebo opet granica - ne zabljesnu kakvim poticajnim mislima; što ne zaustave pažnju ljudi sazrelim, strukturiranim, razrađenim idejama koje imaju bilo kakvu vrijednost za društvo i pojedince.
“SDP-u ne treba samo promjena, nego nam treba novi SDP.”
“Kad smo vidjeli koliko je dubok problem popili smo kavu i razgovarali.”
“Prije svega, moramo naučiti slušati.”
“Moramo širiti poglede, našu viziju i otvoriti se prema van.”
“SDP nema vremena za čekanje.”
“Hrvatsko društvo neće nas čekati da se zbrojimo.”
“Moja politika bit će drukčija.”
“Hrvatskoj trebaju green deal, politika digitalne Hrvatske, moderna politika obrazovanja i redefinicija gospodarstva.”
Ne, ovo nije slučajna anketa na ulici, među prolaznicima na Iblerovu trgu nakon izborne noći. Ovo su s odgodom izgovorene, osmišljene i proračunate riječi jednog od navodno najozbiljnijih kandidata za novog vođu SDP-a, stranke koja bi se navodno htjela oporaviti do razine ozbiljnog izazivača na izborima 2024. godine.
“Redefinicija gospodarstva.” Lako je uvidjeti koliko je to bolno paušalno, kolika se politička lijenost skriva iza takve i svih sličnih jeftinih proklamacija, koliko bi još praznine tu tek trebalo popuniti da bi se došlo do nečega što barem nalikuje ideji.
Da, samoumirujuće i ujedno samozavaravajuće je mirno zaspati s ovakvom mišlju: ah, dobro je, to je Bernardićev poraz, a sad ćemo mi sve drukčije i bolje. Ali i te, rezultatom neoplođene, neuvjerljive Bernardićeve teze iz kampanje bile su u najvećem broju slučajeva sadržajnije i slojevitije od parola i izjava koje ovih dana izgovaraju pretendenti za novo vodstvo SDP-a.
Što je, doista, ta nova, Hrvatska čista Socijaldemokratska partija (HČSDP) i ne bi li to trebalo biti primarnije od pitanja tko od svih tih čekatelja funkcija ovaj put može nagovoriti većinu da ga, opet dobrim dijelom začepljenog nosa, podrži da SDP vodi do zamišljene, ustvari maštane izborne pobjede.
Po tome tko se sve istura u prvi plan nakon Bernardića bolno se vidi da HČSDP kronično nema ljude, ali daleko je ozbiljnije što ni to malo ljudi očito nema ideju.
Većina ih vjeruje da će već smaknućem Bernardića i njih nekolicine preokrenuti dugi trend propadanja. Vrlo teško.
SDP se ponaša kao da je prošle nedjelje poražen isključivo njihov predsjednik, a ne čitav njihov višedesetljetni koncept: stranke koja uglavnom samo stoji i čeka da se HDZ spotakne pa će onda, kao, oni nakratko uletjeti.
Prošlo je to jednostavno vrijeme za SDP, nestaju generacije kojima je najvažniji sentiment. HDZ i kad se spotakne ima sreću da je tu i dalje onaj stari SDP, pa zbog tog deficita na ljevici uvijek imaju barem sto metara prednosti da se sabere i vrati u utrku.
Ne, katastrofa koja im se dogodila nije bila isključivo, pa čak ni primarno kazna Bernardiću. Kažnjen je SDP za sad već davni neuspješni mandat upravljanja državom.
Poražena je promašena ideja sastavljanja koalicije od ostataka ostataka.
Poražene su praktično sve političke osobe koje su aktivno i pasivno sudjelovale u višegodišnjem unutarstranačkom ratovanju, borbi koja je birače i dio članstva odvratila od glasovanja.
Rekli su u sebi: pa kako im dati povjerenje kad oni jedni u druge nemaju povjerenja. Zašto bismo mi vjerovali recimo u Bernardića kad u njega naglas ne vjeruju Grbin, Dončić, Maras, Obersnel, Milanović, i tako dalje.
Poražena je uostalom i njihova osnovna politička zamisao - mi bismo, što se ekonomije tiče, manje-više sve isto kao i HDZ, samo (deklarativno) bez korupcije.
Poražena je njihova staromodna kampanja, kažnjen je njihov višegodišnji nerad, stigla je naplata za politiku fige u džepu, taktiziranja i sitnih lukavstava, došla je kazna za nagodbenjačko pozicioniranje u zavjetrinu i za navijanje protiv vlastitog vodstva. Kažnjeni su klanovi i klanići.
Nepotrebno se uopće pitati nad tim razvalinama ima li ta stranka ikakve šanse na zagrebačkim izborima dogodine. Objektivno je pitanje imaju li oni svijest i kapacitet da se uopće vrate u igru, ikad, na dulje staze.
Da bi to mogli, morali bi na neko vrijeme prestati razmišljati isključivo o svojim karijericama, uvesti nove ljude i proizvesti nešto ozbiljno novo za SDP-a. Uopće se ne čini da su to doista u stanju. Naprotiv, djeluju kao da bi im vrhunac “inventivnosti” bio da, recimo na sljedećim predsjedničkim izborima za četiri i pol godine kao svog kandidata isture - Davora Bernardića.