StoryEditor
PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ

ŠEST UZALUDNIH SMRTI U STARAČKOM DOMU KOD OROSLAVJA Doviđenja do sljedećeg požara?

 Željko Puhovski / CROPIX

Imala sam stvarno sreće, pomislila sam prvo kad sam na televiziji vidjela da je u Andraševcu izgorio starački dom, a u njemu šest ljudi. Moja je nona svoju zadnju godinu provela u državnom domu na krasnom mjestu u Rijeci, koji je tada, još 1976., bio novi. Sjećam se njene svijetle dvokrevetne sobe, okrenute moru. Bila je nesretna jer više ne živi s nama, ali zadovoljna smještajem. A onda je na red za dom došla moja mama, koja je s osamdeset godina živjela sama na četvrtom katu nebodera, sve manje izlazila i jela, a sve više gubila volju za životom. No, kad se smjestila u (također državni) dom Mali Kartec u Krku, izašla je iz depresije i sljedećih je pet godina poživjela tamo dok je nije svladala kronična bolest.

Bila sam zahvalna što se osjećala sigurno i zbrinuto jer sam ionako imala osjećaj krivnje jer nije mogla živjeti sa mnom. Iako to nije bio njen slučaj, puno se starih ljudi protivi domu, a oni mlađi osjećaju se loše kad ih tamo moraju smjestiti. Dobiti smještaj u državnom domu računa se kao dobitak na lutriji, što zbog prihvatljive cijene što zbog lista čekanja koje idu i preko - desetljeća.

Baš zbog bake i mame koje su živjele u domu, već me danima progoni slika spaljene kuće, crne krovne grede koje strše u nebo, suze čovjeka čija je teta u njemu izgubila život. I činjenica od koje svakog mora proći jeza, da je u toj kući živjelo i u jednom trenu živo izgorjelo šest ljudi. Nema načina da se shvate razmjeri ove tragedije, osim da se barem donekle ne poistovjeti s njima i njihovim najbližima. Ne mogu a da ne zamislim dim koji odnekud suklja, plamen koji im je sve bliže dok oni pokušavaju ustati iz kreveta i pobjeći vatri, kako viču, dozivaju, ali nitko ih ne čuje.

Tješi me, ako je to uopće nekakva utjeha, što je neki stručnjak izjavio kako su najvjerojatnije brzo izgubili svijest ili se ugušili od dima otrovnih plinova, tako da nisu bili svjesni trenutka u kojem je plamen obuhvatio njihova već klonula tijela. Želim, kao i njihovi bliski, povjerovati da su umrli upravo tako, inače je pomisao na to da su gorjeli pri svijesti naprosto neizdrživa, a užas, bespomoćnost i bijes ubitačan.

Budući da se radi o privatnom obiteljskom domu, k tome još i neregistriranom dijelu u obnovljenoj štali, pitam se kako je onima koji su smjestili svoje roditelje i rođake u jedan od petstotinjak takvih širom zemlje. Kakve strahove oni sada proživljavaju, jer ovaj slučaj i nehotice baca sumnju na sigurnost smještaja i u dugima. Nemoguće je zaobići i one koji se upravo spremaju u jedan takav dom, zgodan, mali, u tišini usred prirode... baš poput izgorjele Zelene oaze. Kako li je njima, a izbora nemaju. Iz požarišta doma Zelena oaza - kakve li strašne ironije u tom imenu - niču pitanja kao i nakon svake tužne epizode o staračkim domovima koja povremeno dospije u medije: kako je moguće da se takvo što dogodi? Tko je sve odgovoran?

Sve se zna

Najžalosnija je činjenica, koja zapravo uvećava ovu tragediju, da su sva pitanja već odgovorena, da se sve već zna. Znaju se odgovori, znaju se i uzroci nesreće (osim što je konkretno prouzročilo požar). Poznati su svi podaci i brojke, svi problemi koji su ponovo izbili u prvi plan - od odricanja odgovornosti do lažnog broja štićenika, od ilegalnog poslovanja do premalo inspektora, pa do svjesnog rizika u koji se upuštaju rođaci koji, najvjerojatnije zbog niske cijene, smještaju svoje takve u domove iako i sami vide kakvi su. Sve je to poznato do mjere da je ova ili neka slična tragedija bila predvidiva. Što znači da se vjerojatno mogla spriječiti.

Ali ipak, ponovimo statistiku već tko zna koliko puta ponovljenu, na primjer da je svega 2,38 ili oko 11 tisuća starijih smješteno u 50-ak državnih, odnosno županijskih domova i da se ta brojka godinama ne mijenja. Zbog toga broj privatnih domova raste. Pojasnimo, iako je već toliko puta pojašnjeno, da se privatni domovi dijele na domove u kojima je smješteno više od 20 korisnika i smatraju se ustanovama te na obiteljske domove za smještaj manje od 20 korisnika, koji su zapravo poput obrta. Domova ima 95 i u njima je smješteno 6425 korisnika. Ovakve ustanove moraju imati osoblje od ravnatelja do fizioterapeuta, medicinske sestre, do kuhara i spremačica. Zatim, tu su i obiteljski domovi poput Zelene oaze u kojoj je postojala dozvola za smještaj 13 ljudi.

Oni ne moraju imati niti jednog zaposlenika, jedini je uvjet za dobivanje dozvole da vlasnik doma živi s korisnicima. To znači da dom može otvoriti svatko, dovoljno je odobrenje Županije i zadovoljenje minimalnih tehničkih uvjeta. Ove su razlike važne zato što utječu na cijenu boravka. Jasno da su najpopularniji upravo obiteljski domovi jer su, bez osoblja, i najjeftiniji, a cijenom se približavaju subvencioniranim državnim domovima. Privatni domovi, opremljeni kako treba, koštaju dvostruko ili - ovisi o uslugama na raspolaganju - čak i trostruko više.

Drugi važni, ponekad najvažniji element koji presuđuje za smještaj bilo u privatnom ili obiteljskom domu je brzina, odnosno da nema liste čekanja. Većina je nas, pogotovo onih starijih od pedeset godina, u situaciji da mora nekako zbrinuti ostarjele roditelje ili rođake koje ne mogu uzeti k sebi. Da je potraga za smještajem u državni dom prava drama, potvrdit će vam svatko tko se našao u toj situaciji. Moja prijateljica koja je željela smjestiti nepokretnu majku u neki državni dom u Zagrebu pa nije uspjela, detaljno mi je opisala što je sve vidjela po obiteljskim domovima i na koncu je morala majku njegovati sama, uz pomoć još jedne osobe. Poznanica od 60 godina već razmišlja da se s mužem prijavi ne bi li možda dobili mjesto u državnom domu za nekih 15 godina. Ali mnogo je takvih priča, previše za prepričavanje i svatko od nas zna ih barem nekoliko.

Mogućnost izbora privatnih i obiteljskih domova je dobra i ne treba generalizirati jer jedan loš obiteljski dom ne znači da su i drugi takvi. No postoji, naravno, i drugi razlog, osim cijene, koji govori u prilog pažljivom odabiru, a to je - nedostatak kontrole. Pa tako je poznato i sljedeće: 2018. godine nadzor je obavljen u samo 13 posto obiteljskih domova. Odnosno, od 361 obiteljskog doma, pregledano je njih 47. A u njih 75 posto utvrđene su raznorazne nepravilnosti, od nedostatka medicinske sestre ili njegovateljice, nedovoljne brige o zdravlju i loše evidencije do smještaja mnogo većeg broja korisnika od dozvoljenog. Najteže je nemoćnim i nepokretnim korisnicima pa ima slučajeva da neki godinama nisu izašli iz kreveta, a kamoli iz zgrade.

Tako u domu u Andraševcu nikad nije bilo inspekcije. Zašto? Jer inspekcija dolazi samo nakon prijave! A kako bi i moglo biti drugačije kada je inspektora za cijelu državu tek desetak. Ova računica već na prvi pogled nije u redu. Na to je još prije nekoliko godina u svom izvještaju Saboru upozorila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović: “Matematika je tu posve jasna: sustav nadzora praktički ne postoji, iako je riječ o najranjivijim članovima našeg društva”.

Dakle, zaista se sve zna o problemima brige za starce. Zbog toga se većina onoga što se odvijalo u medijima prošlog tjedna čini poput farse i bilo bi komično da povod nije tragičan. Na primjer, zavrzlama o nadležnosti institucija za davanje dozvole domu Zelena oaza već je sama po sebi priča. Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar kaže: “Ne možemo se osjećati odgovornim za nešto za što nismo izdali odobrenje” - pa pojašnjava da zapravo jesu izdali za dom za 13 osoba u prvoj kući, a za dodatne “pomoćne” objekte (u kojima je s glavnom zgradom bilo smješteno ne 13, nego ukupno 50 korisnika) nisu znali pa je nisu mogli niti izdati.

Recimo da je ovo nekakvo opravdanje. Ali, kako to da nisu znali za dvije zgrade u dvorištu? Ni građevinski inspektori? Ni susjedi? Baš nitko? Je li opravdana sumnja da je nekome od nadležnih, na putu od 13 do 15 korisnika, kapnulo nešto u džep? Nije za dodatne zgrade, čini se, znao ni gradonačelnik Oroslavja, iako mjesto nije baš veliko da nitko ne bi primijetio kako vlasnica obiteljskog doma preuređuje štalu i u nju useljava starce. Bez obzira na sva objašnjenja, i u Županiji i u Gradu su odgovorni baš zato jer nisu znali, a trebali su, bio im je posao da takve stvari znaju i da, namjerno ili ne, ne zatvaraju oči.

Naravno da sada svi izbjegavaju preuzeti odgovornost, uključujući i Ministarstvo za demografiju itd. Jedva da su, ne previše žurno, izrazili saučešće. Proglašeni Dan žalosti u županiji malo će pomoći rješavanju problema, a premijer koji je posjetio izgorjeli dom zaboravio je, kao i njegovi birači i čitava javnost, da je u svom mandatu obećao izgraditi čitavih 20 novih domova. A kamoli da bi ministrica Vesna Bedeković ponudila ostavku. Poruka je da šest staračkih, dakle beskorisnih života nije dovoljan razlog za to. Ona je sama, naime, dva mjeseca nakon što je preuzela posao, odbila zahtjev Sindikata umirovljenika da se uvedu strože inspekcije domova.

“Ostavka nije rješenje, rješenje je da se sustav unaprijedi”, odgovorila je ministrica Indexu. I još im je, na pitanje zašto inspekcije ne odlaze u domove, umjesto odgovora, poslala popis zakona koji to reguliraju! Njena arogancija je fascinantna, a njezin odgovor i novinare i građane čini budalama koje nisu u stanju razlikovati uzrok i posljedicu, zakon od primjene, obećanja od realizacije. Naravno da ostavka ministrice Bedeković nije nikakvo rješenje, ali je simbolično priznanje da dosadašnjim radom, svojim nedjelovanjem, ovo Ministarstvo (kao ni ostale za to zadužene institucije) nije spriječilo tragediju koja se, prema svemu sudeći, mogla spriječiti. Uzmimo tako da su se građevinski, sanitarni ili bilo koji inspektori pojavili prije, a ne tek - nakon požara.

Strah od osvete

U cijeloj priči o ovoj tragediji, naime, nema niti jedne jedine novosti, nikakvog novog podatka ili otkrića koje bi nas prosvijetlilo i uputilo na rješenje, osim činjenice da je šest ljudi nemar i nebrigu platilo životom. Pa zašto onda ponovo pišemo i govorimo o tome? Zato jer se iznova, zbog najnovijih žrtava, moramo pitati koliko se još toga mora dogoditi, koliko žrtava, ne samo poginulih, nego i onih zanemarenih i zlostavljanih, prije nego što postane previše, ako uopće postoji “previše” kad se radi o starcima?

I ponavljati dok još možemo - tema je već zastarjela, nadiru druge, očito zanimljivije smrti poput onih u Splitu - da problem nije samo u nedostatku domova, on je očito mnogo širi. Jer, što sada sa svim tim silnim saznanjima, činjenicama, brojkama? Što i kad se napokon nađe krivac, neki neispravni šalter ili grijalica, loše instalacije? Hoće li suđenje vlasnici Zelene oaze nešto promijeniti? Teško je to u društvu čiji su prioriteti i vrijednosti licemjerne, gdje nije u pitanju samo siromaštvo nego opća nebriga za sve slabije, pogotovo starce. U društvu koje nije dovoljno osviješteno ni zrelo da promijeni apsurdnu birokratizaciju i, što je najgore, malodušnost.

Jer, nisu krivi samo ljudi koji iz pohlepe i bez dozvole grade ilegalni dom u šupi znajući da će ih inspekcija zaobići. Niti su građani ravnodušni, nego nemaju vjeru da se nešto može promijeniti. Ali vjerojatno ni hrabrosti jer njihova uloga može biti puno veća - mogu, recimo, prijaviti nepravilnosti koje sami vide, ali se vjerojatno boje osvete nad svojima u domu. Kud smo došli kad građanske hrabrosti nedostaje čak i onima koji su najviše zainteresirani... Hoće li rođaci žrtava, na primjer, uopće smoći snage pa zatražiti ostavku ministrice Bedeković ili one za socijalnu skrb, kao i drugih nadležnih za ovaj nesretni požar koji se nije smio dogoditi?

Nakon medijske buke slijedi zaborav i ponavljanje obrasca. Ako su svi problemi i nedostaci poznati od ranije, ako su sva prava pitanja ostala bez odgovora ili su odgovori bezobrazni, s razlogom se treba bojati da ovaj slučaj, a ni najavljeni novi zakon neće stvarno promijeniti situaciju. Bez jasnih zakonskih propisa koji će se provoditi dosljedno, bez angažmana (a ne samo obećanja) na rješavanju nedostataka u postojećim domovima, gradnje novih državnih i pojačane iznenadne inspekcije onih obiteljskih kao najlakšeg i vjerojatno najjeftinijeg poteza, promjena ne može niti biti.

Preostalo je jedino opisati osjećaje koje proživljavaju oni koji sada pokapaju bespotrebne žrtve ovako naopako postavljenog sustava “brige” za stare i nemoćne. Ali to bi zahtijevalo drugačiji tekst od novinskog. Ovaj je požar iznio na vidjelo loše zakone, neodgovorne pojedince i neosjetljive institucije. Ima li u svemu tome mjesta optimizmu? Ili je odgovor: doviđenja do sljedećeg požara?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. srpanj 2020 19:42