Kada je razorni potres u utorak pogodio Sisak, Jadranka Todorović iz ulice Hrvatskog narodnog preporoda upravo je pripremala ručak. Na štednjaku se krčkalo varivo od graška s mesom.
Sine, bilo je to strašno. Začula se strašna tutnjava, a lonac s ručkom je odletio sa štednjaka. Po glavi mi je počela padati žbuka, u svim sobama lomili su se komadi zidova. Trajalo je to cijelu vječnost. Odmah sam skočila i sakrila se pod stol - prisjeća se trenutka u 12.19 sati kada je život u Sisku stao zbog potresa jačine 6.3 stupnja po Richteru.
Kada je sve stalo, izvukla se ispod stola, otresla žbuku s glave i počela bježati prema izlaznim vratima kako bi se maknula iz uništenog stana kojim se širila prašina, a dijelovi zidnih ploča još su otpadali. No, koliko god pokušavala, nije uspijevala otvoriti vrata. Potres ih je nekako blokirao.
Vratila sam se u kuhinju i otvorila prozor. Vidjela sam susjede i radnike pošte koja je točno ispod mene. U šoku su me gledali i pitali: "Jadro, što to radiš, izlazi van!" Samo sam im nemoćno rekla da ne mogu otvoriti vrata - kazuje nam 65-godišnja umirovljenica.
Radnici pošte tada su priskočili u pomoć i uspjeli se uzverati do relativno visokog prizemnog prozora. Gospođu Jadranku doslovce su kroz prozor iznijeli iz srušenog stana. Njen suprug Vladimir bio je tada u obližnjem selu, pomagao prijatelju u poslovima.
- Zemlja se toliko zatresla da sam gotovo pao, da se nisam ulovio za prvo stablo, završio bih na podu - prepričava on kako je doživio kobni udar.
Njihova zgrada, stambena višekatnica, u potresu je teško oštećena, pa je Jadranka smještaj potražila u prihvatnom centru u dvorani Brezovica, koja je udaljena svega nekoliko minuta hoda.
- Sin mi je u HGSS-u, prvo me pitao kako sam, a kada sam rekla da smo živi i zdravi, rekao mi je da ne može razgovarati jer mora ići izvlačiti ljude - kaže Jadranka dodajući kako su joj sin i snaha odmah ponudili da dođe kod njih u Zagreb, no ona je to odbila.
- Nas je na prvom katu ovako streslo, a oni su na petom, ma ni luda - gorko se smije dodajući da je preboljela ratne traume, pa će i ove.
Ona je samo jedna od stotina Siščana koji su izgubili svoje domove tog utorka. Nekad velik i moćan industrijski grad propatio je u Domovinskom ratu, potom i u pretvorbi i privatizaciji, a razorni potres ga je dokrajčio.
- Tu se više ne može živjeti - dobacuje nam jedna Siščanka dok u nevjerici promatramo prizore razorenih zgrada i kuća, od kojih su neke srušene do temelja. Nekadašnja sisačka sinagoga, danas Glazbena škola "Fran Lhotka", teško je oštećena. Tri automobila koja su bila parkirana ispred nje smrskana su do neprepoznatljivosti. Prošle godine otvoren je obnovljeni željeznički kolodvor, spomenik kulture.
Sada izgleda kao da će se svakog trenutka posve srušiti. Dok radnici teškom mehanizacijom odvoze urušene cigle, ranjeni grad svako malo podrhtava, a Siščani imaju samo jedno pitanje: kada će i njihove zgrade posjetiti statičari kako bi znali smiju li se vratiti kućama. Mnogi su iz straha noć probdjeli u autima, neki i na hladnoći na ulicama.
- To je naš najveći problem. Pomoć nam dolazi iz cijele države, imamo dovoljno deka i odjeće pa molimo građane da nam to više ne šalju jer stvarno nije potrebno. Sada nam treba pomoć države. Stotine objekata je oštećeno i potrebna nam je mehanizacija za rad na visini jer je nemamo dovoljno. Statičari su ključni.
Oni su pod državom i mi ne znamo gdje su, koliko ih je niti što rade. Da bi se Sisak vratio u normalu, oni su vitalni dio - kazuje u dahu dogradonačelnik i zapovjednik Stožera civilne zaštite Siska Marko Krička, čiji je ured, jer je Gradska vijećnica razorena, privremeno smješten u Javnu vatrogasnu postrojbu.