Niti jedan strojovođa na početku radnog dana ne zna iza koje ga krivine na željezničkoj pruzi čeka osoba koja je upravo njegov vlak svojevoljno izabrala za vlastitu smrt.
Ne može predvidjeti hoće li mu upravo tog dana pred očima poginuti par tinejdžera koji je u mrkloj noći odlučio kolosjekom skratiti put do kuće, kao što se u ponedjeljak dogodilo u Ražinama. A svaka od tih smrti je tragedija koju ni jedan od tih strojevođa ne zaboravlja - priča za Slobodnu Dalmaciju Nenad Mrgan, predsjednik Sindikata strojovođa Hrvatske koji, od 2000 članova, okuplja skoro 1300 strojovođa i njihovih pomoćnika u zemlji.
Skoro da i nema dana u godini kada ga jedan od njegovih kolega ne izvjesti da je na pruzi imao smrtni slučaj.
- Odgovorno kažem da je godišnje najmanje dvije stotine smrtnih slučajeva na prugama. Svakodnevno se susrećemo s pogibijama na tračnicama, od samoubojstava do nesretnih slučajeva u kojima ljudi neoprezno prelaze tračnice ili pješače po njima. To su, u većini slučajeva radili svakodnevno, postalo im je rutina u kojoj su odavno prestali razmišljati o opasnosti - kaže Mrgan.
Stravična željeznička nesreća u Šibeniku nije, nažalost, usamljeni slučaj u državnim razmjerima niti je, dodaje sindikalist, željeznička pruga kroz Ražine izolirani primjer sredine u kojoj se žitelji svjesno izlažu potencijalnoj pogibelji samo da bi skratili put do odredišta, trgovačkog centra, kafića, diskoteke...
- Ne bi smio nitko šetati, ali nažalost, takva je situacija. To se nikakvim upozorenjima ne može spriječiti niti izbjeći. Kada se netko pogine onda je prekasno. Ostaju ožalošćene obitelji koje nastavljaju živjeti bez svojih najmilijih. A strojovođe pod čijim su vlakovima nastradali pamte ih zauvijek. Razgovarao smo sa kolegom koji je imao nesreću naletjeti na tih dvoje mladih ljudi u Ražinama...
Ne možete zamisliti razinu te drame. On je mlad čovjek, zamalo njihovih godina! Nitko se ne može emotivno distancirati od toga, a posebno je teško kada nastrada mladost. Treba izići iz vlaka, priskočiti u pomoć unesrećenima. I on je došao prvi do njih provjeriti može li im pomoći, jesu li su živi... Pokušajte zamisliti u kakvom šoku ostaje čovjek koji odgleda smrt dečka i djevojke nakon što je poduzeo sve da do nesreće ne dođe... - ističe Mrgan.
Strojovođe kojima se to dogodilo, po njegovim riječima, rijetko odlaze na bolovanje jer ih se izlaže dodatnim stresovima, psihološkim provjerama, specijalističkim pregledima, "šeta" ih se od ureda do ureda.
- Ionako ne mogu izbjeći teške trenutke i treba im nekoliko dana da se osove na noge, da se stabiliziraju. Nitko nije u stanju idućeg dana doći na posao. Sindikat je sa svoje strane uspio ishoditi da im se, nakon takvih tragedija, osigura pet slobodnih dana prije povratka u svakodnevnu radnu kolotečinu.
Vjerojatno vam nije poznato da ima strojovođa koji se poslije pogibija ljudi na pruzi nikada više nisu vratili za upravljač vlaka, da su napustili posao i ugrozili egzistenciju. Ima i onih koji su u karijeri pregazili i po 12 ljudi. Svaki čovjek tragediju ne doživljava jednako, već to ovisi o psihičkoj snazi, o svojevrsnoj mentalnoj konstrukciji. Nije svejedno niti gdje se nesreća dogodila, koje je doba dana ili noći... - naglašava sindikalist.
Nenad Mrgan, kao posebno traumatičan, spominje i slučaj kada su mještani Bibinja nakon željezničke nesreće zapalili lokomotivu i vagon.
- Strojovođe su jedva izvukli živu glavu iako nesreću nisu mogli izbjeći. Zar su oni krivi što je čovjek naletio autom na cestovnom prijelazu koji je označen Andrijinim križem?! Da nisu pobjegli, zatukli bi ih. Poslije je bilo govora o izmještanju pruge u Bibinju... Uglavnom, ljudi svakako reagiraju i to je još jedna otegotna okolnost. Medije iz tog razloga usrdno molim i preporučujem da ne objavljuju imena strojevođa. Nikad se ne zna kako će obitelji reagirati. Postoje ljudi koji situaciju primaju razumno, koliko god teška bila, ali ima i vrlo ružnih situacija.
Svojedobno smo tražili da nam se osiguraju obične kožne jakne i drugačija oprema bez oznaka HŽ-a kako nam se u kritičnim trenutcima ne bi dogodilo zlo, da nam ljudi ne bi bili prepoznatljivi kao željeznički radnici i po inerciji izloženi napadu. Ima situacija kada pojedinci žele usmrtiti strojovođu, ne razmišljaju da su i oni samo žrtve - dodaje čelnik Sindikata.
Jedan od većih problema je i to što se strojovođe često uspoređuje sa vozačima cestovnih vozila koji u istim okolnostima imaju sprektar mogućnosti, izričit je Mrgan.
- Vozači automobila mogu skrenuti ili izbjeći vozilo ili osobu ispred vozila, a na pruzi se to ne može. Ljudi nemaju predodžbu da teretni vlak dužine 300-400 metara, čak i na ravnom, treba između 500 do tisuću metara za zaustavljanje. Kod putničkih vlakova ništa se ne može napraviti u 200 do 300 metara, a da ne spominjem dodatne otegotne okolnosti kao što je konfiguracija pruge. Uglavnom su krivine, ne vidi se, nema magistralnih pruga... - kaže naš sugovornik.