Kad se prošlog tjedna zakotrljala javna prepirka oko natječaja za novi zagrebački stadion Maksimir, javnu sam debatu pratio tek ovlaš, poluzainteresirano, s čvrstom namjerom da se u nju ne uključujem. Za to su postojali i još postoje dobri razlozi. Za početak, nisam građanin Zagreba. Taj će se stadion tek manjim dijelom graditi (i) mojim novcem. Ne navijam za klub koji će na njemu igrati, štoviše, navijam za njegova najokorjelijeg rivala. Jako je malo vjerojatno da ću na taj novi Maksimir ikad ugaziti nogom. A i, budimo realni, kad se taj stadion dovrši, ja ću biti blizu osmog desetljeća života.
Stoga sam tužno-šaljivu masovnu svađu oko Maksimira pratio tek uzgred, čvrsto uvjeren da me se ona ne tiče. A onda se dogodilo nešto što je sve promijenilo. Dogodio se trenutak ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....