Govori nikidan čovik: "U našemu selu cijepio je se ko je god tijo! Ima misec dana..."
Čuj, misec dana?! Lako je danas, skoro da ti stranke po štandovin za potpise daju upaljač, otvarač i vakcinu. Za koji dan bit će i za ponit kući, ali prije četri, pet nedilja da se je krševito dalmatinsko selo za Bijakovon cijepilo – to smo morali vidit.
Pusto školsko igralište zvonilo je lastinin cvrkuton. Ko u gluva nediljna popodneva liti, dok svit i blago počivaju. Ili prid mrak. Pod staron gredon velike kamene škole na kat, crvenoga ciglenoga krova, svilo je se cilo jato: ruše se ozgara, ne bi tako strile nebeske. A cika ih stoji. Tako kišu najavljivaju. Reka bi čovik da je stigla tura cjepiva i za tice nebeske, pa se na iglu bacaju.
Kiša je zapravo maloprin stala. Sve mokro, isto puna spužva. Po Kitici i Radovanu, s rašćanske strane, po Gostincu i Jajni, s runovićke i zmijavačke, zapeli oblaci, ko da je baba po drači pamučne gaze razgrćala.
Kuća Branke Barić ista američka. Ima i stupove prid vratin. Sve došlo iz Amerike. Branka isto. Davno, iz New Yorka. Nakon 38 godina.
– Neka kaže ko šta oće, ali Amrika je svin svojin penzionerima u svitu poslala čekove za pomoć u vezi kovida. I meni isto, dva su došla, evo će i treći: 1400, pa 1200, a sad će još 600. To ti je 3200 dolara..., kaže Barić za Slobodnu Dalmaciju.
Niko s nikin
U Slivnu, to su pare. A ne mereš ih u banci naplatit. Sto problema. Ajde, na kraju i nekako, ali samo u HPB-u. I 450 kuna provizije po jednomu čeku. Govori Branka, nije Ljilje nikoga silon gonila, nego se narod prista sam cijepit. Vidijo je svak šta korona radi, a po selu je dosta starijega svita, triba glavu sačuvat. Onda, dođu ovi iz grada, pa raznesu. Prolitos i kašnje, znali bi pobić amo od virusa, ili u izolaciju. Nemaš se di sklonit u gradu.
– Niko s nikin, samo telefonon! Kad bi kogod komu nosijo spizu u izolaciju, ostavlja bi mu pedeset metara dalje od kuće. I kaže, kakve pare, ne ostavljaj mi pare, kusurat ćemo se kad ovo prođe. A kad se zagrlimo, nećemo se pušćat za dvi ure.
Branka se prijavila za vakcinu čin se počelo govorit. Zovnila Ljilju, druga na listi bila!
Normalno, pošto je Branka iz Amerike, onda je američka i vakcina. Iza druge doze lošije se osjećala i obnoć je dvaput dobro zamantala. Sutradan – ništa. A i čuvala se: niko joj za godinu dana u klupu u crkvi nije sijo. Drćali su ljudi zimus vani i slušali misu. Nije ni fratar da u crkvu bez maske. Dobro je i činijo. I dandanas je tako, unutra triestak ljudi, ostali slušaju s ledine.
Gora je prozelenila. Nije još sva grabovina, ali oće. Posulo cviće po ogradan. Niču kumpiri. Led je nikidan zeru opalijo rascvitalu trišnju, manje će se zobat, meni se čini.
– Moja sloboda završava tamo gdje vaša počinje i ja nemam pravo ugrožavati vam je. To načelo važi za sve ljude. Zato nije čudno vidjeti da narod drži maske i u crkvi, i u trgovini, i na bućalištu. A ako želimo odbaciti maske, ako želimo slobodno disati i radovati se, moramo se cijepiti! To je prioritet. Zato sam dao primjer vjernicima, cijepio se protiv korone i s oltara pozivao ljude da se cijepe. Vidjeli su Slivanjci i sami što se događa: ljudi obolijevaju i umiru u mukama. Kad im kažete na umiljat način, ne zapovijedajući im, ljudi će se odazvati. Zato je ovdje stanovništvo uglavnom procijepljeno – pripovida nan fra Željko Tolić, slivanjski župnik.
U Slivnu su fratri. Tolić je bijo franjevački provincijal u Splitu od 2003. do 2012. godine, doktorira je crkvenu povijest na rimskoj Gregoriani i uči bogoslove na splitskome KBF-u. Kako je završijo u Slivnu, nek sam kaže:
– Tako sam izabrao. Poziv me odveo u redovničku upravu i crkvenu znanost, u profesuru, ali mi je falio rad u župi, s narodom, pa sam 2015. odabrao Slivno, malo selo Imotske krajine, da u njemu budem župnik. Narod je ovdje pitom, dobroćudan, a nisam ni ja škrt, ni duhom ni inače, pa smo kompatibilni – veli fra Željko.
Kaže, iz Slivna je za po ure u moru u Baškome Polju, kroz biokovski tunel "Sv. Ilija", a na faksu u Splitu za uru. Autoceston.
Zateka je bijo 250 vjernika, danas ih je 220. Raseljava se narod, vikendon se skupe, a na Trojstvo se sjate sa svih strana: eto ti ih iz New Yorka, iz Pariza, Nice, iz velikih zapadnih centara. S Barutane. Stariji se još ne daju, uredilo se u selu puno kuća, ima i vila za odmor s bazenima, a vidi se odma s ceste da je sve uredno. Da Slivanjci drže do mista, da nije zapušćano. Ali mlađi se slabo vraćaju za stalno.
Ključne riječi
Nemaju laste pod školskon gredon komu pivat. Zatekli smo jednu učiteljicu i jednoga pridškolca, plavkast nekakav, zvirka iza dovratka. Nekad je to bila centralna škola s osan razreda. Dice kliko oćeš. Danas ni dvaestak. Škola je područna, a centralna u Zagozdu. Bojin se, kad novinari opet za koju godinu nalete, da će i ona bit područna.
Čujemo od fratra da ove godine pričest i krizmu odgađat neće. Sedan, osan dice. Ali svih mjera morat će se držat. Oko crkve neće bit problema, oko janjetine nek se svak pozabavi u svojoj kući. Da se za prste ne zalipi virus, umisto plećke i rebara.
– Naša raspojasanost je problem, a ne crkva. Maska, distanca, dezinfekcija: to su ključne riječi. Ni za gripu nismo gledali koje je cjepivo, tako ne triba ni za koronu. Otiđi u Ljilje i cijepi se. Zdravlje je važnije od betona i asfalta. A Ljilje nam je suho zlato – kao da je liječnik.
Ne zeza se fratar, ali ne tijo se slikat. Kaže, slikajte vi Ljilju, pustite vi mene. Dobro...
U ambulanti desetak velikih pitara s japanskin ružan. Ima i pokoji veliki cvit. Crvenkast. Donila ih Ljilje iz kuće. Toplo in je u čekaonici, još se zeru grije, ladna su još jutra. A niko in i ne smeta, sami su s Ljiljon. Ne da sestra da jon selo oda po ambulanti kad nema doktora.
– Ako ja mogu odit njima na Kamenmost po likove, ili nosit krv na Golo Brdo da je Zagožđani ponesu u Imotski, mogu onda i oni doć meni na prozor ambulante, kazat šta in triba. Nema šetnje po ambulanti. A dosta se može i telefonon riješit. Ja ih naručujen na preglede u Split, šaljen nalaze, pratin terapije ovin kroničarima: čin ja vidin da oni ne troše likove za šećer ili tlak, nema veze, da ne naručuju novu turu, ja ih zoven i napominjen – kaziva nan Ljilje.
Prati sve kontakte, pa zaražene u izolaciji, prati samoizolacije, šalje na testiranje u Imotski... Poludit.
Ni dana bolovanja nije imala za 45 godina staža. Jedino dva porodiljna. Šta će bit dogodine, kad napuni 65 i ode u penziju – bog zna. Doktorica je Perina Mihaljević, dolazi iz Muća u Slivno, ali je noseća i čuva trudnoću. Onda će čuvat bebu. Zato Ljilji Marinovića uskače dr. Stipan Razmilić iz ordinacije na Kamenmostu. Kad god triba, on sleti u Slivno, ponese frižider i cijepi. Ili prigledava Slivanjce.
– Bez njegove palice sve bi palo u vodu. Imali smo sve vrste cjepiva i svit je zva već prije Božića. Sve je u rokovniku i svak ga može vidit. Nije bilo ni po babi ni po stričevima, nego po redu: stariji, bolesni, osjetljivi...
Rikta Ljilje Slivanjce pod konac, da je nema, bogami bi se zamislit morali. Znaju digod i ronzat: "Eto je, mećite brnjice!", ali tako se mora misle li ovu baju zgnječit. Nego, neće Ljilje puno s reporterima dangubit. Kaže, šta će reć kolegice, doktori ili narod iz drugih sela, ne bi rada da je stigne glas da se, eno, fali po novinan. Nikad ne znaš šta se tu more izleć danas, sutra.
– Samo ti umjereno napiši: nemoj puno i nemoj baš u svaki detalj.
I tako, cijepilo se dvi trećine stanovništva. Vidili su i mladi da je đava odnijo šalu. Kraju je već i druga doza. Niko u Slivnu nije umro od korone. I to što je sitno bilo zaraze, to je bilo uvozno, iz Splita i Makarske.
– Ja san ih stalno gurkala, dosađivala i nutkala, ajte se cijepit. Digod se probudin u tri, četri sata izjutra, pa se mislin je li sve u redu i oće li bit nuspojava. Oće li se proširit bolest, i tako. A kad ja oden – šta in bog da...
Nego, srića da je Ljilje njiova, Slivanjka, pa radi di i živi. Ko bi se drugi tako patijo i stavijo za selo?! Ivu Talaju zatekli smo prid trgovinon. Doša materi po paket mlika, sebi će kištru mineralne. Živi u Makarskon, ima posa građevinski, ali noći u Slivnu. Naročito vikendon. Mater Danica onemoćala, pa Ivo i žena mu Edita pomažu. Nevista posebno.
– Ja san rekla: ako triba mrit, nek mene prvu nosi, ja san se života naživila, ali se cijepila isto jesan! – viče baba Danica iz kužine.
Sidi na stolici i gleda kroz prozor. Još će koji dan ložit vatru.
– Kako ste podnili, je li bilo nuspojava?
– Nijedne!
– A koje ste godište?
– Tries' šesto.
Svi pivaju
U Ive u vrtlu – svega. Kupuje samo banane. Spuži lizu po ledini. Masline su do nazad koju godinu bile ko šljive. Onda ih je ubijo led, minus sedamnest je bilo. Žute se jaglaci, a bile se ljubičice. Ko iz Titine pisme. Ivo vabi kokoši malin rogon, piše Slobodna Dalmacija.
– Ja zasviran, one lete k meni ko jarebice!
Cijepijo se u Makarskon. Otić ćemo mu vidit konobu u Talaja. S nama će i rodijak mu Vlade. Male Silvije ćaća. One tenisačice što je bila. Cijepio se i on.
– Slušaj ovo: ja san sanja da su svi oko mene bolesni, smlaćeni, kapi života u njima da nema. I šta ću, mislin se ja, nema mi druge nego smislit lik za taj kovid. Uzmen vitamina ce, ali ne u tabletan, nego u prašku. Onda stučen luka češnjaka, pa dodan ovoga kozlaca, eno ti ga tamo, oni širokoga lista. Meda domaćega isto. A rakije loze za temeljac. Sve to iđe u mikser pa se pije u dozan od po nula pet. I šta će bit, dajen ja narodu da to pije, a svaki oni čovik življi čin potegne dozu. Nije puno ni prošlo – svi zdravi, svi pivaju i metar u zrak skaču!
Viče Vlade da bi sve para što on i rodijak Ivo zarade od likarije podilili narodu. Neka nosi komu god triba. I ne bi na tuđoj nevolji sticali blaga, ko je to vidijo:
– Za se bi ostavili jedno milijon eura, da imademo, a ovo bi drugo sve razgotivili. To ti je meni u san došlo, ali ima i logike: svaki ovi sastojak odbija baje, luk i kozlac. Rakija čisti, a med ne da blizu sebi. O vitaminin ne triba ni govorit, to se zna!
Jedino se ne zna oklen sva ta vakcina. Je li štogod bilo došlo u donaciju ili je sve priko Socijalnoga. Tako kažu, jednon je neki Slivanjac iz dijaspore kupijo ultrazvuk za ambulantu, ali in ga je odma odnilo kad se saznalo. Da njima ne triba. Da je potribniji u gradu.
A šta je još važno oko vakcine? Kaziva Vlade, dilili su svakomu doktoru isto:
– Štajaznan, nek je po pedeset doza, ali nema svak isto pacijenata, o tomu nisu vodili računa. Neko imade trista pacijenata, a u nekoga je iljadu. Dvi! Po gradovima... I to je bilo u redu dok smo pisali na škartacu, ali danas, kad svak živ ima kompjutor, to ne mere bit manitije!
Konobu morate vidit! Pod staron kućon, Ivo je obnavlja, pet metara pod zemljon. U živoj stini utvrđena. Salazi se skalinima u kamenu uklesanin. Motaju u livu stranu. Ko da ste unišli u biblijsku grobnicu. Šćeta što se trnak izgubijo, da gu tu oprovamo. To je stara loza u Slivnu bila. Zato u Ive danas ima odlična plavca maloga iz Svete Nedilje na Hvaru. I ercegovačke žilavke, nešto šardonaja.
– Ne boj se ništa, ne mere amo doli korona. Evo zeru kobasice, da se ima za čin popit. Ajmo mi zagangat. Znaš li: Mala, di baraba spavaaa, u konobi između bačaaava...
– Lipo ti je ljubit u svanuuuće, curu mladu u obraze vrućeee...
– Ima li ijedna od korone i vakcine?
– Vako kaže: Naše selo cijepilo je cijelooo... I sa strane tili s naše graaane...
– Mala moja, nek te Ljilji vooode, da i tebe iglicon ubodeee!
